Ovog petka preporučamo roman The Winged Histories američke autorice somalijskih korijena Sofie Samatar, profesorice afričke i arapske književnosti te spekulativne fikcije na Sveučilištu James Madison u Harrisonburgu u Virginiji. Ono što Samatar odvaja od bezbroj pisaca spekulativne fikcije koji svoj zanat mistificiraju do granice mitologizacije jest ambivalentni odnos prema pisanju i jeziku, piše Luka Kostić.
Iako spekulativna fikcija prolazi svojevrsni preporod na domaćoj književnoj sceni – u hrvatskom prijevodu dobili smo, između ostalih, nagrađivane trilogije N.K. Jemisin (Slomljena zemlja), R.F. Kuang (Rat makova) i Liua Cixina (Sjećanje na prošlost Zemlje) – moderna fantastika toliko je vitalna da određeni autori i autorice neminovno prolaze ispod radara i nezamijećeno čak i među obožavateljima žanra. To je, uostalom, zakonitost suvremene književne produkcije – za svakog Georgea R.R. Martina u procjepu ostanu autori poput Hala Duncana, Setha Dickinsona ili – Sofije Samatar.
Samatar je somalijsko-američka spisateljica koja je književno ime stvorila politički angažiranom poezijom koja je kombinacijom postkolonijalne kritike i elegičnog stila kod čitatelja podjednako stimulirala srce i glavu. Međutim, kao i niz velikana žanra prije nje, politiku je smatrala neodvojivom od svoje djevojačke ljubavi prema znanstvenoj fantastici. Ove godine izdala je alegoričnu SF novelu The Practice, the Horizon, and the Chain, dvije godine nakon što se okušala izvan okvira klasične beletristike s The White Mosque, hibridom putopisa, memoara i historijske fikcije u kojem je pisala o dugom putovanju Menonita (anabaptističke kršćanske zajednice kojoj pripada i njezina majka) iz Rusije u središnju Aziju krajem 19. stoljeća.
Međutim, Samatarin magnum-opus i dalje su dva romana koja uz romantičarsku snagu njezinog stila nude i preciznu dijagnostiku političko-ideološke problematike s kojom se velik dio žanrovskih selebritija, svjesno ili nesvjesno, i dalje ne želi uhvatiti u koštac. Roman Stranger in Olondria prebacio je čitatelje u Bain, fiktivni grad koji jednako podsjeća na povijesni Bagdad kao i London, i upoznao ih sa sekundarnim svijetom koji svoje utjecaje prije svega pronalazi u bliskoistočnoj i sjevernoafričkoj povijesti, u oštrom kontrastu u odnosu na silne klonove Pjesme leda i vatre i njihove klišeizirane prikaze zapadnoeuropskog Srednjeg vijeka sa zmajevima, ersatz-vitezovima i damama u nevolji.
Roman o jeziku
The Winged Histories je bio roman koji me uvjerio da je Samatar trenutno jedan od najbitnijih, ako ne i najbitniji glas svjetske politički angažirane fantastike. Građanski rat je stigao u Olondriju: rat oslobođenja za jedne, rat za održavanje statusa quo za druge, a u njegovom će grotlu četiri djevojke pokušati ispisati svoje osobne povijesti. Tavis, plemkinja koja želi mijenjati svijet; Tialon, filozofska duša koja pokušava pronaći zrno autonomije pod paskom očeve opresivne religije; Seren, čiji narod pati pod carskom čizmom i čije su knjige samo sjećanja, i Siski, pijun u igri prijestolja svoje obitelji. Sve četiri pokušavaju pronaći zrnce autentičnosti i slobode u opresivnom svijetu.
Jedna mačem, druga knjigom, treća pjesmom i četvrta bijegom. Svakoj od njih Samatar daje prepoznatljiv glas, kroz svaku pričajući o sponi između identiteta i politike, oslobođenja i nasilja, povijesti i pisanja. Osnovni fabularni konflikt romana pronalazimo u pobuni protiv kontinentalnog carstva, ratu koji zahvaća sve četiri protagonistice. Međutim, Samatar pokazuje puno više zanimanja za atmosferu, tematiku i psihologizaciju likova nego samu radnju. Roman se strukturalno raspliće u četiri knjige – Povijest mača, Povijest knjige, Povijest pjesme i Povijest bijega, jednu za svaku od heroina; Tav, Tialon, Seren i Siski nalaze se na međi svoje osobne povijesti i povijesti rigidnih društvenih struktura.
Pitanje koje Samatar, ali i njezine protagonistice postavljaju glasi: kako pronaći razliku između osobne i opće povijesti, između svakodnevne borbe svih onih kojima službene historije pripisuju ulogu gubitnika ili gubitnica (u ovom slučaju: žene, plebejci, nomadi, potlačeni pripadnici carskih provincija…) i povijesti velikih ličnosti? Pitanje je to bez jasnog odgovora, kako za čitatelja, tako i za autoricu i njezine junakinje.
The Winged Histories je u tom smislu, kao i svako djelo Sofije Samatar, roman o jeziku – jeziku kao instituciji nasilja i kolonizacije, ali i jeziku kao alatu otpora, jednako efikasnom kao oružju. Ovako to opisuje Seren: “Zaustavljali su nas s papirima. Gledajte, ne možete ići ovuda, gledajte, napisano je. Ovdje nema paše, nema vode, pisalo je oko zdenaca. Pitali su nas gdje su nam papiri, njihove oči tako nevine, njihova usta prepuna okrutnog smijeha. Ako imate papire, pokažite nam ih, rekli bi, bit će to onda naša pogreška, tražit ćemo oprost! I mi bismo se pokupili dok su djeca plakala od razočaranja. Malene crne mrlje, malene crvene mrlje na papiru koji možeš sažvakati i progutati. Bili su jači od nas.”
I onda: “Ona ne voli gledati kako pišeš, Tav, praznovjerna je, ona misli da je pisanje nalik izradi mape od kostiju, opasne magije. Ja u to ne vjerujem. Ne mislim da je pisanje magija, nešto zabranjeno. Mislim da je pisanje više nalik češlju, odvaja pramenove kose lakše nego ruka. Pisanje je poput jahanja umjesto hodanja. Dođeš na isto mjesto, ali možeš nositi više.” Upravo taj ambivalentni odnos prema pisanju i jeziku proteže se kroz sve Samatarine novele i romane i odvaja je od bezbroj pisaca spekulativne fikcije koji svoj zanat mistificiraju do granice mitologizacije. Priče nas čine onim što jesmo, ali što ako smo u istoj mjeri sposobni činiti zvjerstva kao i milost?
I žrtve i heroji
Ako je George R.R. Martin opsjednut razlikom između osvete i pravde, onda je Sofia Samatar opsjednuta razlikom između jezika i pripovijesti kao alata opresije i oružja emancipacije. Međutim, čak ni najvještiji sukus tematike, estetike i stila ne bi mogao prenijeti ni pola posto snage sižejne izvedbe Sofije Samatar u Povijestima. Rijetko kad su tema i stil tako bezbolno složeni u književnu cjelinu kao na stranicama ovog kratkog romana. Nepoznatim o poznatom, tako glasi jedan od najpoznatijih pokušaja definiranja suštine književnosti; Samatar u ovom romanu tu maksimuši na više od 300 stranica. Naše junakinje istovremeno su žrtve rata koji se širi Olondrijom, ali i akterke koje same odlučuju o svojoj sudbini. Kao i u slučaju jezika, Samatar je odlučna – nije riječ o kontradikciji. Uostalom, ne prolaze li milijuni sličan paradoks i dan-danas, zarobljeni između nevidljivih strukturalnih sila i vlastite slobodne volje?
Tav sa svojim bratićem pokreće pobunu koja u konačnici donosi Sereninom narodu slobodu, ali i rezultira nebrojenim mrtvima. Seren se zaljubljuje u Tav, ali ne može pobjeći izvan okvira svoje društvene tradicije. Tialon emancipaciju pronalazi u učenju, ali nema srca odreći se oca, predstavnika vulgarnog klerikalnog patrijarhata. Siski odbija skučenost svoje rodne uloge u dvorskom životu, ali u bijegu pronalazi bijedu obespravljenih klasa, bolest i siromaštvo od kojih je bila zaštićena svojim bivšim položajem.
Kao što njezine heroine žele ništa drugo nego pobjeći od svijeta koji ih gazi, tako i Samatar želi pobjeći od pisanja o povijesnom nasilju, ali ne može. Ono se vraća, uvijek iznova, u svakoj formi – od poezije preko kratke priče i novele sve do romana. Baš kao što Alexander Kruge u jednoj kratkoj priči opisuje Waltera Benjamina, Samatar kao šišmiš mora stvarati buku ne bi li znala gdje se nalazi. Mora pisati ne bi li razumjela svoj svijet. A njezin svijet, baš kao i naš, istovremeno je okrutan i herojski, ljudski i zvjerski. Kao i njezini likovi, Samatar svoju autentičnost realizira koristeći jedini alat koji joj je dostupan – pisanjem. Tialonina ispovijest u tom je smislu indikativna: “Puhnula sam na sjene, kao što pušemo mjehuriće sapuna, ne bi li im dala uzdah i život. Učinila sam to jer sam morala, jer ljudska bića ne mogu živjeti bez povijesti, a ja nemam nikakvu povijest ili tradiciju koja se ne nalazi u blijedom, agresivnom tijelu koje leži u prašini ili obješeno o drvo. Da samo znate kako je okrutno živjeti u zajednici od dvoje.”
The Winged Histories nije roman u kojem potlačena manjina pravedno ustaje i pobjeđuje, niti je roman u kojem žene odbacuju okove svog rodnog položaja i mijenjaju svijet. Uostalom, povijest njegovog imaginarnog svijeta jednako je kompleksna, kontradiktorna i mutna kao i naša. U njemu je politički akt neodvojiv od osobnog, a naizgled najplemenitija djela imaju zrno demonskog u sebi. U njemu oni marginalizirani, baš kao i u stvarnom svijetu, pokušavaju pronaći svoje mjesto pod suncem, ali se suočavaju sa snagama daleko jačim od sebe.
U vremenu kada najmoćnija država svijeta aktivno sudjeluje u genocidu i prijeti svima koji se drznu dići svoj glas, u vremenu kada i u Hrvatskoj, na periferiji periferije, mediji i politički establishment rade ruku pod ruku demonizirajući manjine, imigrante i sve političke aktere koji slijepo ne prate odavno bankrotirani neo-liberalni status quo, nama ostalima, kao i milijunima obespravljenih diljem svijeta, možda ne preostaje ništa drugo nego čitati. I pokušati pronaći zrno nade jedni u drugima. “Nada, poput pustinjske aloje. Nada, tvrdoglava i gorka okusom. Koja skriva vodu. Koja trpi sušu. Ružna biljka koja ima moć zacjeljivanja.”
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.