Ponekad nisu potrebna opsežna empirijska istraživanja. Ponekad nisu nužni ni kompleksni analitički aparati. Ponekad se prevladavajući politički senzibilitet može efektno predočiti tek kroz pokoji detalj. Epizodom iz političke svakodnevice, reakcijom na neki događaj ili sličnim sekvencama koji sugeriraju koordinate u kojima mislimo i djelujemo. Za ovaj kalendarski prijelaz između godišnjih doba izdvojit ćemo dva detalja koji precizno ocrtavaju odnose ekonomske moći u Europi i prihvaćenu rasnu hijerarhiju.
Detalj prvi. Prije nekih godinu dana, zabrinuta ekonomskom budućnošću Europe, Europska komisija dala je u zadatak bivšem guverneru Europske centralne banke, Mariju Draghiju, da sastavi izvještaj o konkurentnosti. Izvještaj je trebao uključivati i dijagnozu stanja i preporuke za djelovanje. Prije desetak dana Draghi je izvještaj predstavio. Rasprava se nije naročito zahuktala. Dijagnoza je poslužila senzacionalističkim medijima da si priušte nekoliko “atraktivnih” članaka o apokalipsi koja Europu čeka, a njemačkom ministru financija da odmah diskreditira preporuke pod parolom da ništa od zajedničkih javnih ulaganja neće biti. U nekim specijaliziranijim medijskim rubrikama pojavile su se konture suvislije diskusije, ali priželjkivani učinak, ako ga je i bilo, uglavnom je izostao. Međutim, politički znakovitiji podatak od društveno-medijske sudbine samog izvještaja krije se u priloženoj “metodologiji” sastavljanja samog izvještaja. Naime, Draghi se pri izradi izvještaja konzultirao s više od 60 udruženja poslodavaca i s tek jednim sindikalnim udruženjem. Nitko nije bio očito pretjerano začuđen tim omjerom s obzirom na to da ga je relevantnim i vrijednim objave smatrao tek relativno anonimni profesor političke ekonomije na Twitteru.
Detalj drugi. Prije koji dan Izrael je izveo teroristički napad na Libanon i to tako da je aktivirao eksplozije u tisućama pagera koje su navodno koristili samo članovi Hezbollaha. Ako vam nešto čudno zvuči u prethodnoj rečenici, ne brinite, nije do vas. U nijednom se mejnstrim mediju napad nije označio kao teroristički. Time je očito poručeno da definicija terorizma prvenstveno ovisi o boji kože i religijskoj pripadnosti protagonista. Sam se napad u izvještajima i kasnijim raspravama i reakcijama tretirao kao zaplet u holivudskom filmu. I prevladavali su intrigiranost i divljenje prema samom inovativnom postupku ubijanja i ranjavanj. Ljudi su doslovno pričali o kompleksnoj operaciji ubacivanja eksploziva u pagere na isti način kao što su pričali o Torcidinom unošenju pirotehnike na Maksimir nekoliko dana ranije. I pritom se naglašavala preciznost napada. Kao što su već brojni komentari istaknuli, napad, u kojima su ozljeđivana djeca, medicinske sestre i blagajnici, može biti precizan samo ako si rasist koji vjeruje da su svi Muslimani ili Arapi teroristi. Prepuštanje filmskoj dimenziji priče moguće je samo ako žrtve smatraš manje vrijednom rasom, nekim čija smrt ili patnja nisu vrijedni uživanja u intrigama filmskog djelovanja izraelskih tajnih službi.
Dakle, dva sugestivna detalja. Rad kojeg se ne pita ništa i rasa koja je samo kulisa u filmskom užitku istog tog rada kojeg se ne pita ništa.