Rast cijena ulaznica za muzičke koncerte pravda se uglavnom standardnom retorikom: cijene svega su porasle i tržište određuje cijene karata. Pritom se sustavno “zaboravlja” da u tom sektoru sve izraženije vlada monopol servisa za prodaju ulaznica koji slobodno barataju “dinamičnim cijenama”.
Nakon što je ranije ove godine objavljeno kako se Oasis, legendarni britpop kolektiv, vraća na pozornice nakon 15-godišnje pauze – barem s “čuvenom” braćom Gallagher, Liamom i Noelom istovremeno na njoj – euforiju fanova zamijenilo je razočaranje. Visoku inicijalnu cijenu ulaznica dodatno je zasjenila prodajna praksa također “čuvenog” online servisa Ticketmaster, koji je uredno u virtualnom redu za ulaznice “modificirao” cijene u odnosu na oglašene, i to pravdajući “potražnjom” koju su definirali stotinama tisuća ljudi koji su se priključivali tim redovima.
U prijevodu, što se više ljudi očekivano pridruživalo “redu” za ulaznicu, cijene su se “modificirale” tako što su se nemalo podizale u hodu. Fanovi su revoltirano zasuli Oasisove društvene mreže prosvjednim porukama, ponajprije Liamov privatni profil, a ovaj je odgovarao svojim tradicionalno provokativno-infantilnim stilom. “Imam pregršt karata viška, ali samo ovih skupih, od 100 tisuća funti”, odbrusio je jednom razočaranom fanu. Drugi je fan pitao kako im je majka Peggy reagirala na objavu velike “pomirbe” vječno posvađane braće. “Razočarana je”, iznenadio je Liam, dodavši i razlog, “Nije mogla doći do ulaznice”.
Kao tržište, a monopol
Mnogim fanovima nije do šale jer za njih odlazak na veliki povratnički koncert naprosto zaista nije opcija. Kada je posljednji put Oasis svirao tamo još 2009., ulaznice za parter na stadionu Wembley u Londonu koštale su tek nešto više od 44 funte. Za ovaj tour te nominalno najjeftinije ulaznice u ponudi koštaju 150 funti, i to “inicijalno”, bez Ticketmasterovog, hm, “modificiranja” cijena; takav porast cijena ne prati ni inflaciju, jer bi inače danas – s cijenom prilagođenom stopi inflacije – te karte koštale “tek” 68 funti. Takvu nelojalnu praksu “dinamičnih cjenovnika” opravdavaju najrastegnutijim pojmovnicima tržišnih načela “slavne” ponude i potražnje, gdje nije jasno zapravo postoji li uopće više ikakva mogućnost regulacije cijena ulaznica. Ali, posljedica je to nečeg upravo suprotnog, a to je monopolizacija tržišta.
Ticketmaster je 2010. u Sjedinjenim Američkim Državama odradio spajanje s Live Nationom, još jednom multinacionalnom kompanijom koja je fokusirana na industriju zabave; otad traje njihov pohod na tržište koji je sada došao do stvaranja monopola. Naime, oni danas kontroliraju prodaju i promociju za više od 60 posto najvećih koncertnih prostora u SAD-u, dok čak 80 posto prometa svih prodanih ulaznica ide direktno preko njihovog servisa. U prijevodu: promotori i izvođači moraju igrati po njihovim pravilima, inače je realno da za njih posla neće ni biti. A po tim pokvarenim pravilima, jasno, moraju igrati i oni zainteresirani za sam odlazak na koncert poput ovih stotina tisuća ljudi željnih odlaska na Oasisov koncert.
Jasno je pritom da braća Gallagher, koji su blago rečeno odavno neskloni ikakvoj aktivističkoj etici, nisu zainteresirani za suprotstavljanje toj praksi koja doslovce cijedi njihovu bazu fanova. Rijetki su izvođači uopće ustali protiv nameta privatnih promotorskih tvrtki; poznat je slučaj također planetarno popularnog benda Pearl Jam, koji su još 1991. podignuli i privatnu tužbu protiv Ticketmastera zbog gomilanja dodatnih manipulativnih troškova na cijenu ulaznice za njihove koncerte. Taj sukob rezultirao je turnejom koju je bend održao u nizu manjih gradova s prostorima koji su tada još bili prisutni, a koji nisu imali sklopljenu suradnju s tvrtkom. No, s rastom tržišta takav vid aktivizma, ionako rijedak, sada je sasvim iščeznuo. Pogotovo kada je riječ o izvođačima s globalnom popularnošću, koji su svakako svjesni da će i sa svim manipulacijama rasprodati veliku većinu svojih koncerata. Problem je što takvo ignoranstvo stratificira ionako stratificiranu glazbenu industriju, i ostavlja ne samo tisuće fanova bez mogućnosti praćenja svojih omiljenih izvođača, već i te izvođače – pogotovo one nezavisne – bez mogućnosti nastupa.
Mrcvarenje publike i umjetnika
Ako vam se učinilo da evo, u prvom Zagrebu, ima kudikamo manje koncertnih događanja nego prije samo pet godina – a kamoli više od toga – u pravu ste. To nije plod “plandemijskih” dijaboličnih planova usmjerenih ka ubijanju zabave kod mladih; odnosno, barem ne planova koje uključuju stavljanje aluminijskih folija na glavu i teoretiziranja raznih zavjera. Plod je to enormnog porasta troškova, pogotovo onih koji uključuju organizacije koncerata i turneja, a koje mnogi nezavisni izvođači i promotori jednostavno ne mogu nikako pokrivati. Troškovi transporta porasli su od 2019. čak 20%, i to oni koji ne uključuju potencijalne plaće vozačima kombija/autobusa. Ako pritom izvođač(i) žele osigurati opremu i odvojeno je prevoziti, ti su troškovi pak porasli za čak 300 posto od pandemije, dok je najam opreme porastao za 15 do 20 posto. Što se smještaja tiče, on je u ovih proteklih pet godina otprilike duplo poskupio, a tek dolaze i troškovi hrane/cateringa ili ugostiteljstva, jer naravno da ljudi na turnejama moraju nešto jesti i piti. Isto tako, logistički je malim nezavisnim prostorima golem porast cijene energenata učinio bilo kakvo redovno planiranje noćnom morom.
Noćnu moru doživljavaju i fanovi, čak i onda kada se njihovi omiljeni izvođači nekako uspiju dokotrljati do naših krajeva, s turnejama koje se sada uslijed tih troškova reduciraju samo na one zemlje koje im “garantiraju” barem sviranje za njihovo pokrivanje. Moja nedavna odluka da kupim ulaznicu za koncert benda The Jesus and Mary Chain u Zagrebu – koji čak i ne spadaju u kategoriju “malih i probitačnih”, dapače – pretvorila se u frustraciju nakon što sam spoznao da usluga dodatne naplate osiguranja ulaznica, primarno za slučaj nemogućnosti dolaska na koncert, u praksi podrazumijeva okvir “opravdanja” tek sveden na onu nekolicinu najtežih, koje definira osiguravajuća tvrtka s kojom imaju suradnju. Dakle, prema njoj povrat novca za ulaznicu ne možete dobiti ako primjerice imate nagle i neodgodive poslovno-privatne obveze – gdje nitko ne priječi servis da vrati ulaznicu u opticaj i ponovno je proda – već isključivo ako vam život ili imovina budu drastično ugroženi uoči koncerta. A ako sam završio teško ozlijeđen u prometnoj nesreći ili mi je stan izgorio do temelja, povrat ulaznice u protuvrijednosti 33 eura zaista će mi biti najmanja briga.
Oni će to opravdati stavkama navedenim u (ne)popularnim općim pravima koje kupac mora označiti pred kupnju i tako zaigrati na tu kartu, što ih u pravnom smislu amnestira. Ali, takav sitni vid manipulacije – daleko od razine Ticketmastera, koji se sada suočava i s istragom američkog Ministarstva pravosuđa – dodatno odbija fanove od odlazaka na koncerte, te potiče crno preprodavačko tržište. U Velikoj Britaniji je niz istraživanja pokazao kako je prosječno preko 50% ispitanika odlučilo ne pohoditi koncert barem jednog omiljenog izvođača zbog cijena ulaznica unutar posljednjih godinu dana, dok je među udarnom demografskom skupinom za koncertnu industriju, onu od 16 do 34 godine starosti, njih preko dvije trećine odgovorilo kako su općenito drastično morali smanjiti broj koncerata na koje odlaze.
Rješenje bi bilo, jasno, ujedinjenje nezavisnih izvođača, izdavača i promotora, i traženje zajedničkog rješenja. Ipak, mnogi od njih su i sami podložni samouvjeravanju kako je tržište ono koje ih definira, a ne njihova glazba. Ili su na strani bogatih vlasnika streaming kompanija, koji neuvijeno poručuju izvođačima da naprosto premalo stvaraju, pogoneći stereotip o “lijenim umjetnicima” u svrhu dodatnog prometa svojim privatnim servisima, a koji te iste izvođače doslovno mrcvare kroz eksploataciju. Sitne ribe će se tako, fragmentirane i odbačene u pozadinu, redom morati povlačiti sa stageova, dok će se ovi najbogatiji izvođači nastaviti izrugivati vlastitoj publici, znajući da će mukte karata za mame uvijek biti, a i para u džepovima.