Gotovo se ništa nije promijenilo u proteklih pet mjeseci. Prisutna je svijest o problemu, ali potpuno se zanemaruju ključni mehanizmi koji idu na ruku seksualnim predatorima: radna hijerarhija na filmskom setu i navodna posebnost prirode posla u kojoj je granica poslovnog i privatnog zamućena.
U travnju ove godine šira javnost ostala je zaprepaštena objavom na Facebooku poznatog filmskog redatelja Dalibora Matanića kojom je priznao da je maltretirao i seksualno uznemiravao veći broj svojih kolegica, uglavnom porukama a ponekad i uživo. Objava je podijeljena netom prije nego je Večernji list objavio članak koji iznosi čitav niz informacija o Matanićevom postupcima o kojima je nakon desetljeća napokon progovoreno. Naravno, nisu svi živjeli u neznanju pa je jasno kako je velik dio scene za to znao, i Mataniću gledao kroz prste, relativizirajući problem učestalim opaskama: “to je samo Dado” i “ma samo se šali”.
Produkcijske kuće s kojima je do tada blisko surađivao na nizu projekata prekinule su suradnju ograđujući se od svega, a redatelj se povukao iz javnosti navodnim odlaskom na liječenje kako bi se riješio problema s alkoholom i drogom koje je u svojoj takozvanoj isprici iskoristio kao djelomično opravdanje za svoje ponašanje. Osim produkcijske kuće, s njim je odnose raskinula i Akademija dramske umjetnosti koja se do tada nije pokazala kao institucija previše agilna oko sankcioniranja nasilnih ponašanja svojih nastavnika (s iznimkom Povjerenstva za unutarnju istragu čiji su članovi zbog samovolje dekana podijeli ostavku). Sjetimo se slučaja profesora Ozrena Prohića koji, nakon što je u javnost puštena sporna snimka na kojoj urla na svoje studente, na Akademiji još uvijek radi, odnosno ne radi jer mu je zabranjen kontakt sa studentima, ali prima punu plaću.
Vikend nakon skandala, na dodjeli nagrade Oktavijan, redatelji Ivan Ramljak i Damir Markovina, primajući ovogodišnje nagrade – istupili su govorom podrške žrtvama nasilja i komentiranjem kako bi setovi, i općenito filmska industrija trebali postati sigurnija mjesta za svih, oštro osuđujući (ne)djela kolege Matanića. Nakon što je šokantno puno domaćih radnika s kulturne scene, unatoč jasnom priznanju, Mataniću ipak pružilo podršku kroz poruke na društvenim mrežama, hvaleći ga kako je hrabar i pošten (!), šušur se stišao i samo tu i tamo bi netko izvukao “taj” slučaj, kao da je iznimka i kao da sistem u kojem (za kojeg) radimo nije išao niz dlaku takvom ponašanju.
Manjak institucionalne podrške
Krajem svibnja ove godine, redateljica Jasna Nanut u prostorijama Društva filmskih redatelja, ugostila je edukativnu radionicu na temu “Seksualno uznemiravanje u radnom okruženju”, a radionici su prisustvovali filmske radnice i radnici, predsjednica Društva filmskih djelatnika i glumica Ksenija Marinković, direktor HAVC-a Chris Marchic, te njegova zamjenica Maja Vukić. Edukacijsku radionicu održali su pravni savjetnik pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Nebojša Paunović i psihologinja Bruna Nedoklan. Kroz dvosatni susret detaljno su pojašnjeni svi temeljni pravni i psihološki pojmovi kada je u pitanju rodno utemeljeno nasilje i seksualno uznemiravanje kao jedan od pojavnih oblika ovog nasilja. Poseban naglasak stavljen je na važnost usvajanja učinkovitih internih pravnih okvira i protokola postupanja po pritužbama. Govorilo se i o iskustvima rada sa žrtvama ovih prijestupa. Nezaobilazno je bilo dotaknuti se slučaja seksualnog uznemiravanja mladih glumica od strane redatelja Dalibora Matanića.
Zaključeno je kako HAVC nema jasan protokol niti pravilnik prema kojem bi se moglo reagirati u slučaju seksualnog uznemiravanju na setu ili drugom poslovnom okruženju u filmskoj industriji, a kako ni većina produkcijskih kuća nije sigurna što napraviti u tom slučaju. HAVC, kao krovna institucija, nema ni mehanizme kojima bi produkcijske kuće kojima putem javnih natječaja dodjeljuje javan novac prisilio da kontroliraju kako se radnici na setovima ponašaju prema svojim kolegicama, te da se u slučaju bilo kakve prijave mora reagirati. Kao problem je istaknuta prefamilijarna atmosfera na setovima, česta bliskost producenata i redatelja koja proizlazi iz prirode posla, te zaštita koju jedni drugima pružaju, razumljivi strah žrtava za ugled i posao, te relativizacija nasilnog ponašanja kroz desetljeća u ovim proizvodnim odnosima. Bilo je govora i o tome kako jedine takve “edukacije” kroz koju filmski radnici prolaze jesu one na kojima inzistiraju strane produkcijske kuće koje stižu snimati u Hrvatsku (pogotovo američke), te kako se i one često ismijavaju kao banalne i previše stroge.
Chris Marcich je istaknuo kako je u novom Nacionalnom programu HAVC-a rodna ravnopravnost uvedena kao jedan od strateških prioriteta u nadolazećem razdoblju. Konkretno, kao prvi korak, a u suradnji sa specijaliziranim organizacijama, ustanovama i strukovnim udrugama predložit će da se oformi anonimni pozivni centar smješten izvan filmskog sektora, a predvođen profesionalcima. Plan bi se trebao razraditi do kraja ove godine, a realizirati tijekom 2025. godine. Složit ćemo se da su ovakve radionice i edukacije od izrazite važnosti jer još uvijek 2024. godine moramo našim brojnim kolegama (i kolegicama) objašnjavati kako neke šale nisu smiješne, kako imamo pravo nositi kratke hlače na setu ako je vruće bez da slušamo njihove komentare i opaske, da ako smo raspoložene i razgovorljive ne znači da želimo u krevet s njima, a ako pak nismo da ne zaslužujemo da nas nazivaju histeričnima. Jer iako postoji čitav niz žrtava ovakvih ponašanja u filmskoj industriji, i dalje nas se uvjerava da se to ne događa i da je Matanićev slučaj – eksces.
Dva ključna problema
Razgovor koji je uslijedio nakon edukacije izvukao je na površinu dva bitna problema kojih se ne dotičemo previše kada govorimo o seksualnom uznemiravanju na radnom mjestu, u ovom slučaju specifično na setu: s jedne strane previđanje snažne hijerarhije, kapitalističke logike i odnosa moći na setu koja utječu na odabir žrtve, a s druge strane relativizacija uznemirujućih ponašanja zbog “specifičnosti” našeg posla u kojem su granice ponešto pomjerene.
Većina #metoo pokreta, te mobilizacije protiv predatora u filmskom svijetu krenula je iz odnosa glumica – redatelj; glumica-producent, te je bez direktne namjere ponešto zamračila probleme koji se događaju i u drugim sektorima, na nešto prekarnijim i nevidljivijim “ženskim” pozicijama. Na koji način na probleme seksualnog nasilja direktan utjecaj ima (kapitalistička) hijerarhija u kojoj proizvodimo, i koliko se naše nesigurne pozicije unutar filmske proizvodnje razlikuju, kad govorimo o prijavama i reakcijama na njih?
Malo ljudi zna da je izraz metoo, koji je postao viralan 2017. kada ga je upotrijebila glumica Alyssa Milano, skovala američka crna aktivistkinja Tarana Burke 2006., dovoljno govori o pozicijama moći i vidljivosti, te snazi adresiranja problema seksualnog nasilja. Nakon što je srpska glumica Milena Radulović svojom hrabrošću mobilizirala glumice i filmske radnice u Srbiji oko prvog metoo pokreta na Balkanu, i u našem kontekstu počelo se govoriti o strahu, ne samo od srama i stigme nego i od gubitka angažmana, posla i ugleda. Tko želi biti zapamćen kao žrtva, umjesto kao naslovna uloga? Tko si može priuštiti ne raditi? Koga će se čuti i posljedično zaštititi (ako ikoga?), a tko će ostati u sjeni?
Da ponovimo, u filmskoj industriji žene rade na čitavom nizu prekarnih i loše plaćenih poslova, one su eksploatirane na različite načine, njihovi prekovremeni nisu plaćeni, njih se ne čuje na obilaženjima terena i sastancima. One su zamjenjive i nevidljive, njih se često zove “mala” jer im se ne zna ime. Osim glumica, to su runnerice, kuharice, čistačice, garderobijerke, šminkerice, administratorice, pomoćnice producenata, sekretarice, asistentice. Većina tih žena doživjela je neki oblik seksualnog uznemiravanja na filmskom setu, nelagodnih situacija koje se nekako pregaze, crvenih obraza, progutanih suza – s mišlju o tome kako je ovo projektni posao koji će završiti, i kako tu osobu više nećeš morat vidjeti kad se snimanje završi. Činjenica je nažalost drugačija – tu osobu ćeš viđati i osjećati stalno, u različitim oblicima, različiti muškarci zauzimat će tu ulogu. U kojoj će te posramljivati samo zato što si žena i, što je još važnije, radiš na nižoj poziciji od njih, zato što mogu. Mogu jer ti nikad nećeš otići producentu koji će ti se nasmijati u facu i reći da ima važnijih problema, mogu jer će reći da su se šalili, a ti jednostavno ne razumiješ šalu, mogu jer ih nitko neće zaustaviti, mogu jer su važniji i korisniji od tebe i za tebe nikoga nije briga – doći će netko drugi na tvoje mjesto.
Sugovornica, runnerica na jednoj poznatoj domaćoj produkciji kaže: “Kad sam tek počela raditi na setu, nadređeni me svako jutro dočekivao s rečenicom hoćeš mi popušit k***?” Nisam se smijala, pa mi je govorio da sam mutava. Moji ostali muški kolege na to su se smijali. Taj isti nadređeni je prema producentici koja ga je zaposlila bio izrazito pristojan i pun poštovanja, nikad joj nije uputio krivu riječ ili pogled. Uvijek ju je štitio i govorio o njoj sve najbolje.” Druga sugovornica, asistentica u sektoru režije, ispričala je da se, iako je od strane produkcije bila ohrabrena da prijavi verbalno nasilje koje je doživjela od domaćeg filmskog radnika, nije usudila izvršiti prijavu jer ju je bilo strah da više nikad neće dobiti posao u produkciji. “Stranci se spakiraju i odu, a ti ostaješ ovdje, i tvoj poslodavac je uvijek hrvatska produkcija!”
Nimalo ne umanjujući hrabrost i iznimnu važnost istupanja svih žrtava seksualnog uznemiravanja i nasilja u filmskoj industriji i smatrajući ju prvim korakom prema pravednijim radnim odnosima, važno je razumjeti da su neki glasovi s obzirom na hijerarhiju glasniji, i pred poslodavcima – producentima, i pred širom javnosti. Upravo zbog toga je važno inzistirati na protokolima i procedurama koji će jednako štititi svaku žrtvu, te pružati osjećaj sigurnosti ne dovodeći u rizik ničije daljnje angažmane, te počinitelje sankcionirati što brže i učinkovitije.
Druga olakotna okolonost za predatore, naravno, priroda je našeg posla. Kada se o tome govori, misli se na “umjetničke slobode i vizije”, žrtvovanje za genijalnu ideju te gledanje kroz prste umjetnicima, “koji su napravili puno za kulturu ove zemlje”. Priroda našeg posla svedena je zapravo na činjenicu da se poslovi dobijaju po “preporuci”, pa se često zapošljavaju frendovi, sinovi, dečki od kćeri i tako dalje. A onda se po toj liniji i štite. Radni dan često traje više od 12 sati, i podrazumijeva snimanja na terenu, konstantnu kompetitivnost, iscrpljenost i stres, smještaj u istom hotelu s cijelom ekipom, teško povlačenje linije između radnih sati i slobodnog vremena… Često se stvara dojam da ne postojiš kada si na projektu (film, reklama, serija). Nema te za vanjski svijet, a i poslodavci često misle da imaju potpuno pravo kontrolirati sve vezano za tvoj život u tom periodu.
Podcrtavanjem posebnosti proizvodnih uvjeta u kojima filmovi (i ostalo) nastaju stvara se ideja da je to nešto prirodno, nešto što je tako jer ne može biti drugačije. A stvarnost je zapravo drugačija – sve to proizlazi iz labavih i nikakvih regulacija radnog polja, pa nepostojanje radničkih prava, ovisnost istih o volji pojedinog poslodavca omogućuje, između ostalog, i seksualno uznemiravanje (bez sankcija po zlostavljača) na radnom mjestu.
Činjenica kojoj ne možemo pobjeći je da žene iz radničke klase doživljavaju daleko više seksualnog nasilja, a muškarci koji ih zlostavljaju snose mnogo manje posljedica za svoja djela. Zato što je ženski rad izrazito podcijenjen, pa i na setu, a muškarci na položajima moći se doživljavaju kao jedinstveno talentirani i nezamjenjivi, dok su njihove žrtve smatrane potrošnima. Slabljenje radničkih prava povećava rizike za žene na radnom mjestu i omogućuju da nasilje ostane nekažnjeno godinama. Iako je iznimno važno da pojedini slučajevi izlaze na vidjelo, i da se počinitelji sankcioniraju i udaljavaju od procesa proizvodnje, ne smijemo zaboraviti da Matanićev slučaj nije eksces, da strukture proizvodnje podržavaju nasilne odnose (uključujući i seksualno nasilje) u kojima se na solidarnost i empatiju gleda kao na slabosti i mane, te da se ono ciljano provodi nad ženama koje su na nižim pozicijama moći ili su mlade.
Nažalost, u zadnjih pet mjeseci gotovo se ništa nije promijenilo u smislu procesuiranja seksualnog nasilja – protokol i dalje ne postoji, kao ni bilo koji drugi mehanizam koji uvjetuje sigurnija radna mjesta za sve. Za ono što se promijenilo na bolje možemo zahvaliti isključivo našim hrabrim kolegicama koje su istupile dijeleći svoje teške priče, a nikako ne sustavu koji i dalje radi za zlostavljače.