Tečajevi hrvatskog za strane radnike nedovoljno su dostupni, prekratki ili skupi, a nepoznavanje jezika dovodi do kršenja i težeg ostvarivanja prava jer službenici u bolnicama, policijskim upravama i drugim javnim institucijama odbijaju razgovarati na engleskom. Anja Vladisavljević za Bilten je razgovarala s Filipinkom Meri Javier koja radi u Hrvatskoj i Lucijom Mulalić iz Centra za mirovne studije.
Real or fake? – pitat će strani radnik svoje zemljake kad im preko Messengera ili Vibera pošalje presliku rješenja za izdavanje dozvole za boravak i rad na drugom kontinentu, gdje im se planira pridružiti. Dokument je na hrvatskom jeziku, na njemu je navedena policijska uprava koja ga izdaje, urudžbeni broj i klasa, pečat i potpis. Piše za koje radno mjesto se dozvola izdaje, za kojeg poslodavca te koliko traje. Izgleda legit, ali malo to znači nekome tko piše drugim pismom, govori drugim jezikom i zna samo da ga u tuđini čeka posao na gradilištu, skladištu ili kuhinji.
Ovo je samo prva u nizu dvojbi, nesigurnosti i nedaća s kojima će se strani radnici susresti dolaskom na potpuno novi teren. Nepoznavanje jezika stavlja ih u veći rizik od eksploatacije i kršenja njihovih prava, stvara im poteškoće u razumijevanju uputa na poslu, ograničava mogućnost zapošljavanja i pristup osnovnim socijalnim uslugama te odvodi u društvenu izolaciju. Međutim, perspektiva stranih radnika često pobjegne ispod radara jer se još uvijek vode rasprave jesu li nam oni potrebni i zašto ih se toliko “uvozi” iz “trećeg svijeta”. Kako iz godine u godinu raste broj radnih dozvola izdanih strancima, među domaćim stanovništvom raste negodovanje što radnik u pekari ne zna hrvatski ili što Filipinac raznosi poštu. Ne osporavamo da to može biti problem ili nelagoda onima koji naprosto ne govore nijedan drugi jezik osim hrvatskog, no u ovom se tekstu nećemo fokusirati na frustracije lokalnog stanovništva, koje ionako dobivaju pozornost čim isplivaju.
Poslodavci iskorištavaju neznanje jezika
Meri Javier, Filipinka koja radi u Hrvatskoj već pet godina, ispričala nam je kako se ovdje dosta dobro snalazi i da joj jezične barijere ne predstavljaju problem u izvršavanju radnih obaveza, ali da njihov učinak itekako osjeti u drugim situacijama. “Što se posla tiče, nemamo problema iako ne govorimo lokalni jezik. Obavljamo posao jer su Filipinci fleksibilni, mogu se lako prilagoditi i naučiti raditi. Vrlo smo kreativni i kada je u pitanju komunikacija s lokalnim kolegama. Ponekad koristimo geste rukama ako nam je teško objasniti im na engleskom… Ali glavna briga i jedina jezična barijera s kojom se ovdje susrećemo kao strani radnici jest kad god trebamo koristiti javni sektor, poput bolnica i policijskih uprava. Rijetko nalazimo ljude koji su voljni i sposobni pričati engleski s nama”, kazala je Javier.
Prema zagrebačkom Centru za mirovne studije (CMS), migranti i migrantkinje u Hrvatskoj, uključujući osobe koje traže ili su pod međunarodnom zaštitom, kao i strani radnici i radnice, suočavaju se s različitim jezičnim problemima, uključujući i one koje je navela Javier. “Oni im smanjuju kvalitetu života te otežavaju sporazumijevanje kako s ljudima ‘na šalteru’ tako i u svakodnevnom životu, što u konačnici utječe i na sam proces uključivanja i razumijevanja društva oko sebe. Sve skupine tako često nailaze na poteškoće u komunikaciji s državnim institucijama, zdravstvenim sustavom i obrazovnim ustanovama, što im otežava razumijevanje prava i pristup ključnim uslugama”, za Bilten je objasnila Lucija Mulalić iz CMS-a.
Ljudi u Hrvatsku dolaze s različitim jezičnim kompetencijama, neki od njih pričaju niz jezika, no to često nisu jezici koje smo i mi učili u školama, poput engleskog ili francuskog, pa je, dodaje Mulalić, teže pronaći zajednički jezik komunikacije i učenja. “Neki pak ljudi ne pišu latiničnim pismom ili pak znaju samo govorni jezik, no ne i pisati, tako da moraju uz jezik učiti i pismo”, kaže. Hrvatska, prema njoj, nije zemlja koja njeguje multijezični pristup prema migrantskim manjinama u kontekstu pristupa informacijama, kontakta s institucijama, “pa zato često u radu s ljudima čujemo da osobe unutar policijskih postaja koje su zadužene za rad s migrantima ne govore ili odbijaju govoriti engleski jezik i slično”.
Iz CMS-a nam kažu i to da migrantski radnici_e i tražitelji_ce azila često nisu dovoljno upoznati ili svjesni svojih prava zbog nedostatka informacija na jeziku koji razumiju. “Bez dostupnih informacija na razumljivom jeziku, oni često ostaju nezaštićeni i ranjivi na kršenje svojih prava, a neki poslodavci jezičnu barijeru koriste namjerno kako bi ljude bez znanja jezika iskoristili kako bi potpisali ugovore i druge dokumente koje ne razumiju i slično”, kaže Mulalić.
Javier kaže da ona osobno nije imala problem s razumijevanjem sadržaja radnog ugovora jer su dokumenti bili dvojezični (hrvatski i engleski), ali da je svjesna slučajeva u kojima nepoznavanje lokalnog jezika vodi prema kršenju radničkih prava (primjerice rad preko 40 sati tjedno, neplaćeni rad na praznicima ili godišnjem odmoru, kašnjenje i neisplata plaće). “Prave nas budalama oči u oči, a nitko ne govori jer nitko ne želi slušati. Kako možemo učiniti nešto po tom pitanju ako nas policija koja se bavi ovakvim slučajevima ne želi saslušati i razgovarati s nama o našim problemima?”, pita se.
Intenzivni tečajevi s nejasnim ishodima
Javier nam kaže da zna da postoje tečajevi jezika za strane radnike te kako ih neki poslodavci čak organiziraju besplatno. Ona ih zbog nedostatka slobodnog vremena ne može upisati. Kaže i da mnogima tečaj ne dolazi u obzir zbog visokih cijena. Mulalić nam kaže kako su edukacija i učenje jezika u Hrvatskoj dostupni kroz različite kanale, no da “dostupnost i kvaliteta edukacije i dalje nisu na zadovoljavajućoj razini za sve koji žele ili trebaju učiti”. Pored toga, velik dio jezične podrške strancima oslanja se na rad volontera i organizacije civilnog društva. U brojnim zapadnim zemljama učenje jezika postalo je ključna komponenta politike integracije stranih radnika. Francuski integracijski program nudi do 400 sati obveznog učenja jezika za useljenike s lošim znanjem francuskog. Prošlogodišnja studija objavljena u akademskom časopisu Journal of Economic Behavior & Organization koja je pratila polaznike tih programa otkriva kako dulje trajanje obuke značajno poboljšava šanse za dobivanje ili održavanje formalnih i stalnih radnih ugovora migrantskih radnika.
Hrvatska se odnedavno pokušava pridružiti tom trendu, mada s puno nižim početnim ambicijama. U Zagrebu su se ove godine počeli provoditi besplatni tečajevi hrvatskog jezika za tražitelje međunarodne zaštite, osobe pod međunarodnom zaštitom, privremenom zaštitom i strane radnike, a među organizacijama koje ih drže su škola stranih jezika Suvag te organizacije civilnog društva koje se i inače bave integracijom izbjeglica. Nije navedeno koliko sati nastave je predviđeno, ali nije za očekivati visoku satnicu s obzirom na kapacitete organizacija.
Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ) ove je godine uveo vaučere za učenje jezika. To znači da se djelomično financira programe učenja hrvatskog kao stranog jezika za strane radnike koji moraju biti prilagođeni određenom sektoru i trajati najmanje 70 sati. Država će plaćati određeni postotak troška obrazovanja radnika (od 50 do 70 posto, ovisno o broju radnika koje tvrtka zapošljava), a preostali dio će snositi poslodavac ili sam radnik. U tu su mjeru uključeni i radnici koji su “hrvatski iseljenici, članovi obitelji/potomci hrvatskog iseljenika ili članovi obitelji potomka hrvatskog iseljenika” te stranci pod “privremenom zaštitom”, te državljani trećih zemalja kojima je odobren “boravak u svrhu rada nakon godinu dana rada”. Dakle, isključeni su tražitelji azila i osobe s međunarodnom zaštitom, te osobe koje su u Hrvatskoj manje od godinu dana.
Iz CMS-a nam kažu kako uvođenje vaučera za učenje stranih jezika predstavlja “pozitivnu mjeru” u daljnjem uključivanju stranih radnika u društvo, ali da već vide potencijalne manjkavosti. “Vaučeri tako možda neće biti dovoljni za pokrivanje troškova kvalitetnih tečajeva za sve radnike_ce koji žele naučiti jezik, s obzirom na to da u Hrvatskoj postoji veliki broj migrantskih radnika_ca s različitim razinama potrebe za jezičnom edukacijom. Nadalje, dostupnost tečajeva koji prihvaćaju vaučere i njihova geografska pokrivenost mogu biti ograničeni, što bi moglo smanjiti pristup migrantskim radnicima_cama koji se nalaze u ruralnim područjima ili izvan većih gradova, gdje je koncentracija škola za učenje jezika veća”, kazala je Mulalić. “Također, vaučeri možda ne pokrivaju dovoljno sati nastave da bi se postiglo funkcionalno znanje jezika koje je potrebno, bilo za svakodnevnu komunikaciju ili radne obaveze, razumijevanje svojih prava i slično”, dodala je.
Ubrzano i skupo
Kad smo kod ubrzanih jezičnih tečajeva, odnosno količine potrebnih sati, svoj je program koji “potiče bržu integraciju stranih radnika u društvene procese, olakšava percepciju Hrvatske kao zemlje domaćina, ali i usmjerava korisnike programa prema opće prihvaćenim poslovnim normama i standardima te olakšava integraciju u procese rada domaćeg poslodavca” osmislila i Hrvatska gospodarska komora (HGK) u suradnji s privatnim veleučilištem Edward Bernays. HGK navodi kako će sve to postići u pet dana, s najnižom cijenom po sudioniku od 350 eura. Navest ćemo samo da su, prema gore citiranoj studiji, najveći napredak zabilježili radnici koji su prošli više od 250 sati nastave.
Pored toga, kako su nam rekle i Mulalić i Javier, mnogi radnici i radnice rade zahtjevne poslove s dugim radnim vremenom, što može otežati korištenje vaučera i pohađanje tečajeva zbog nedostatka slobodnog vremena. CMS još naglašava da se modeli i metode prevladavanja jezične barijere ne bi smjeli bazirati samo na tečajevima hrvatskog jezika, već da trebaju uključivati širu promjenu perspektive “kako bi se razumjele i potrebe migrantskih zajednica i naše općenite novonastajuće jezične slike u Hrvatskoj”.
Ne možemo se stoga otrgnuti dojmu da ovakvi programi mogu služiti kao privid akcije, još jedna kvačica na to do listi, bez odgovarajućeg obraćanja stvarnim potrebama migrantkinja i migranata. Stoga je pred nama još jedna u nizu dilema: učenje hrvatskog za strane radnike – real or fake?