Danas je “Nepalac” postao gotovo pa sinonim za strane dostavljače, taksiste i druge strane radnike u uslužnoj industriji, a nekad je u poljoprivredi, naročito povrtlarstvu ovdašnjih prostora, isto vrijedilo i za izraz “Bugar”. Ivana Perić nas vodi kroz povijest i tragove Bugara koji su neumornim radom hranili Zagreb, popularizirali patlidžane, paprike, rotkvice i ostavili za sobom tragove u prostoru brojnih kvartova.
“Radio televizija Zagreb gradit će tu svoju veliku poslovnu kuću i Hristovi moraše iseliti. Ali marljiva Antonija, iako već baka, ne predaje se. Kupila je nešto zemlje u Blatu pa će tamo opet saditi povrće. Sklanja se vrijedna vrtlarica da ustupi mjesto neboderu, odlazi preko hirovite Save, a za njom se dalje širi Zagreb”, stoji u monografiji o zagrebačkom Trnju objavljenoj 1981. godine.
Stojko i Antonija Hristov živote su proveli uzgajajući povrće koje su prodavali na zagrebačkim tržnicama, i među stotinama su bugarskih građana koji su kroz 20. stoljeće postali “hranitelji Zagreba”. Možda iza činjenica da je Antonija Hristov i u staroj dobi nastavila raditi na zemlji stoje marljiv karakter i ljubav prema takvom radu, ali ne treba smetnuti s uma da karakter tešu okolnosti, a činjenica je da za poljoprivredne radnike i radnice nema penzije.
Od Carigrada do svakog grada
Danas se uvriježilo sve radnike koji su nam “strani” nazivati Nepalcima, ali se taj izraz koristi i kao sinonim za strane dostavljače, taksiste i druge strane radnike u uslužnoj industriji. Nekad je u poljoprivredi, naročito povrtlarstvu ovdašnjih prostora, isto vrijedilo i za izraz Bugar. “Bugar nije bio samo etnički pojam, nego se utvrdio među stanovništvom onovremenog Zagreba kao bugar, tj. čovjek po zanimanju povrćar, odličan proizvođač povrća koje se kao dobra hrana svakoga dana našlo na stolu u kućama diljem grada”, navodi se u pogovoru monografije Bugarski vrtlari u Hrvatskoj objavljene 2014. godine. U toj knjizi bugarske novinarke Diane Glasnove prikupljeni su vrijedni i raznoliki dokumenti, fotografije i svjedočanstava o desetljećima rada i života bugarskih vrtlara u Hrvatskoj, ali je nažalost prepuna i ustaške apologije i veličanja perioda NDH kao posebno sjajnog za bugarske emigrante.
Prve putujuće bugarske vrtlarske kompanije, neformalne udruge bugarskih vrtlara, formirane su još u 18. stoljeću, a korijeni im sežu u početak tog stoljeća kada je bila obveza da mladići iz tadašnjeg bugarskog sela Ljaskovca odlaze na rad u vojne kuhinje u Carigrad i kod carigradskih vrtlara. Ljaskovčanin Cani Ginčev, povjesničar bugarskog putujućeg povrtlarstva i autor prve monografije posvećene bugarskom povrtlarstvu, i sam je bio vrtlar. Godine 1846. kao 11-godišnjak je napustio školu i otišao na rad kod oca koji je u to doba radio kao vrtlar u Bukureštu. Zabilježio je među ostalim da su bugarski vrtlari u Bukureštu prvi pokrenuli tzv. suharije (prethodnike rane proizvodnje u staklenicima), manje vrtove na kojima se uzgajalo rano povrće, ponajviše rajčice. Njih su osnivali i u njima radili uglavnom vrtlari iz trnovskog kraja. Od 1848. otac i sin Ginčev vrtlarili su u Beogradu. Sredinom 19. stoljeća u blizini većih gradova u Srbiji bilo je oko 80 bugarskih vrtova, a u to su doba prvi bugarski vrtlari prešli i na područje današnje Hrvatske. Prvi vrtovi u kojima su radili bili su u Osijeku i Vukovaru, zatim u Vinkovcima i Slavonskom Brodu.
Na područje Bosne i Hercegovine bugarski vrtlari dolaze na rad u Sarajevo, Tuzlu, Travnik. U nekim slučajevima su tamo doslovno dovedeni, pa tako Đevad Koldžo u Tragovima bosanskih hadžija bilježi: “Hadži Mehmed Koldžo skupa sa svojom hanumom Razijom obavili su hadž koristeći rutu Sarajevo – Skoplje – Solun – Aleksandrija – Kairo – Džeda – Meka. Na put su krenuli 13. studenog 1874., a vratili se u kasnu jesen 1875. godine. Zanimljivo je da je hadži Mehmed na povratku s hadža iz Bugarske sa sobom doveo i dvojicu vrsnih baštovana Bugara koji su godinama poslije obrađivali njegovo imanje”.
Intenzivnije migracije bugarskih vrtlara odvijaju se u drugoj polovici 19. stoljeća, a masovne razmjere poprimaju početkom 20. stoljeća, naročito u periodu između dva svjetska rata. Radnici iz Bugarske pristižu u periferije svih većih gradova Austro-Ugarske. Vrtovi i polja koja obrađuju postaju poznati kao “bugarije”, a jedan dio bečke tržnice Naschmarkt kolokvijalno se zvao “bugarski stan”. U Bratislavi se 1930-ih osniva Bugarsko vrtlarsko društvo.
Zbog iseljavanja domaćeg stanovništva i potražnje za jeftinom radnom snagom u poljoprivredi više zemalja tada je uvelo posebne propise za uvoz radne snage. Ministarstvo poljoprivrede Slovačke prvi je takav sporazum s Bugarskom sklopilo još 1876. godine. Neke države nisu sklapale sporazume, ali su imale razrađenu zakonsku regulativu o prijemu vrtlara, pa se tako u Srbiji za vrijeme Kraljevine Jugoslavije godišnje izdavalo pet do šest tisuća “baštovanskih pasoša”, a i u Hrvatskoj su se između dvaju svjetskih ratova izdavali privremeni boravišni dokumenti za takve radnike, o čemu piše Jadranka Grbić Jakopović u radu Bugarski vrtlari: refleksije o povijesti urbanog vrtlarenja u Hrvatskoj.
Sitan novac, krupan rad
Zahvaljujući radu bugarskih vrtlara izbor povrća na zagrebačkim tržnicama postao je raznovrsniji, a mnoge od sorti povrća koje su donijeli sa sobom održale su se do danas. Sadili su špinat, salatu, rotkvice, tikvice, krastavce, patlidžan, rajčice, mrkvu, krumpir, češnjak, poriluk, repu, ciklu, cvjetaču, grah, papriku. Godine 1947. u Jugoslaviji je započela izgradnja željezničke pruge Šamac – Sarajevo, jedan od najvećih arhitektonsko-građevinskih projekata na ovim prostorima. Za potrebe prehranjivanja više tisuća ljudi koji su radili na izgradnji pruge, preko tisuću hektara zemljišta pretvoreno je u vrtove, a za obrađivanje tih vrtova angažirani su i “bugarski baštovani”.
Foto: Ivana Perić (Črnkovečka ulica)
U periodu doseljavanja bugarskih poljoprivrednih radnika sitni novac u nas se prvi put počeo nazivati “bugarima”. Osim što su radili za male nadnice, bugarski vrtlari na kraju dana su povrće prodavali za kovanice, siću. Iz svjedočanstava bugarskih vrtlara koje smo pročešljali za ovaj tekst dade se rekonstruirati da je u drugoj polovici 19. te prvoj polovici 20. stoljeća prosječna bugarska vrtlarska kompanija radila od veljače do listopada. Radnici su se u Bugarskoj unajmljivali tijekom zimskih mjeseci, a gazda kompanije određivao je datum polaska u drugu zemlju. Kako piše Glasnova, najpoželjniji transport su bili parobrodi na Dunavu, ali neke su kompanije putovale i posebnom zapregom, prilagođenom za prijevoz vrtlarskog alata.
Pri dolasku u drugu zemlju, vrtlari su prvo gradili kolibu u kojoj bi skupa živjeli tijekom perioda rada. Ponekad su od lokalnih trgovaca kupovali razni alat, ali izuzetak je bila bugarska teška motika, koju su uvijek donosili sa sobom i bez koje nisu mogu raditi. Po završetku sezone, krajem listopada, zarada bi se dijelila i vrtlari su se uglavnom vraćali nazad u Bugarsku, iako se dio s vremenom odlučio trajno nastaniti u inozemstvu.
Radnici zaradu nisu ravnomjerno dijelili, u vrtlarskoj kompaniji je postojala jasna hijerarhija – gazda, komandar, prodavači, kuhar, poljevači, kirijaši i šegrti. Radni dan na zemlji trajao je često i po 16, čak i 20 radnih sati, od rane zore do sumraka. Uvečer se povrće pralo, razvrstavalo i pripremalo za odvoženje na tržnice. “Veliku konkurentnost bugarski vrtlari postižu zahvaljujući svom izuzetnom radu, vrlo skromnom načinu života i poslovičnoj štedljivosti. Radni dan u vrtu ponekad je trajao 20 sati. Nije slučajno nastala sljedeća anegdota: Kada radnici idu na spavanje, objese opanke na zid i zanjišu ih. Kada se probude, opanci se još njišu. Tako dugo su spavali”, citira u monografiji Glasnova.
“Kad smo išli na Savicu na kupanje krali smo im zelje”
U Zagrebu su se bugarski vrtlari počeli trajnije naseljavati u prvoj polovici 20. stoljeća, kada ih je ovdje živjelo više stotina. Obrađivali su vrtove i polja na području Maksimira, Črnomerca, Žitnjaka, Trnja, Savice, Svetica, Remetinca, Savske Opatovine, Španskog, Prečkog, Podsuseda. U gradskoj kronici Ilustrovanog lista iz 1917. godine stoji: “Kad stanovita zelenja u nikoga nema, Bugari će ga donijeti na trg. A njihove su plodine ljepše i obilnije od domaćih, jer su Bugari na glasu vrtljari i zaista ulažu sav svoj trud i muku u gospodarstvu”. Spominje se i šator na Jelačićevom trgu, gdje su ranim jutrom na bugarskim stolovima bila naslagana čitava brda zelenja.
Brojni su bugarski vrtovi bili na području Savice, Žitnjaka i Peščenice. Tragovima tih vrtova u šetnju smo krenuli i mi, prvo kroz Črnkovečku ulicu. U toj je ulici 1940-ih vrt obrađivao Petar Djankov, koji je povrće prodavao na Kvatriću. Više je bugarskih vrtlara tu radilo na zemlji, a kasnije je na mjestu njihovih vrtova otvoren vrtlarski kombinat Žitnjak.
U subotnje popodne u Črnkovečkoj se čuje tek lavež njemačkih ovčara koji se naviruju uz ograde skladišta firmi koje čuvaju. Nešto sekundi kasnije, guču im guske koje žive par uličnih brojeva niže. Uz male obiteljske kuće zasađena su stabla banane, sve češći prizor zagrebačkih okućnica. Bokove ulice još obljubljuju polja i vrtovi, ali veći dio je slabije održavan, kao da se ovdje u najboljem slučaju neredovito uzgaja povrće. Proširenja u zavojima ceste iskorištena su za odlaganje otpada, na drvenoj ploči postavljenoj uz put netko je bijelom bojom ispisao “znak”.
Foto: Ivana Perić (križanje Vrtnog puta i Obrtničke ulice)
Pomičući se od Črnkovečke bliže jezerima Savica uočavamo jednu ulicu koja se još uvijek zove Vrtni put. Uz razne obrtničke kontejnere ovdje je i nekoliko sklepanih nastambi u kojima žive Romi. Jedan od njih, dječak koji sam napucava loptu po putu, govori nam da mu često smeta buka s obližnjeg gradilišta, ali mu se sviđa što su radnici donijeli Toi Toi WC, u koji se ušulja da ga koristi.
Razni su bugarski vrtovi bili u naselju Savica-Šanci, a u mnogima danas rastu samo divlje cvijeće i kukuruz. Komentirajući jednu stariju objavu na Facebook stranici Zagreb Facts, deseci stanovnika podijelili su svoje uspomene na bugarske vrtlare: “Kad smo išli na Savicu na kupanje krali smo im zelje”, “Moja baka iz Dubrave uvijek je prostor ‘prek štreke’ zvala ‘kod Bugara’”, ”Ispričavam se gosponu Bugaru kojem smo svako ljeto krali kuruzu, sramim se, al’ bila je slatka”, itd.
Hristo Hristov i Marija Hristova početkom druge polovice 20. stoljeća obrađivali su vrt na Savici, a svoje povrće prodavali na Kvatriću. Osamdesetih su otvorili i štand u Velikoj Gorici, na kojem su prodavali salatu, rotkvu, mrkvu. Glasnova je zabilježila i da su ih ljudi pitali što je to rotkvica i kako se priprema. Od njihove Savice hodamo dalje prema Držićevoj ulici. Nedaleko na Radničkoj cesti vrtove su 1950-ih održavali Ivan Slavčev i Atanas Catalov. Slavčev je povrće prodavao na tržnici u Branimirovoj ulici, a kasnije i na Kvatriću i Volovčici.
Foto: Ivana Perić (mjesto nekadašnjih bugarskih vrtova kod petlje na Držićevoj)
Kod petlje na Držićevoj ulici nekad je bilo više bugarskih vrtova, a mnogi su iseljeni kako se grad širio i prometno adaptirao. Nakon što je više godina radio kao pomoćnik kod bugarskih vrtlara, svoj prvi vrt 1950-ih je na križanju Držićeve i Rapske ulice otvorio Belčo Canev, koji je povrće prodavao na Trešnjevačkoj tržnici. Nikola Ahmakov vrt je 1940-ih obrađivao u Držićevoj na broju 48, a povrće prodavao na Dolcu. Zbog gradnje petlje između Držićeve i Slavonske avenije 1970-ih, njegov je vrt postao dio prošlosti. Danas nad tom petljom stoji velika reklama za Bauhaus na kojoj piše “Nema vrta bez ljubavi”, pred kojom završavamo ovu šetnju. Nema vrta ni bez rada, zaključimo.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.