Migrantski radnici danas stradavaju zbog istog “etosa eksploatacije” koji je uzrokovao jednu od najvećih nesreća na radu u Europi, onu u rudniku Bois du Cazier u belgijskom gradiću Marcinelle, rekla je glavna tajnica Europske sindikalne konfederacije Esther Lynch u svom govoru na obilježavanju 67. godišnjice nesreće. U toj tragediji u kolovozu 1956. više od polovice žrtava (kojih je ukupno bilo 262) činili su talijanski migrantski radnici koji su radili i živjeli u užasnim uvjetima.
Uvjeti u kojima su ti radnici živjeli danas bi se smatrali modernim ropstvom, rekla je Lynch: “Stvarnost za radnike koji su stigli u Belgiju i radili u rudnicima bila je bijeda i izrabljivanje. Rad šest dana u tjednu po više od osam sati dnevno bez najosnovnije zdravstvene i sigurnosne zaštite. Eksploataciju je otežavalo i to što radnici nisu mogli tražiti bolje poslove, jer ih je ugovor obvezivao na najmanje godinu dana rada u rudnicima, pod prijetnjom kazne. Na kraju svakog napornog radnog dana suočavali su se s užasnim životnim uvjetima, često u barakama ili hangarima bez najosnovnijih usluga. Pronalaženje smještaja za iznajmljivanje zapravo im je u to vrijeme bilo gotovo nemoguće. Na vratima apartmana za iznajmljivanje često se znala naći poruka: ‘ni životinje ni stranci’. Bilo je to ono što mi zovemo ‘moderno ropstvo'”.
Iako su se sindikati izborili za razna poboljšanja u zdravlju i sigurnosti nakon katastrofe u Marcinelleu, kontinuirano izrabljivanje s kojim se radnici suočavaju i danas pokazuje da Europa još uvijek nije usvojila lekciju, poručila je Lynch. Ilustracija za ove argumente nažalost ne fali. Oko 3.500 ljudi i dalje gubi život na poslu svake godine, dok gotovo tri milijuna doživi nesreću na radu, prema službenoj statistici Europske unije. Migrantski radnici posebno su ugroženi zbog nesigurnih uvjeta u kojima su često prisiljeni raditi. U lipnju je brutalna smrt indijskog radnika u Italiji dočarala opasne uvjete poljoprivrednih migrantskih radnika diljem Europe, koji se s pravom opisuju kao suvremeno ropstvo. Događa se i skok broja smrtnih slučajeva u građevinskoj industriji, pri čemu su mnoge žrtve migranti koji su podložniji eksploataciji putem podugovaranja. Migrantskim radnicima u trgovačkom centru Rive Gauche u Charleroiju, samo nekoliko kilometara od Marcinellea, uskraćene su odgovarajuće plaće, hrana i smještaj. Značajno se povećao i broj ljudi koji umiru nakon što su bili prisiljeni raditi na ekstremnoj vrućini, a zbog nesigurnih uvjeta rada, migrantski radnici su najveće žrtve.
Jedna od tih žrtava je Dalvir Singh, indijski radnik koji je radio na farmi cvijeća u polju blizu grada Latina. Redovno je slao novčane doznake svojoj obitelji u Punjabu, a njegovi prijatelji s posla su rekli da se namjeravao vratiti kući u sljedećih nekoliko godina jer mu je svakim danom bilo sve teže raditi u polju kako je stario. 54-godišnji Singh 16. kolovoza je umro od kombinacije ekstremne ljetne vrućine i velikog opterećenja na poslu. Rezultati obdukcije očekuju se sljedeći mjesec, a lokalni tužitelji još istražuju okolnosti Singhove smrti i je li njegov poslodavac poduzeo mjere opreza za radnike izložene toplini. Deseci tisuća migranata ovog ljeta brali su voće, povrće i cvijeće na talijanskim farmama u uvjetima uzastopnih toplinskih valova od sredine lipnja. Prosječna ljetna temperatura u Italiji između lipnja i kolovoza porasla je za 1,5 stupanj u posljednjih 30 godina, a procjenjuje se da je Italija ovog ljeta imala najveći broj smrtnih slučajeva u Europi kao rezultat visokih temperatura – više od 12.000. Samo na poljoprivrednom području Agro Pontino u blizini Rima najmanje se 30 ljudi od lipnja onesvijestilo zbog vrućine, komentirao je Marco Omizzolo, sociolog sa Sveučilišta La Sapienza u Rimu. Omizzolo je rekao da lokalni šefovi, takozvani “caporali”, sve skrivaju kako bi izbjegli kazne, pa umjesto da pozovu hitnu pomoć, radnike kojima pozli smjeste u hlad i daju im vodu ili kavu prije nego nastave s radom. Znanstvenici koji se bave klimom upozorili su da su migrantski radnici među onima koji su najviše izloženi riziku od ekstremnih vrućina u Europi i ostatku svijeta. “Ljudi koji umiru od toplinskog stresa su ljudi do kojih nam je najmanje stalo u društvu”, za Guardian je izjavio Friederike Otto s Instituta Grantham za klimatske promjene i okoliš. Smrti i nezgode na radu koje bi se trebale pripisati vrućinama gotovo nikada se ne klasificiraju kao takve, već kao nesvjestica, padovi ili slično, pa se ukupni broj žrtava može samo nagađati.
Dalvir Singh umro je na radu na temperaturi od 40 stupnjeva, a njegov prezimenjak Satnam dva mjeseca ranije umro je zbog teške ozljede na radu i nemara poslodavca koji ga je ostavio da iskrvari umjesto da ga hitno preveze u bolnicu. Obojica su radili u pokrajini Latina u središnjoj Italiji. Većina radnika koji rade u poljima tijekom ljetnih vrućina su migranti iz Indije i zemalja subsaharske Afrike, a posao berača donosi nisku plaću, dugo radno vrijeme i nedostatak radničkih prava. Talijanski sindikati već dugo upozoravaju na ropske uvjete tih radnika koje često regrutiraju i kontroliraju lokalni šefovi koji im uzimaju dio plaće i drže ih u užasnim uvjetima. Mnogi od njih žive u jako lošim uvjetima i rade smjene od 10-14 sati dnevno. “Kada se ekstremna vrućina poveže s kriminalnim aktivnostima u poljoprivredi, jasno je da se događaju tragedije koje smo toliko dugo predviđali”, za Guardian je rekao Fabio Ciconte, direktor talijanske nevladine organizacije za hranu i poljoprivredu Terra.
Još jedna smrt zbog vrućine o kojoj se dosad nije puno znalo bila je smrt mladog radnika Famakana Dembelea (28), berača rajčica u talijanskoj pokrajini Foggia, koji je umro 7. kolovoza prošle godine. Guardian je nedavno posjetio mjesto na kojem je Famakan radio kako bi izvijestio o uvjetima rada. Uzrok njegove smrti ostaje nepoznat, ali radnici s kojima je Guardian razgovarao i koji su svjedočili njegovoj smrti inzistiraju na tome da je umro od ekstremne vrućine i iscrpljenosti. Sudski spis o Dembeleovoj smrti otvoren je i zatvoren na sudu u Foggiji, ali su zahtjevi Guardiana za informacijama odbijeni. Njegov bivši kolega Daniel za Guardian je dao izjavu: “Kad bi mi masno platili i rekli: ‘Sad je polje rajčica tvoje, ali moraš svaki dan raditi na njemu’, odbio bih. Rad u takvim uvjetima je pakao, a ne život.”
Europska sindikalna konfederacija (ETUC) traži od Europske komisije da spriječi ovakve tragedije tako što će ograničiti podugovaranje, uvesti ograničenje rada pod visokim temperaturama, investirati u inspekciju rada i dozvoliti javne ugovore samo onim poduzećima koja poštuju radnička prava i surađuju sa sindikatima. “Tragedija u Marcinelleu i sindikalna, društvena i politička mobilizacija koja je uslijedila još uvijek pokazuju put kojim Europska unija mora krenuti: put solidarnosti, jednakosti i poštenja”, poručila je Lynch u ime europskih sindikata.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.