U nastojanjima da antimigracijske stavove i zagovor rigoroznijih graničnih režima liše natruha rasizma i ksenofobije, političari, ideolozi, opinion makeri i renomiraniji kreatori sadržaja na desnici, ali i šire na političkom spektru, posežu za različitim argumentacijskim metodama. Razine sofisticiranosti tih metoda variraju, a za ovu priliku ćemo izdvojiti dvije s najizraženijim ambicijama prema zadovoljavanju uvjeta žanra političkog realizma. Obje se zasnivaju na pretpostavci po kojoj šire shvaćena (liberalna) ljevica problemu migracija pristupa naivno i idealistički te namjerno zaobilazi realne probleme za čije postojanje krivi isključivo desnicu.
Prva se metoda tiče navodnog licemjerja ili dvostrukih aršina. Vjerojatno ste više puta s desnice čuli optužbu po kojoj lijevi aktivisti i političari bez ikakvog ustezanja ili kriterija pomažu izbjeglicama druge boje kože koje se nalaze u nevoljama, a potpuno zanemaruju pomaganje sunarodnjacima lošijeg imovinskog stanja u različitim problemima. Ta optužba ima za cilj pokazati da suvremena ljevica u sebi gaji klasni prijezir i čini integralni dio elite koja ne zna komunicirati s običnim pukom, a da im iskazi dobrodošlice prema izbjeglicama služe isključivo da bi se pokazali “progresivnijim” od istog tog običnog puka. S obzirom na političke prioritete ljevice i njen klasni sastav u posljednjih četrdesetak godina ta optužba nije sasvim izmišljena. No, ne radi se o nekoj proračunatoj politici već više o naslijeđenim sentimentima i političkom nesnalaženju. Za početak, ne radi se o igri nulte sume: sasvim je moguće politički i socijalno pomagati i jednima i drugima. Kao što je sasvim moguće, kao u slučaju desnice, ne pomagati ni jednima ni drugima. Optužba cilja na izostanak klasne dimenzije politike na suvremenoj ljevici i ta optužba stoji, ali ona se ne može opovrgnuti tako da mirno gledate kako se izbjeglice utapaju u rijekama. Ako dokazi autentičnosti nekakve politike ovise o hijerarhizaciji ljudi onda teško da možemo ne govoriti o rasizmu i ksenofobiji i skrivati ih iza lijevog zanemarivanja klase.
Postoji još jedna dimenzija ove metode i također se zasniva na prokazivanju navodnog licemjerja. Ona kaže da ljevica odbija suradnju s domaćim običnim pukom zbog njegovog tradicionalizma i konzervativnosti – reklo bi se u Srbiji zbog “autošovinizma” – a takvim kriterijima se ne vodi u tretmanu izbjeglica iz, na primjer, arapskih zemalja, premda su njihovi politički stavovi također konzervativni i tradicionalni, vjerojatno i još “tvrđi”. Pored toga što u osnovi ovog prokazivanja stoji rasistička predrasuda po kojoj je cijeli jedan dio svijeta lišen bilo kakve političke raznolikosti, ispušta iz vida i presudnu razliku. Političko suprotstavljanje konzervativizmu i tradicionalizmu u domaćoj inačici jest suprotstavljanje političkim idejama, a obrana prava izbjeglica je obrana njihovog prava na političko građanstvo i političke ideje. I radi se o obrani antirasističkog stava po kojem političke ideje ne proizlaze iz nečije boje kože ili religijske pripadnosti.
Druga se metoda oslanja na dijagnozu po kojoj ljevica živi u imaginarnom svijetu i ne može uvidjeti svu realnu kompleksnost migracijskih i graničnih politika. Ta je metoda prisutnija u onim društvenim grupama koji se nazivaju post-ljevičari ili tradicionalni socijaldemokrati. Najsofisticiranije ime među njima je njemački sociolog Wolfgang Streeck, svojevrsni intelektualni mentor Sahre Wagenknecht. Premda se nominalno zalaže za ravnopravnost i integraciju migranata, Streeck je u posljednjem intervjuu, povodom nedavnog uspjeha stranke Sahre Wagenknecht na izborima u istočnim njemačkim saveznim državama, ustvrdio da su nacionalne države naprosto okvir političkog djelovanja, da su kroz njih realizirana građanska i socijalna prava, i tu je u faktički pravu, i da se ne možemo ponašati kao da ne postoje i imaginirati neki univerzalistički svijet. Dodao je i da se migranti trebaju prilagoditi “tradicijama i običajima” u nacionalnim državama u koje dolaze i da moraju poštovati vrijednosti tog društva.
Ako je prva metoda sustavno zanemarivala političku raznolikost zemljama istoka, Streeckova pozicija sustavno zanemaruje političku raznolikost u zemljama u koje izbjeglice i migranti dolaze. Streeck je u pravu kad kritizira one dijelove ljevice koji zamišljaju da će se procesi integracije odvijati uspješno tako da svi postanemo bolji ljudi ili kad kritizira stranke establišmenta koje sustavno zanemaruju potrebe domaćeg stanovništva, ali promašuje ceo fudbal kad pitanja “tradicije i običaja” evakuira iz sfere politike u sferu nekakvu vječne kulture. Sve ono što nazivamo “tradicijom i običajima” ishod je nekakvih socijalnih i političkih prijepora i sukoba u kojima je netko privremeno pobijedio. I u “tradiciji i običajima” postoje odnosi moći i hijerarhije među ljudima koji se prikazuju kao kulturno nasljeđe, a ne kao politički odnos koji se aktivno reproducira. A što se tiče društvenih vrijednosti, valjda su tu zakoni koji ih štite.
Na desnici se širom Europe često zna čuti da policija i sudstvo puno nonšalantnije tretiraju ljude druge boje kože kako se navodno ne bi saznala istina o visokom stupnju kriminala kojem su navodno skloni. S obzirom na broj ubijenih ljudi koji su se pokušali dočepati Europe, a i na iskustva s policijom onih koji su je se dočepali, optužba zvuči prilično sumanuto. Ali čak da uzmemo u obzir i da je djelomično točna u smislu da se oklijeva s iznošenjem podataka o nekome iz tih društvenih skupina tko je počinio nekakvo kazneno djelo, oklijevanje ne dolazi iz nekog skrivenog pakta između elita i manjina, već iz prostog razloga što je desnica rasistički zatrovala javni prostor izjednačavanjem određene rase i kriminalnih sklonosti. Glavni problem migracija je rasizam desnice, a ne naivnost ljevice.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.