Mediji još od pandemije pronose glas o digitalnim nomadima koji će – mladi, bijeli, uspješni, fleksibilni i bogati – preplaviti Hrvatsku, zemlju sigurne internetske veze i gostoljubivih ljudi, i u njoj ostavljati po 500 milijuna kuna mjesečno. Podaci pokazuju da je ozakonjenje nomadizma Hrvatskoj dovelo tek šačicu od najavljivane horde, a njen najveći dio čine Rusi i Ukrajinci, i to oni koji si mogu priuštiti bijeg od granata.
“Tražili smo radnike, a došli su nam ljudi”, opisao je švicarsko iskustvo s imigrantima još sredinom šezdesetih pisac Max Frisch, a njegov opis vrijedi i za nas danas. U posljednje četiri godine u Hrvatskoj je izdano preko 400 hiljada radnih dozvola strancima, samo ove godine već 150 hiljada. Zato nam i nije trebalo dugo da pređemo isti onaj put koji su prije nas prešle druge civilizirane evropske zemlje. Sada imamo predsjednika koji kaže da nije rasist, ali da se po njegovom mišljenju zaposleni imigranti ne tuširaju, imamo prvog susjeda koji će u iznajmljeni stan nagurati sedmoricu-osmoricu Nepalaca ne bi li što više zaradio, a i vi i ja smo čuli do jučer pristojne poznanike kako izgovaraju onu neizbježnu rečenicu: nemam ništa protiv njih, ali ipak je to druga kultura… Da nam nije ove navale potplaćenih azijskih dostavljača, konobara i građevinara, nikada ne bismo saznali koliko je našim sugrađanima kultura zapravo važna: ljudi, izgleda, po čitave dane na repeatu vrte kantate Ivana pl. Zajca i čitaju Marka Marulića, a mi o tome nismo imali pojma.
Usred hrvatske kulturne renesanse, međutim, kao da su u drugi plan pali neki raniji ekonomski imigranti. Oni koje smo prije samo četiri godine, neposredno nakon pandemije, dozivali i očekivali s oduševljenjem. E da, samo ti su bili drugačiji: obrazovani, bijeli i bogati. Znate već o kome je riječ. Prvo su doputovali na obalu, zatim su došli u medije, na kraju su ušli u zakone: početkom 2021. godine Hrvatska je postala tek druga evropska država koja je zakonski regulirala boravak digitalnih nomada. Prije nas, specijalne vize za švicarske content managere i kanadske programere bila je uvela jedino Estonija. Možda zato sada nije loš trenutak, dok svuda oko nas kulja dobra stara – dobro, nova – hrvatska ksenofobija, da se prisjetimo kako je točno išla jedna nedavna, mnogo ljepša imigrantska priča. Ali i da provjerimo kako je točno završila.
Nomadski portreti
Priča se, pamtimo, odvijala kao po scenariju vlažnih snova prosječnog ekonomskog kolumnista domaćih mainstream medija. Jan de Jong, agilni nizozemski poduzetnik nastanjen u Splitu, uputio je otvoreno pismo Andreju Plenkoviću u kojem ga poziva da iskoristi jedinstvene prednosti digitalnog nomadizma: svi ti američki copywriteri i britanski dizajneri hrvatskoj bi ekonomiji mogli donijeti i do 500 milijuna kuna mjesečno, najavio je. Premijeru je to bilo dovoljno da ga odmah, okružen kamerama, ugosti u Banskim dvorima. Rezultat: jedva pola godine nakon de Jongovog otvorenog pisma napisan je, izglasan i službeno proglašen novi Zakon o strancima, a njime su eksplicitno zagarantirana prava digitalnih nomada. Svi građani zemalja izvan Evropske unije od 1. januara 2021. godine mogu se tako prijaviti za posebnu dozvolu i, ako je dobiju, smiju živjeti u Hrvatskoj najdulje godinu dana, bez plaćanja poreza i bilo kakvih nameta. Uvjet je da rade preko interneta za strane kompanije i da mjesečno zarađuju dvije i po prosječne hrvatske plaće – nešto više od tri hiljada eura – a ukoliko im se kod nas dopadne, nakon pauze od šest mjeseci mogu se prijaviti ponovno. Dozvoljeno im je i da sa sobom dovedu članove uže obitelji koji također ne plaćaju porez. Hrvatska je, drugim riječima, postala obećana destinacija digitalnih nomada.
Raspisali su se o nama tada ugledni strani mediji, raznorazni lonely planeti i cnn-ovi, the mirrori i the independenti. Hrvatska turistička zajednica lansirala je kampanju Croatia, your new office, zahuktala se lokalna turistička ponuda: Dubrovnik je nomadima nudio besplatan boravak, kraj Zadra je niknulo omanje naselje, Zagreb je pokrenuo nešto što se zove Zagreb Digital Nomad Jolly WrapUp, Šibenik je otvorio Ured za digitalne nomade, Pula organizirala 1st Digital Nomad Meet Up, zainteresirani su bili i u Pazinu i brojnim drugim gradovima… Native članci na portalima i slični neskriveni prikriveni oglasi ekspresno su usvojili leksik bliske budućnosti: svi smo na brzinu naučili što su to hubovi, a što coworking spaceovi, što je meet up i koje nam sve prednosti donosi remote working lifestyle.
Mediji koji inače refleksno rigaju po državi zbog birokratske tromosti sada su joj aplaudirali, a na njihovim stranicama nizali su se portreti mladih, uspješnih i fleksibilnih ljudi koji za svoj privremeni ured na otvorenom biraju upravo Hrvatsku. S vremenom, dobili smo čitavu galeriju. Upoznali smo tako prvu dobitnicu nomadske vize, američku marketinšku savjetnicu Melissu Paul koja privremeno živi u Labinu i kaže da Hrvatska ima “odličnu klimu” i “dobar pristup internetu”. Upoznali smo Raxa Suena, singapurskog kreativnog direktora i pokretača start upova, kojem su se posebno svidjeli zagrebački bureci. Upoznali smo copywritera Stevea Tsentserenskyja iz Ohija koji kaže da mjesečno zaradi četiri i po hiljade dolara, a za “lagodan život” u Hrvatskoj mu je dovoljna samo trećina tog iznosa. Upoznali smo programera Eda Guzmana, simpatičnu britansku blogericu Helenu Bradbury i Španjolca Dipaka Vaderu, a svi su oni jednostavno oduševljeni Istrom. Upoznali smo Annu Mariju Koschansku, “Poljakinju avanturističkog duha”, project managericu u IT-sektoru. Upoznali smo Rudija Witkowskog, južnoafričkog financijskog stručnjaka i fitness trenera koji putuje svijetom sa svojom djevojkom Victorijom, a u Hrvatskoj mu se posebno sviđaju hrana i lokalci koji su “opušteni i topli”. Upoznajući sve njih, upoznali smo i neku drugačiju, privlačniju i ljepšu Hrvatsku: zemlju prirodnih ljepota, gostoljubivih ljudi, maštovite lokalne kuhinje i uvijek pouzdane internetske veze.
I baš kao obično, onda kada se kolektivnim naporima slika ovako idilična slika dosta je toga ostalo nevidljivo. To što je država, recimo, problem stranaca koji kod nas rade mimo zakona i pritom ne plaćaju poreze riješila tako što će stranci i dalje raditi bez plaćanja poreza, ali od sada u okviru zakona. Ili to što im je pritom ustupila svu onu infrastrukturu – prometnice i plaže, policajce i vatrogasce – koju mi ostali plaćamo. Ili to što je privlačenjem nešto bogatijih privremenih sugrađana odlučila dodatno poticati gentrifikaciju. Ili to što smo po putu bili prisiljeni slušati argumente u korist digitalnih nomada koji su pristizali s one strane zdravog razuma. Kao kada je, recimo, agilni de Jong tumačio da će priljev stranih nomada zaustaviti odljev domaćih mozgova tako što će “nadahnuti naše najmlađe generacije” da ubuduće iz Hrvatske rade za strane kompanije. Ili kada je tadašnja ministrica turizma, a današnja evroparlamentarka Nikolina Brnjac sasvim ozbiljno izjavila da će za 10 godina svijetom tumarati oko milijardu digitalnih nomada, pri čemu ne morate biti IT-stručnjak ni uspješan programer da biste u dva klika saznali tko je lansirao tu sumanutu prognozu, ničim objašnjenu niti potkrijepljenu. Bio je to izvjesni Pieter Levels, vlasnik servisa Nomadlist.com: čovjek kojem se, dakle, posao sastoji u stalnom pumpanju digitalnog balona. A provjerite li u iduća dva klika bilo koji koliko-toliko pouzdan izvor, doznat ćete da ukupan broj radnika u globalnom IT-sektoru – ne samo digitalnih nomada – iznosi tek oko 70 milijuna.
Dobrodošli, bogatiji bjegunci
Sve je ovo bilo moguće zato što zapravo nema konkretnih podataka o digitalnim nomadima, koji su do jučer veselo putovali sivom zonom između turizma i nereguliranog rada: ne znamo ni tko su, ni koliko ih ima, ni koliko ustvari kod nas troše. Pa onda Jan de Jong može na temelju anketa s portala Nomadlist.com našeg pouzdanog Pietera Levelsa nagađati o desetak hiljada nomada u Hrvatskoj, bezbrižno najavljivati onih 500 milijuna kuna mjesečnih prihoda ovdašnje ekonomije i ovako opisivati dobrodošlog digitalnog gosta: “U prosjeku su to bijelci, prosječne starosti oko 33 godine, a gotovo polovica njih su državljani SAD-a. Često su samci, imaju visoko obrazovanje i zarađuju oko 85 tisuća dolara godišnje. Oni su često progresivni pojedinci koji kroz razne dobrotvorne akcije uzvraćaju lokalnim zajednicama njihovo gostoprimstvo.”
S ulaskom digitalnih nomada u zakon, međutim, napokon smo dobili priliku da statistički provjerimo sva ta euforična obećanja, najave i nasumične opise. Državna statistika pritom pokriva samo one koji dolaze iz zemalja izvan Evropske unije, kojima su vize odobrene i koji u Hrvatskoj borave dulje od tri mjeseca: ona nam dakle ne otkriva stanje na terenu kojim bez sumnje krstari mnogo veći broj nomada, ali nam otkriva stvarne učinke jednog zakona. Pokazuje nam, drugim riječima, što se točno dogodi kada država spremno posluša prijedlog iz scenarija vlažnog sna prosječnog hrvatskog ekonomskog kolumnista. A rezultati obećanja i najava – da skratimo – daleko su ispod najopreznijih očekivanja. Ove godine, recimo, do kraja osmog mjeseca podneseno je samo 728 zahtjeva za izdavanje dozvole, a odobreno njih tek 275. Ukupan broj nomada koji su krajem osmog mjeseca zakonito boravili u Hrvatskoj iznosi skromnih 638. Još je međutim zanimljiviji popis država iz kojih dolaze. Prateći domaće medije, očekivali biste navalu de Jongovih 33-godišnjih bijelih Amerikanaca, očekivali biste singapurske kreativne direktore i južnoafričke fitness trenere, simpatične britanske blogerice i američke marketinške savjetnice, copywritera iz Ohia i poneku Poljakinju avanturističkog duha. U statističkoj i zakonskoj stvarnosti, međutim, daleko najveći broj digitalnih nomada – njih 81 od ovogodišnjih 275 – dolazi iz Rusije. Skupa s Ukajincima, drugima najbrojnijima kojih je stiglo 66, čine više od polovice ukupnog broja. Tek na trećem mjestu su de Jongovi Amerikanci, a ostale države uglavnom nisu vrijedne spomena. Da ne bi bilo sumnje u dugoročnije trendove, skoro isto bilo je i prošle godine: 532 odobrene dozvole, od toga 218 Rusima, a 118 Ukrajincima. A godinu ranije, 299 ruskih i 256 ukrajinskih dozvola od ukupno 780. Negdje između polovice i dvije trećine digitalnih nomada koji zakonito borave u Hrvatskoj, ukratko, nisu ni australijski content manageri, ni brazilske instruktorice stranih jezika, pa čak ni, dođavola, srpski influenseri, nego ljudi koji lutaju Evropom nakon što su pobjegli od rata.
I lijepo je, da ne bude zabune, što ljudi od rata bježe: svakoga tko ne želi poginuti za režim, zastavu ili neku sličnu idiotariju treba dočekati raširenih ruku. Lijepo je i što izdavači viza za digitalne nomade imaju podjednakog razumijevanja za one koji bježe iz Ukrajine i za one koji bježe iz Rusije. Nešto manje je lijepo, doduše, što se kompletna medijski napumpana priča najvećim dijelom pretvorila u poligon za pomoć isključivo dobrostojećim bjeguncima, onima koji svoj bijeg od rata mogu platiti s najmanje tri hiljade eura mjesečne zarade. A nimalo nije lijepo to što ćete u poplavi native članaka i ostalih neskrivenih prikrivenih oglasa upoznati Melissu Paul, Raxa Suena, Eda Guzmana i Dipaka Vaderu, ali – ma koliko tražili, klikali i listali – nećete sresti nijednog Ukrajinca, a kamoli Rusa. Oni se valjda ne uklapaju u pažljivo ispoliranu sliku 33-godišnjih Amerikanaca i filantropski nastrojenih blogera koji u Hrvatsku dolaze privučeni prirodnim ljepotama, sjajnom kuhinjom i gostoljubivim lokalcima, a ne zato što bježe od granata.
Priča o digitalnim nomadima čiju nam iskrivljenu verziju mediji pričaju još od pandemije tako nije samo priča o besmislu tržišne ideologije koja nagađa o milijardama dok se kači na državu, nije ni samo priča o državi koja se toj ideologiji prepušta, ni priča o ministrici koja papagajski recitira besmislice nekog tamo američkog poduzetnika, nego je i priča o dobroj staroj – dobro, novoj – hrvatskoj ksenofobiji. A ona nam dolazi u raznim oblicima i bojama. Nekome su konobari iz Srbije najednom postali simpatičniji otkako ga gradom u Uberu voze Indijci. Nekome su i Indijci načelno u redu zato što rade, ali mrzi one ilegalne migrante. Nekome se pretjerano ne sviđa nitko od navedenih, ali mu je prilično kul ta digitalna nomaderija. A netko, evo, slavi digitalne nomade, ali samo pod uvjetom da nisu iz Ukrajine ili Rusije.
Tražili smo radnike, a došli su nam ljudi, pisao je prije 60 godina o švicarskim iskustvima s imigrantima Max Frisch. Danas bismo, valjda, rekli: tražili smo nomade, a došli su nam Rusi.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.