Franjo Tuđman, sa svojom fantazijom “tisućljetnog sna”, nije bio prvi, nego posljednji predsjednik nezavisne Hrvatske, države koja je samo u okvirima socijalističke federacije zapravo uživala suverenitet. No, pitanje koje nužno za sobom povlači nemogućnost ostvarenja tisućljetnog sna nije pitanje kako zaista postići nacionalni suverenitet, nego je li on u kapitalizmu uopće moguć, bitan i potreban.
Što je nama naša borba dala? Državice nastale raspadom Jugoslavije, pa tako i Hrvatska, uveliko su zagazile u četvrtu deceniju svoga života. Već su starije od znatnog broja nas, njihovih građana, čiju sudbinu dubinski oblikuju samim svojim postojanjem i poretkom koji su uspostavile negdje tamo oko 1991. godine i u godinama koje su joj prethodile i slijedile.
Hrvatsku javnu sferu naročito proganja bauk “bivše države” čije odavno preminule pipke naokolo zlobno šire svi od Alena Islamovića do, sačuvaj Bože, omladine grada Vukovara. No, kada ne liju krokodilske suze oni čija ideologija drži državu u šaci posljednje 33 godine, liju suze svi drugi. Hrvatska je, reklo bi se, u stalnoj krizi. U tome je ona ponovno pravilo, a ne izuzetak, ako gledamo naš kutak planete. Od žalopojki nad HDZ-om, njihovim nikad prestajućim ali i nikad poraznim aferama, općih muka s “korupcijom”, do mladih koji odlaze trbuhom za kruhom, trideset plus godina državnosti je, izgleda, donijelo samo probleme.
Doduše, dok o simptomima slušamo često (i najčešće apstraktno), dijagnoze dobivamo rijetko. Osim ako se ne radi, ponovno, o krivljenju “bivše države”. Ta dijagnostika djeluje apsurdno svakom s imalo razumijevanja kako političkih i ekonomskih, tako i povijesnih procesa. Zamislite, recimo, situaciju u kojoj Tito 1978. godine za probleme u državi (a bilo ih je dosta) krene kriviti Kraljevinu Jugoslaviju? SFRJ je u tom trenutku taman bila “stara” koliko i Hrvatska danas. Ako ništa drugo, mogao je kriviti Kraljevinu za jugoslavenski vanjski dug (prije 1941. godine drugi najviši u Europi nakon Grčke), da ilustriramo i jednim konkretnim danas izrazito popularnim primjerom iz žanra traženja krivca u državi čije se ime ne izgovara.
Jugoslavija svakako leži u korijenu problema suvremene Hrvatske, mada se rijetko, ili skoro nikad, postavlja pitanje: je li korijen, ili barem znatan dio, problema bio sam čin izlaska iz federacije i, još važnije, restauracija kapitalizma? Jednako rijetko se postavlja pitanje što uopće znači imati “nezavisnu” državu u kapitalističkom sistemu, je li tako nešto moguće, i je li tako nešto dobra stvar samo po sebi.
Zavisnost
Pitanje ekonomske zavisnosti sigurno je u top pet najbitnijih pitanja koja se u javnim prostorima država bivše Jugoslavije rijetko spominju. Doduše, stvar je poprilično očigledna, a i vrlo jednostavna: 157 od 200 najjačih ekonomskih entiteta na planeti nisu države nego privatne kompanije. Uzevši u obzir da se radi o podacima od prije pandemije, može se pretpostaviti da je odnos u korist korporacija samo porastao. To samo po sebi povlači pitanje koliki manevarski prostor imaju države poput Hrvatske za vođenje bilo kakve nezavisne politike. Grčka je na svojoj koži sasvim nedavno iskusila nemogućnost provođenja nezavisne ekonomske politike. Mnogo jača i bogatija Francuska je kroz to prošla još 1981. godine, kada socijaldemokratska vlada nije uspjela zaustaviti nadiranje neoliberalizma.
Šutnja oko tog pitanja je naročito poražavajuća ako se uzme u obzir da je jedan od pionira izučavanja ekonomske zavisnosti globalno bio upravo jedan ekonomski povjesničar iz Jugoslavije, Sergije Dimitrijević. Istražujući ekonomiju predratne Kraljevine Jugoslavije, Dimitrijević je naišao na mnogo odlika koje će i suvremenim čitateljima biti poznate: većina banaka Kraljevine bila je u stranom vlasništvu; strani kapital dominirao je u energetskom sektoru, kao i u ekstraktivnoj industriji; država je služila prvenstveno za izvoz jeftinih sirovina u bogatije države Zapadne Europe, koje su joj onda po visokim cijenama prodavale gotove proizvode (što je u znanstvenoj literaturi sad poznato kao “problem nejednake razmjene”).
Kakva je današnja situacija? Što se banaka tiče, najprofitabilnije su, redom: Zagrebačka banka i PBZ (filijale talijanskih UniCredita i Intese Sanpaolo), zatim austrijska Erste banka, mađarski OTP te na kraju Raiffeisen Bank Austria, čiju maticu nije teško odgonetnuti iz imena. Top 5 je za dlaku izmaknuo (većinski, ne potpuno!) državnoj HPB, ali treba imati na umu i to da je ista nedavno apsorbirala sljednicu nacionalizirane Sberbanke.
INA je u socijalističkom periodu bila neprikosnoveni broj 1 u Hrvatskoj, tada u društvenom vlasništvu. U intervjuu iz 2006. Petar Fleković, nekadašnji predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske (1978-1982) te potom predsjednik Poslovnog odbora INA-e do 1990. godine, naveo je kako se osjećao utjecajnijim na čelu INA-e nego kao tadašnji ekvivalent premijera Hrvatske. Vraćajući nas u današnjicu, za INA-u kao dioničko društvo s mješovitim udjelom i još uvijek najvećoj dobiti u Hrvatskoj, Stevo Đurašković iznosi kako je ista svedena na prodajnu filijalu MOL-a, dok je suštinski posao i razvoj iznesen u Mađarsku.
Među dvadeset najprofitabilnijih tvrtki u RH vlada poprilično šarenilo. Od poduzeća s mješovitim vlasništvom u kojima je RH manjinski vlasnik (poput INA-e, Podravke i jednog dijela Končara), preko većinski državnog JANAF-a do potpuno državnog HEP Elektra d.o.o. Ipak, ono što im je zajedničko gotovo svima je da nisu nastali privatnom inicijativom, već privatizacijom društvene svojine. Rijetku biljku nalazimo među Plodinama, 11. najprofitabilnijoj kompaniji u RH, koja je od osnutka pa do sada u potpunosti u privatnom domaćem vlasništvu.
Kako god bilo, Hrvatski vanjskotrgovinski balans je deficitaran skoro konstantno od stjecanja “nezavisnosti”. Dakle Hrvatska uvijek više uvozi nego što izvozi, a taj deficit se obično mjeri u milijardama dolara, što je jedan od najsigurnijih pokazatelja ekonomske zavisnosti jedne države.
Partitokracija
No, neki će se zapitati, sigurno nije cijela stvar u ekonomskoj zavisnosti? Na kraju krajeva, Hrvatska je partitokracija kojom upravlja HDZ, a HDZ je, po riječima centrističke političarke Sandre Benčić, “prekopirao model bivše partije iz bivše države”. Ne bježe li mladi u Irsku i Njemačku zbog manjka prilika, direktno uzrokovanog modelom HDZ-a, preuzetom od “totalitarnog” Saveza komunista? Ne baš. Partitokracija na europskoj periferiji nije pogreška, nego standard, mnogo stariji i od Saveza komunista Jugoslavije i od HDZ-a.
U Kraljevini Ugarskoj, u čijem sastavu je bila i Hrvatska, na vlasti je, bez prestanka, od prvih post-revolucionarnih izbora 1861. godine pa sve do 1906. godine bila (pod različitim imenima) Liberalna partija Ferenca Deáka, koja ni jednom nije izgubila izbore. Kada je do njenog poraza napokon došlo, bio je to šok koji je potpuno pregrupisao mađarski politički život. No, već 1910. godine njeno mjesto zauzet će Nacionalna partija rada, koja će strukturno igrati istu ulogu, a njeni kadrovi bit će osnova Partije Jedinstvo, koja će vladati državom kroz skoro cijelu Horthyjevu eru, od 1922. do 1944. godine. Kontinuitet partijske države razbit će samo u konačnici neuspješna komunistička revolucija u Mađarskoj 1919. godine, a potom i ona uspješna, nakon 1945.
Slično je bilo i u drugim državama Balkana i Srednje Europe. Nacionalna liberalna partija je, sa manjim prekidima, vladala Rumunjskom od 1876. do 1937. godine. Pašićevi radikali bit će manje-više stalno na vlasti u Kraljevini Srbiji/SHS/Jugoslaviji, nekad pod malko izmijenjenim brendom, od 1883. do 1941. godine. Narodna stranka u Hrvatskoj bit će “mađaronska” i prezrena, ali će ostati na vlasti kroz najveći dio Austro-Ugarske vladavine, upravo zbog simbiotičke veze sa Liberalnom partijom u Budimpešti. Kako je došlo do takvog, praktično univerzalnog, fenomena u ovom dijelu Evrope?
Kako je pokazao američki sociolog mađarskog podrijetla, Andrew C. Janos, uzroci, ponovno, leže u zavisnosti i nejednakom razvoju kapitalizma. Stvar je poprilično jednostavna. Recimo da ste pripadnik malog sloja stanovništva koji se oko 1860. godine u Mađarskoj ili Hrvatskoj može nazvati građanskom klasom. Imate nešto početnog kapitala (sigurno ste potomak osiromašenog sitnog plemstva a ne seljačke većine) i želite otvoriti tvornicu opeke. U fantaziji “slobodnog tržišta” imali biste sve preduslove za uspjeh. No, u vašem je gradu iste godine tvornicu opeke otvorila francuska kompanija, koja u građevinskoj industriji posluje već 150 godina. U takvoj situaciji, sitni kapital fantazmagoričnih malih i srednjih poduzeća jednostavno nije i ne može biti kompetitivan na tržištu. Vama, kao obrazovanom pripadniku građanske klase u nastajanju, ostaje samo jedan put: vezat ćete svoj privatni biznis za državu, kao jedinu instituciju dovoljno veliku i jaku da se odupre monopolističkim tendencijama kapitala iz razvijenijih kapitalističkih zemalja. Time, naravno, stvarate ono što se danas naziva “partitokracija”. Model se odozgo širi na dolje i uskoro članstvo u Stranci sa velikim S postaje nužni uvjet za zapošljavanje u bilo kojem manjem provincijskom mjestu.
Princip je u biti ostao isti do dan-danas. Ekonomsko “sustizanje” bogatijih zemalja, sa višestoljetnim kontinuitetom akumulacije kapitala, ostaje nedostižan cilj u sustavu koji, dok razvija prosperitet, istovremeno aktivno potiče nejednakost, kako među pojedincima, tako i među državama, ili čak regionima unutar iste države, jer je potreba za vertikalnom integracijom Zagreba, kao populacijskog i ekonomskog centra, u globalni kapitalistički sistem, mnogo veća nego potreba za integracijom Slunja ili Iloka.
Korupcija
Sasvim je jasno i kako iz takvog sustava nastaje korupcija, s obzirom da je već u cijelosti izgrađen na korištenju osobnih veza formaliziranih kroz političke strukture moći. No, postoji i daljnja iluzija o tome kako upravo tu ulijeće strani kapital kao spasilac, jer on, koji operira u “slobodnim” i “legalnim” uslovima stranog tržišta, ekonomski razvijenijeg, a onda, pretpostavlja se, i moralno superiornijeg. Kako je portal Poslovni.hr nedavno lamentirao, odsustvo stranih investicija znači “birokraciju, pravnu nesigurnost i sporne procedure”. Dakle, da bi se poštivao zakon, neophodno je da u državu dođu strani kapitalisti koji će svoj posao voditi “poštenije” nego domaći kapitalisti.
Na stranu očiti problem da se korupcija mjeri percepcijom jer je teško kvantitativno izmjeriti takav fenomen, mit o “dobrim” stranim investitorima počiva na nekoliko jednostavno netočnih pretpostavki. Prva je svakako tobožnje odsustvo korupcije u “zapadnim” zemljama, što pokazuju kod nas namjerno ili slučajno zanemarivani skandali poput njemačke “Afere maske” iz 2021. godine. Druga pretpostavka je da strani investitori dolaze u periferne države da bi zakon poštivali, a ne zato što je na periferiji zakon još lakše iskriviti nego u državama kapitalističkog centra. Ovo odlično pokazuje i aktualna afera sa Rio Tintom u Srbiji, gdje jedna tobože ugledna australsko-britanska kompanija planira, uz pomoć vladajuće stranke, uništiti ekosistem i zalihe pijaće vode radi vlastitog profita, a u procesu ne preza ni od prijetnji smrću aktivistima i znanstvenicima koji se njihovim ekonomskim planovima protive. Treća pretpostavka je sam mit o slobodnom tržištu. Kao što je pokazala ekonomistica Dorothee Bohle, proces europskih integracija bio je zasnovan na tržišnoj liberalizaciji isključivo onih industrija u kojima je zapadnoeuropski kapital imao kompetitivnu prednost. Grane gospodarstva u kojima su prevagu mogle odnijeti istočnoeuropske kompanije – poput industrija čelika, tekstila, kemikalija i poljoprivrede – našle su se pod strogom kontrolom zapadnoeuropskih država s ciljem njihovog sistematskog uništenja da bi se osigurala ekspanzija etabliranih kompanija sa Zapada.
Povrh svega, “problem” s korupcijom je njena percepcija kao moralne mane, a ne ekonomskog fakta kapitalističkog sustava. Upravo je zbog toga korupcija postala toliko bitan prazni označitelj u političkim kampanjama. Svi su “protiv korupcije”, naravno. Nitko nije “za korupciju” (mada bi otvoreno pro-korupcijska partija nesumnjivo predstavljala epohalno osvježenje u dosadnom javnom prostoru stranaka s identičnim ekonomskim programom). No, nitko tko je “protiv” korupcije se ne bavi njenim strukturalnim uzrocima, a nerijetko izostaje čak i najobičnije bavljenje posljedicama.
Korupcija kao takva, a naročito sprega domaće korupcije sa stranim kapitalom, također ima duboke povijesne korijene. Da uzmemo samo jedan dobro istraženi primjer, obitelj Thurn und Taxis (od 16. stoljeća pa do dan-danas jedna od najbogatijih obitelji u Njemačkoj) izbjegla je nacionalizaciju svojeg zemljišta u Kraljevini SHS, gdje je bila najveći vlasnik šuma, tako što su jednostavno podmitili političare u Kraljevini, koji su onda smislili izgovor da je Princ Albert državljanin Austrije, a ne Njemačke, i time izuzet od nacionalizacije svojeg veleposjeda. U bogaćenju stranog kapitala na eksploataciji perifernih država ključnu ulogu obično igraju lokalni poduzetnici ili političari, koji se nazivaju kompradorima ili kompradorskom buržoazijom (sjetite se, na primjer, uloge Sanadera u prodaji INA-e mađarskom MOL-u, ili gore pomenute uloge SNS-a u guranju Rio Tintovog projekta Jadar). Ono što se naziva “nacionalnim interesom”, poput članstva u EU i NATO, zapravo je interes domaćih političara i poduzetnika koji pomažu i održavaju strukture političke i ekonomske zavisnosti. Nije onda nimalo čudno da, osim rada u stranim firmama, sitnosopstveničkom turizmu, ili državnog posla preko članstva u HDZ-u, državljanima Hrvatske danas preostaje malo drugih opcija osim emigracije.
Demografski krah
Franjo Tuđman je na I. Općem saboru HDZ-a 24. veljače 1990. izjavio kako “jedna od najprečih zadaća pred kojima stoji hrvatsko društvo jest zaustavljanje demografskog nazadovanja”. U duhu ovoga teksta, izuzev “nepovoljne društvene klime” kao nejasnog i idealističkog koncepta, kao i “pada morala”, on ističe i stvarne probleme poput nesigurnosti zapošljavanja i osiguranja stana, mada ih ostavlja nedorečenima, kako što se tiče dijagnoze, tako i što se tiče lijeka, uz svoj karakterističan “itd.”. Lijek za demografski krah, ili kako ga je pokojni Tuđman nazvao (ili je tada jednostavno bio primjereniji takav naziv), nazadovanje, nalazi u “mjerama koje će pospješivati natalitet”, mada opet ne navodi jasno koje su to mjere.
Temeljem usporedbe broja stanovnika Republike Hrvatske može se vidjeti da (ne)zavisnost koincidira s upravo suprotnom pojavom, te da stanovištvo SR Hrvatske konstantno raste u odnosu na godine prije Drugog svjetskog rata, čak i na prvom poslijeratnom popisu. Svi ostali popisi stanovništva prikazuju konstantan porast stanovništva, izuzev stagnacije (s još uvijek blago pozitivnom brojkom prirasta) 1991, dok upravo “nezavisni” popisi bilježe pad stanovništva, s vrhuncem (ili dnom) pada ispod 4 milijuna stanovnika na posljednjem popisu iz 2021. godine.
Ipak, kada se pogleda posljednje podatke Državnog zavoda za statistiku za prethodnu, može se primijetiti da je nazadovanje višestruko. Osim odlaska protjeranih Srba ili prognanih Hrvata koji su sreću potražili u trećim zemljama, još veće posljedice je ostavila ekonomska emigracija. Tako 2001. bilježimo smanjenje stanovništva za nešto manje od 300 000 ljudi. Dok popis iz 2011. ne pokazuje veliku razliku u odnosu na onaj koji mu je prethodio, posljednji popis bilježi gotovo pola milijuna stanovnika manje u odnosu na posljednji “predunijski” popis.
Proklamirane politike repopulacije često zaboravljaju vrlo važna pitanja, poput onoga kako imati djecu ako imamo među najvišim stopama starosti odlaska od roditeljskog doma u EU, odnosno visoke cijene stanarine, kao i izostanak općenitog ekonomskog blagostanja. Premda se sve više priča o ekonomskim problemima kao uzroku demografskog kraha (iako uglavnom apstraktno i ponekad sa zaključcima poput onoga da treba smanjiti porez na dohodak pa ćemo imati veće plaće i živjeti bolje), praktički se ne priča o rak-rani ekonomske tranzicije – eroziji zdravstvene usluge.
Vjerojatno najveći tabu demografskog kraha istočnoeuropskih postsocijalističkih zemalja je dramatičan porast stope mortaliteta, odnosno godišnjeg broja umrlih na tisuću stanovnika. Stanovništvo ne opada samo zbog emigracije i niskog priraštaja, nego i zato što kapitalizam doslovno ubija ljude kroz privatizaciju zdravstva i siromaštvo. Cambridge Journal of Economics tvrdi, pozivajući se na ugledni medicinski časopis Lancet, da je bar 7 milijuna ljudi umrlo u Istočnoj Europi devedesetih od posljedica privatizacije, odnosno da je privatizacija uspjela biti smrtonosnija čak i od Staljinove ozloglašene kolektivizacije tridesetih godina prošlog stoljeća.
U 2022. godini, stopa mortaliteta u Hrvatskoj iznosila je 14,8. Stopa mortaliteta na razini cijele Jugoslavije posljednji put bila je toliko visoka 1940. godine, kada je iznosila 15, a u socijalističkoj Jugoslaviji iznad 10 je bila samo u prvom poratnom desetljeću (inače je standard bio od 8 do 10), dok se u samoj SR Hrvatskoj od šezdesetih na dalje uglavnom vrtila oko 10. Imajući na umu dakako i prosječnu starost stanovništva i njegovo konstantno starenje, ostaje neupitno da je umiranje od lako izlječivih bolesti epidemija o kojoj se ne govori, naročito dok zdravstvene usluge postaju sve nedostupnije onima slabijeg imovinskog statusa.
Tako, recimo, umirovljenici moraju imati mirovinu manju od mjesečnih primanja koja predstavljaju granicu siromaštva kako bi ostvarili pravo na besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje. Imajući na umu da je upravo to populacija s najnižim primanjima, to znači da su izloženi trošku dopunskog osiguranja ili još većeg troška zdravstvene usluge, dok se usluge i lijekovi i uz dopunsko zdravstveno osiguranje znaju doplaćivati nezanemarivim svotama. Istovremeno se vrijeme čekanja na pregled često mjeri velikim brojem mjeseci pa ćete tako za magnetsku rezonancu, ultrazvuk doppler arterija i vena ili ultrazvuk dojke čekati blizu godine dana. Naravno, ako nemate novca. Ako imate, čekate do prvog slobodnog termina u privatnoj poliklinici. U praksi, naravno, ovo sve znači sve nedostupniju zdravstvenu uslugu.
Možda je “nezavisnost” precijenjena?
Za nekih desetak godina, Republika Hrvatska će, ako je u tome ne zaustave neki ozbiljniji globalni politički potresi, postojati koliko je postojala i sama socijalistička Jugoslavija. Bit će zanimljivo vidjeti kako se (i dalje) nosi s endemskim problemima i gdje će se nalaziti. Jedino na što možemo računati s određenom sigurnošću jeste da će za aktualne probleme najvjerojatnije i dalje kriviti Jugoslaviju.
Kao što je u Saboru, dok je tamo još postojala lijeva opcija, ponavljala Katarina Peović, upravo je Radnička fronta suverenistička opcija, a ne raznorazni “suverenisti” kojima je ideja suvereniteta da se kmeči oko zastava i pjesama dok se državna poduzeća uništavaju i prodaju stranom kapitalu. Analiza Peović se opet pretjerano oslanjala na traženje problema u jednoj partiji i državi, ovoga puta HDZ na čelu “nezavisne” Hrvatske, entiteta koji je okupiran i čijim bi “oslobađanjem” nakon uspješne parlamentarne borbe došlo do blagostanja. Također je pokazana i zarobljenost u prošlosti, naravno ne tobožnjom “zaglavljenošću u komunizmu” koju su joj ostrašćeni mediji pripisivali, već predlaganjem smanjivanja već restriktivnih kvota za strane radnike. Ovim je Radnička fronta, usprkos dobrim namjerama, nerealno pokušavala poništiti pedesetak godina slabljenja nacionalne države blagostanja te zaustaviti globalni kapitalizam, pritom se nedovoljno ograđujući od ksenofobije prema gostujućim radnicima, a previše oslanjajući na ideal mogućnosti ostvarivanja nekakvog novog, demokratsko-socijalističkog suvereniteta. Njeni liberalni kritičari svakako nisu u krivu kada propituju je li takva kontrola radne snage danas moguća i poželjna, iako ni oni, naravno, neće dirnuti u kritiku logike postojanja Republike Hrvatske kao “nezavisne” države.
Franjo Tuđman, sa svojom fantazijom “tisućljetnog sna”, nije bio prvi, nego posljednji predsjednik nezavisne Hrvatske, države koja je samo u okvirima socijalističke federacije zapravo uživala suverenitet i relevantnost. Od jednog od dva glavna partnera međunarodno bitne federacije, svedena je na međunarodno nebitan objekt globalnih tokova. No, pitanje koje nužno za sobom povlači nemogućnost ostvarenja tisućljetnog sna nije pitanje kako zaista postići nacionalni suverenitet, nego je li on u kapitalizmu uopće moguć, bitan i potreban.
Dejan Jović je, heretično za ovdje dominantni primordijalni nacionalizam koji sve svoje konstrukte smatra prirodnima i urođenima, istaknuo kako htijenje naroda za državom nije ništa prirodno niti prirođeno, što je i potkrijepio odbačenim kvebečkim i škotskim referendumima. Također se opsežno bavio i stavovima u SR Hrvatskoj prema nezavisnosti iste prije intenziviranja sukoba rukovodstava, čega se dotaknuo i koautor ovoga teksta na ovome portalu, kao i dubiozama tri referenduma provedenih tokom raspada SFR Jugoslavije.
Na kraju se postavlja pitanje, što onda? Ne valja ako maknemo HDZ, ne možemo postati Švedska, a ni vratiti se u prošlost koje više nema. Ne možemo se ne zapitati što se zapravo želi učiniti, kakva je to emancipacija kakvu želimo vidjeti na djelu, odnosno koji je preduvjet za istinsku slobodu i nezavisnost pojedinca koji je ostvaruje kroz slobodan i nezavisan kolektiv? Koliko je do te slobode za čekati i kako je ostvariti, autori teksta nažalost nemaju sažet i lagan odgovor, ali ako se nekada moglo zastupati socijalizam u jednoj zemlji ili jaku nacionalnu državu blagostanja kao realne opcije, u današnjoj globaliziranoj ekonomiji je jedino rješenje ispisano velikim crvenim slovima i znači rušenje dosadašnjeg poretka te izgradnje novog na osnovama beskompromisnog komunističkog internacionalizma. Taj odgovor ne podrazumijeva negativne slobode liberalizma, kao ni rodnu, rasnu ili “trećesvjetašku” emancipaciju bez internacionalizma zasnovanog na borbi radništva. Ne podrazumijeva ni malograđansko zgražavanje nad imigracijom, nestankom nacije ili prestankom dominacije nuklearne obitelji, što su ionako stvari koje kapitalizam spontano ostvaruje bez nas. Jedina politika koja vodi do istinske nezavisnosti i slobode jeste politika ukidanja klasnih razlika, odnosno komunizam koji se ne ograničava nepravilnim crtama na mapama, a čiji nositelj moraju biti svi oni koji žive isključivo od svog rada.