Uključenost domaćih političkih i civilnodruštvenih krugova u reakcionarne europske mreže datira još od početka devedesetih kad je tadašnji predsjednik Sabora Stipe Mesić ugostio Jean Marieja Le Pena. Što se promijenilo u političkom životu do prošlog tjedna kad se u Zagrebu održala konferencija grupe konzervativnih organizacija “Vision Network”?
U tjednu iza nas u Zagrebu u hotelu Dubrovnik održana je višednevna konferencija grupe konzervativnih organizacija koja se nekoliko zadnjih godina odaziva na ime “Vision Network”, dok su ranije bili poznati pod egidom “Agenda Europa”. Iako je i čitateljima ovog portala i ostalima zainteresiranima manje-više poznato o kakvoj se mreži organizacija radi, ponovimo ukratko za one ostale protiv čega je usmjeren ovaj konzervativni program. Četiri su im glavne teme koje perpetuiraju i prilagođuju lokalnim prilikama – zabrana abortusa i napadi na druga reproduktivna prava žena, pokušaji deratifikacije Istanbulske konvencije koja regulira nasilje u obitelji i nasilje nad ženama, isključivo pravo roditelja da odluče o pohađanju djece satova seksualnog odgoja u školama te normativizacija heteroseksualnog braka. Krovni im je pojam “rod” kojeg krive za brisanje međuspolnih razlika, za narušavanje prirodnog, što će reći hijerarhijskog poretka u društvu, za promociju sekularizma, a koncept im je kriv jer “razgrađuje antropološki temelj obitelji”, kako je na to u svom obraćanju 2016. godine vjerničko stado i kler upozorio Papa Franjo.
Seminari i konferencije “Agende” a sada “Vision Networka” uglavnom su konspirativnog karaktera, Hrvatska u toj mreži organizacija kotira dosta visoko, a jedna od glavnih akterica cijelog neokonzervativnog pokreta i u nas i vani je Željka Markić, predsjednica domaće udruge “U ime obitelji”. Djeluju prema dokumentu kojeg su donijeli prije desetak godina, dakle na početku svog rada, pod naslovom “Povratak naravnom poretku – agenda za Europu”, u kojem se, osim gore navedenih stvari, zalažu se još za kriminalizaciju homoseksualnosti, za kazneno gonjenje liječnika koji vrše abortus, protive se medicinski potpomognutoj oplodnji jer to drže primjerom genetskog inženjeringa i za zabranu su razvoda, izvanbračnog seksa i kontracepcije. Ovdje samo da napomenemo kako je nekidan u jednoj televizijskoj emisiji Snježana Banović simpatično “denuncirala” Veselka Tenžeru, novinara, komentatora i neupitnog miljenika zagrebačke kreme iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, kao običnog mizoginog tipa koji je tvrdio da je “kontracepcija terorizam”.
Predsjedničino pokroviteljstvo
Komentatori tvrde da oko ove ultrakonzervativne mreže koja se sastoji od stotinjak manjih ili većih lokalnih filijala, ne treba imati nikakvih iluzija – riječ je o ekstremističkom pokretu s ciljem potpune rekonfiguracije politike u skladu s kršćanskom doktrinom, a prirodni zakon zasnovan na kršćanskim vrijednostima i shvaćen kao dio većeg božanskog plana, a koji zazivaju u svom temeljnom dokumentu, treba zakonski zaštititi. Te organizacije relativno lako sklapaju saveze s političkim organizacijama i strankama sličnih stremljenja i borbu vode na dva fronta – kao klasične grass-roots organizacije služe se čitavim instrumentarijem kojim su dotad suvereno baratale brojne liberalne nevladine organizacije, u koji spadaju peticije, referendumi, fundraising kampanje, građanske inicijative, digitalni aktivizam i sl, a uz to djeluju i kao lobističke grupe koje iniciraju promjene u zakonodavstvima pojedinih zemalja.
Jedan od najuspješnijih primjera desnog grass-roots aktivizma je trijumf Markićkinih “obiteljaša” koji su referendumski postigli da se brak u ustavu definira kao životna zajednica isključivo žene i muškarca. U širem smislu u uspjeh im se svakako može ubrojiti i ministarstvo demografije i useljeništva koje je pod pritiskom Domovinskog pokreta ove godine formirano u nas. Demografija je, naime, “obiteljaškoj” ideologiji jedna od top tema, a u ovdje spomenutom utemeljujućem dokumentu o populacijskoj se politici govori u kontekstu “demografske zime”, za koju domaće neokonzervativne snage smatraju da je već zahvatila i Hrvatsku.
Kad govorimo o konkretnim vezama između političkih snaga, organizacija, stranaka i političara i ove mreže kršćanskih ekstremista, Hrvatska je tu opet dobar primjer. Kad je 2017. godine trebalo usvojiti Istanbulsku konvenciju u Saboru, Ladislav Ilčić, jedan od prominentnijih figura pokreta, tada na mjestu savjetnika ministra vanjskih poslova Davora Ive Stiera, izlobirao je prolongiranje ratifikacije tog dokumenta za godinu dana. Dvije godine ranije (2015), jedan “agendaški” skup sličan ovogodišnjem u hotelu Dubrovnik (u organizaciji slovačkih “obiteljaša” zvanih Aliancia za rodinu), održan je u Zagrebu pod visokim pokroviteljstvom netom izabrane predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, a već spomenuti Stier je s mjesta ministra govorio na jednom TradFestu, manifestaciji koju je svojedobno organizirala udruga Vigilare Johna Vice Batarela. Na tom su se festivalu okupljali zagovornici “tradicije i konzervativnih ideja, nasuprot tzv. ‘naprednih’ i militantno-sekularističkih ideja i politika koji su na nasilan i revolucionarni način pokušali zatomiti, kao što i danas nastoje uništiti, izvorne tradicionalne, konzervativne i kršćanske temelje kulture u Hrvatskoj, Europi i Zapadnom svijetu”, a nazočnoj publici znali su se obratiti i tadašnji komentatori iz mainstream medija poput Nine Raspudića ili Ivice Šole.
Epizoda s Jobbikom
Veze domaće visoke politike s ekstremističkim grupama sežu dosta daleko u prošlost. Godine 1992. crna se internacionala sastaje u tadašnjem zagrebačkom hotelu Intercontinental, a jednog od najvažnijih gostiju tog skupa, Jean Marie Le Pena, lidera francuskog “Nacionalnog fronta” i oca francuske ekstremističke desnice, u audijenciju prima Stipe Mesić, tada na mjestu predsjednika Sabora. Danas je Mesić sklon značaj tog događaja minimizirati, premda je tada izazvao nemale probleme Hrvatskoj i zastoj na relaciji hrvatsko-francuskih političkih veza. One su ionako u to vrijeme bile na vrlo niskim granama, jer je tadašnji francuski predsjednik, socijalist François Mitterrand bio krajnje nenaklonjen međunarodnom priznaju Hrvatske i tvrd prema Hrvatskoj ostao je sve do kraja svog mandata 1995. Kad ga je na tom mjestu zamijenio degolist Jacques Chirac, stvari su se počele popravljati. U svakom slučaju Le Penov posjet Mesiću Mitterrand je uzeo kao samo još jedan dokaz o jačanju naci-fašističkih tendencija u Hrvatskoj.
Dosta godina kasnije Hrvatsku su službeno pohodili i članovi mađarske stranke Jobbik, koja otvoreno njeguje sjećanje na hortijevsku kvislinšku vlast iz Drugog svjetskog rata i jednako se tako otvoreno zalaže za promjenu mađarskih granica, dakako, nauštrb susjednih zemalja. Pa ipak, velikomađarski ekspanzionizam nije smetao osječkoj stranci Branislava Glavaša i tamošnjem manjinskom mađarskom društvu da jobikovce prije desetak godina prime u audijenciju. Domaćini s ove strane Drave znali su im biti i minorni HČSP. Godine 2012. pokušali su organizirati marš kroz Zagreb u suradnji s rečenom pravaškom minijaturnom strankom, ali je policija skup zabranila, a nas grupa antifašista rastjeralo je tom prilikom u Frankopanskoj ulici grupu domaćih neoustaša i panonskih jobikovih fašista.
Zemlje u ratu ionako su omiljeno lovište za ovakve i slične ekstremističke organizacije, posebno one koje su revizionistički nastrojene prema europskoj prošlosti nakon Drugog svjetskog rata. Spomenuti Le Pen važna je figura na europskoj novoj desnici, pogotovo nakon što je 1972. osnovao “Nacionalnu frontu” i u koaliciji s talijanskim profašističkim MSI-ijem (Talijanski socijalni pokret), nešto kasnije počeo postizati prve izborne uspjehe. Ne treba ni reći da su inspirirani naci-fašističkom idejom novog čovjeka u novoj Europi oslobođenoj međunarodnog Židovstva. Kao glavni propagator tih ideja pojavljuje se Alain de Benoist, utemeljitelj La Nouvelle Droite (Nove desnice).
Elegični naci-rok
Ratna Hrvatska je tada bila primamljiva i drugim pobornicima Nove Europe, među ostalima i onima s umjetničkog polja. U jesen 1992. potpisnik ovih redaka pokušao je ući u tadašnji klub Jabuka na koncert britanskog neo-folk banda “Death in June”. Od gužve na ulazu nije se dalo prići vratima, pa sam tako ostao bez iskustva muzičkog uzdizanja bijele rase, iako sam band nije tipični skinjarski, nego o revitalizaciji bijele i kršćanske Europe pjeva više nekako elegično i lirično. Nastup britanskih “naciboljševika” (ime im dolazi od datuma /30. jun/ kad je Hitler 1934. likvidirao Ernsta Röhma i njegovo lijevo krilo unutar naci-partije), bio je prije svega humanitarnog karaktera, ali kasnije će sam lider banda reći da se nije radilo o “čisto humanitarnoj gesti. Bila je ona i kulturna i socio-euro politička.”
Međutim, Hrvatska je u smislu implementacije takve ideologije još prošla i relativno dobro, pogotovo u usporedbi kako danas po tom pitanju prolazi jedna druga ratom poharana zemlja, Ukrajina. Doduše, imala je Hrvatska u to vrijeme dovoljno i vlastitog ekstremističkog materijala, pa joj i nije trebao neki uvoz sa strane. Ukrajina je zbog rata i još ranije okupacije Krima od strane Rusije, doslovno preplavljena pro-life manifestacijama, pro-obiteljskim pokretima koji bez prestanka organiziraju festivale, ulične marševe i potiču razne obrazovne inicijative sve s ciljem da se ljudi ujedine oko ciljeva kao što su promicanje jake obitelji, vjerske slobode i milosrđa.
Do 1990. godine desne civilne scene, kakvu danas poznajemo, nije bilo. Desne ideje prije svega su u to vrijeme bile reprezentirane preko političkih stranaka. S nestankom blokovske podjele svijet promijenila se i paradigma konzervativnih organizacija. Danas je to jedan konzervativni endžioovski provizorij s nizom ideja koje se kreću od zagovaranja bijelog supremacionizma, nacionalizma, kršćanske desnice, anti-imigracijskih pokreta, pro-life pokreta, preko nativizma, desnog populizma i antikomunizma do militarizma i nekolonijalizma.