U istraživačkom izvještaju “Talking left, voting right” politolozi Gabriela Greilinger i Cas Mudde sa Sveučilišta u Georgiji analizirali su retoriku ekstremno desnih europskih stranaka i usporedili je s njihovim socio-ekonomskim programom, odnosno stvarnim stavovima o radničkim i socijalnim pravima. Autori su krenuli od toga da stranke ekstremne desnice sve više usvajaju pro-socijalni stav, odnosno da govore o jakoj socijalnoj državi i predstavljaju se kao “pravi” zastupnici radničke klase i siromašnih. Doduše, pritom se ekstremna desnica brine samo za “vlastiti” narod, to jest za bijele radnike u tradicionalnim industrijama, pa su tako neki autori njihov politički program nazvali šovinizmom blagostanja.
Međutim, kada bi to i mimo retorike bila istina, onda bi se stranke ekstremne desnice trebale zalagati za politike poput npr. povećanja minimalne plaće, jačeg oporezivanja korporacija i jačanja radničkih prava za platformske radnike. Međutim, dok se o ideologiji i retorici ekstremne desnice puno piše, gotovo da i nema istraživanja o društveno-ekonomskim programima koji te stranke zastupaju. Greilinger i Mudde ispitali su poklapa li se retorika sa stvarnim programom stranaka ekstremne desnice na primjeru glasovanja u Europskom parlamentu. Analizirali su glasove svih stranaka ekstremne desnice koje su bile zastupljene u sastavu Europskog parlamenta u periodu 2019.-2024. o osam ključnih točaka o kojima se glasalo u zadnje tri godine: to su Direktiva Vijeća o osiguravanju globalne minimalne razine oporezivanja za multinacionalne tvrtke, Direktiva o transparentnosti plaća; Direktiva o adekvatnim minimalnim plaćama, Direktiva o platformskom radu, Rezolucija Europskog parlamenta o jačanju socijalnog dijaloga, Rezolucija Europskog parlamenta o kvalitetnom pripravništvu u EU, Direktiva o korporativnoj održivosti i Rezolucija o Planu za socijalnu Europu. Ovih osam glasova odabrani su kao dobar indikator stavova ekstremne desnice o radničkim i socijalnim pravima.
U izvještaju napravljenom prošli mjesec za Europski sindikalni institut (ETUI) autori su se posebno osvrnuli na dvije ekstremno desne grupe u Europskom parlamentu: sada raspuštenu skupinu Identitet i demokracija (ID), u kojoj se nalazi Nacionalno okupljanje Marine Le Pen, i Europske konzervativce i reformiste (ECR) kojima dominira stranka Giorgie Meloni, Braća Italije. Analizirali su i mađarsku stranku Fidesz Viktora Orbána koja je na čelu novih Patriota za Europu (PfE), grupe koja je formirana kao neslužbeni nasljednik ID-a nakon europskih izbora ovog ljeta.
Da vas ne držimo u iščekivanju: rezultati su pokazali da stranke ekstremne desnice ne podržavaju radnička i socijalna prava, kao i da im ta pitanja uopće nisu među političkim prioritetima. Osim nekoliko izuzetaka, ekstremna desnica ne podržava radnička prava na europskoj razini. Obrasci glasovanja pokazali su da su stranke iz ID-a posebno odbacile prijedloge povećanja minimalne plaće, kvalitetna pripravništva, transparentnost plaća i direktivu o održivosti korporacija. Stranke ECR-a bile su posebno neprijateljski raspoložene prema transparentnosti plaća i zaštiti platformskih radnika, kao i prema direktivi o korporativnoj održivosti. Unatoč “socijalnoj” priči, ekstremna desnica glasuje kao desnica kada se radi o socio-ekonomskim pitanjima. Iako su se regionalne razlike među strankama pokazale kao relativno male, stranke ekstremne desnice u sjevernoj Europi posebno su sklone “desnom” glasanju o društveno-ekonomskim pitanjima, odnosno odbijanju prijedloga o jačanju radničkih i socijalnih prava.
Drugi je važan rezultat istraživanja neusuglašenost stranaka ekstremne desnice prilikom glasanja o radničkim i socijalnim pravima, odnosno tzv. slaba glasačka disciplina. Za primjer, stranke unutar grupa ID i ECR glasuju različito i neusklađeno po pitanjima oporezivanja multinacionalnih kompanija i adekvatnih minimalnih plaća – neke su za, neke su protiv, a mnoge suzdržane. Za usporedbu, stranke drugih grupa u Europskom parlamentu poput grupe S&D glasuju gotovo jednoglasno po tim pitanjima. A do kojih tema je ekstremnoj desnici stalo vidi se, na primjer, po jednoglasnom odbijanju rezolucije o azilu i upravljanju migracijama u travnju ove godine.
Sve u svemu, analiza je pokazala da radnička i socijalna prava, unatoč priči, nisu nešto do čega stranke ekstremne desnice drže, čak ni kada se radi o “njihovom” narodu. Prikaz ekstremne desnice kao pro-radničke (iako šovinističke) u velikom broju slučajeva je pogrešan. Kad se ispita stvarni politički program stranaka ekstremne desnice, situacija je jasna. Ekstremna desnica nije desnica samo po pitanju migracija, azila i stavova o pobačaju, već je i antiradnička.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.