Od rasnog profiliranja putnika na relaciji Zagreb-Berlin, preko razočaranja u javni razgovor s Fran Lebowitz, do sanjkanja s hrvatskim radnicima koji rade na austrijskim skijalištima, Ivana Perić bilježi niz društveno-političkih crtica u reportaži s puta u Beč i tirolske Alpe.
“Ima li sumnjivih?”, čulo se među policajcima i vozačima autobusa (u jednom drugom autobusu, tjedan dana kasnije, čut ću pitanje “Ima li gara?”). Autobus je putovao na relaciji Zagreb-Berlin, a u Sloveniji su mu sačekušu napravili policajci u civilu. Zaustavljeni smo na random ugibalištu. Iz autobusa su morali izaći samo tamnoputiji putnici, policajci su gledali njihovu prtljagu i ispitivali ih. Slovenski ministar unutarnjih poslova Boštjan Poklukar ranije ove godine je najavio da će Slovenija produžiti kontrole na granici s Hrvatskom i Mađarskom do 21. prosinca. Međutim, provjere se ne provode samo na granici, nego i na raznim lokacijama unutar zemlje, toliko da se čovjek zapita kako je moguće toliko puta zastati u tako maloj zemlji. Kad je rasno profiliranje i maltretiranje obavljeno, bus je mogao nastaviti put dalje. Na kolodvoru u Beču izašlo je desetak putnika, među njima i jedan mladić kojeg je slovenska policija ispitivala. Rekao mi je da je iz Turske, ali da u Beču živi i radi. Ima u Austriji dosta turskih građana, ali zaključili smo ipak da je Beč i dalje glavni grad Jugoslavije.
Liberalna barica
U Beč sam došla čuti vremešnu američku autoricu i kroničarku društvenog života New Yorka Fran Lebowitz. Kartu za njenu turneju kupila sam davno, a potrefilo se da je gig u bečkom Gartenbaukinu pao baš na dan nakon predsjedničkih izbora u SAD-u. Dvorana kina je bila dupkom puna, većina publike je s mnogo ozbiljnim izrazima lica furala crnu odjeću, a Lebowitz se na pozornici pojavila točno u najavljeno vrijeme. Čim je izašao moderator i nakon predstavljanja zvijezde večeri publiku upitao: “Kako ste, nakon sinoć?”, glasno sam izdahnula, na što me preko oka pogledala gospođa koja je sjedila do mene u zadnjim redovima dvorane. Da će razgovor skrenuti u žalovanje-trumpovanje i jadikovke-trumpovke, pokazalo se čim je Lebowitz otvorila usta.
Ponavljala je i ponavljala kako je “u šoku” zbog pobjede Donalda Trumpa. Kad ju je moderator upitao što misli koji su razlozi za tu pobjedu, “argumentirala” je da je više od pola Amerike – glupo, da su svi van New Yorka – glupi, da je svatko tko ne sjedi s njom u kulturnjačkom separeu – glup. Sjedila sam i razmišljala kako nisam od osnovne škole čula da netko toliko koristi pridjev glup. Nešto sam više i drugačije ipak očekivala od autorice koje je čitav život prijateljevala s Toni Morrison, referirala se na Jamesa Baldwina kao uzora u pisanju, družila se s Cornelom Westom, itd. Još u njenim knjigama Metropolitan Life (1978.) i Social Studies (1981.) dalo se primijetiti da su snobovština i cinizam kako suština tako i ultimativni doseg njene intelektualno-humorističke produkcije. Međutim, jedna je stvar kad se Lebowitz zadržava na opservacijama poput onih da su ljudi svugdje na svijetu najgore odjeveni na aerodromima i “nikad nisam upoznala nikoga tko nije imao jako pametno dijete, što se događa s tom djecom, pitate se, kad odrastu?”, a druga stvar kad uđe u domenu eksplicitnog političkog komentara. Tada se kristalno jasno ispostavi, kao što se ispostavilo u Beču, da je njen analitički aparat plitka liberalna barica, a u nadmenom elitističkom ključu izdizanja iznad “glupe raje” ne padne joj na pamet ni zapitati se koliko su tek glupi oni koji ne mogu pobijediti glupe.
U sat i pol razgovora u kojem je izražavala “silan šok oko stanja svijeta” i američke politike, Lebowitz nije niti jednom spomenula genocid u Palestini, ali jest rekla da joj srce paraju (doslovno – “heartbreaking”) objave “hrabrog” ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. Ni jednu riječ nije posvetila siromaštvu u Americi, izrabljivanim radnicima, rastućim troškovima života, ali jest rekla da tko god je glasao za Trumpa “sigurno nikad nije pročitao knjigu”. Bečka publika se hihotala, pljeskala, a tijekom Q&A Lebowitz je među ostalim upitana “kako izgleda njen proces pisanja” i “što jede za doručak”. Stigla je reći da piše užasno sporo, toliko sporo “da bi mogla pisati vlastitom krvlju i ne ozlijediti se”, kao i ponoviti glasovitu formulu doručka svih kulera – kava i cigarete. Budući da se u Austriji ne puši u unutarnjim prostorima, ova je opaska o doručku omogućila autorici da publici prezentira svoj ultimativni oblik političke pobune – unatoč zabranama, ona i dalje puši svugdje! To je valjda jedino za što u životu nije lijena – toliko o “legendarnom” kulturnjaštvu iz velikog New Yorka.
Dok je Lebowitz ostala potpisivati knjige, iz kina sam izašla u šetnju u hladnu bečku noć, da bi parsto metara dalje ugledala trg nazvan po ocu cionizma Theodoru Herzlu. Tamnoputi čistač pospremao je kantu za smeće, a ulice su utihnule iako još nije bila ni ponoć. Herzla sam uzela kao znak za odlazak na spavanje.
Rosa Parks na WhatsAppu
Sutradan sam večernjim vozom iz Beča krenula za St Anton Am Arlberg. Moja prijateljica iz djetinjstva prije desetak godina je Ravne Kotare zamijenila tirolskim Alpama, pa sam zbog nje tijekom godina stigla naslutiti ponešto o egzistenciji turista i radnika u poznatim austrijskim skijalištima. St Anton je jedno od tih skijališta. Dio je šireg područja skijališta Arlberg – regije koja uključuje 94 žičare i ski liftove, 340 kilometara uređenih staza i 200 kilometara staza u dubokom snijegu.
U vlaku je bila gužva, dio putnika morao je satima stajati jer nisu rezervirali mjesto. Rezervacija se dodatno plaća, a većina onih koji su u vlaku stajali nisu bili bijelci. Žena koja je stajala pri izlazu iz vagona naslonjena uz vrata WC-a satima je pričala na mobitelu preko WhatsApp video poziva. Govorila je arapski. U redu pokraj izlaza sjedila je starija Ukrajinka, mazala Niveu po licu, na mobitelu gledala seriju čiju radnju su mogli čuti i ostali jer nije ukopčala slušalice. Nakon što je namazala lice, iz torbe je izvadila pakiranje tosta, sirni namaz i dva pomidora, pa večerala. Jeli su i Austrijanci, ali iz tapervera. Učinilo mi se da svi obožavaju tamni kruh sa sjemenkama. Od svega je najsnažnije mirisala Nivea.
Vodeći se jezicima kojima su govorili, procijenila sam da su Austrijanci manjina putnika u vozu. Lani je u Austriji službeno bilo zaposleno oko 994 tisuće stranih radnika i radnica, što bi značilo da je svaki četvrti radnik u Austriji stranac. Gledano po kontinentima, većina stranaca koji rade u Austriji je iz Europe (85 posto), zatim iz Azije (11 posto) i Afrike (četiri posto). U top pet zemalja iz kojih u Austriju dolaze strani radnici i radnice su Njemačka (127 tisuća), Mađarska (126 tisuća), Rumunjska (76 tisuća), Bosna i Hercegovina (61 tisuća) te Hrvatska (60 tisuća). Sektori s najvećim brojem stranih radnika su proizvodnja robe, turizam i ugostiteljstvo, trgovina, održavanje i popravak motornih vozila. Najviše stranih radnika i radnica radi na području Beča (32 tisuće) i Tirola (23 tisuće). Na području Tirola živi oko 770 tisuća ljudi, a glavna ekonomska grana u toj austrijskoj regiji je turizam. U turizmu, kao i većina stranih radnica, radi i moja prijateljica koja me dočekala na kolodvoru. U istoj je gastarbajterskoj branši i njen suprug.
Dan među skijašima
Izjutra smo otišle u đir po okolnim gradićima i selima. Dan je bio hladnjikav, ali sunčan. Nema još snijega u Tirolu. Šetale smo uz lijepo malo jezero, prošle kraj grandioznog hotela koji su prije sankcija držali Rusi i u kojem je radila svekrva moje prijateljice. Kad joj nije isplaćena plaća, zajedno sa sinom i nevjestom uspješno je riješila problem tako što su otišli u radničko savjetovalište, čije su usluge i nakon toga koristili u sličnim situacijama na poslu. Tijekom godina su se radni uvjeti svih njih poboljšali, ali uglavnom tako što su odlazili na druge poslove, mijenjali hotele i restorane dok nisu našli “korektne” poslodavce. “Domaćih” radnika na skijalištima skoro pa i nema, jer se nude niske plaće, često za iregularno radno vrijeme. Austrijance ćete sresti na skijama, ne iza šanka.
U jednom od mojih posjeta prijašnjih godina, odlučili smo otići među skijaše, okusiti više od toga kako je raditi na skijalištu – biti na jedan dan među onima koji skijaju. Problem je bio što nitko od nas nikad nije skijao, a nismo imali ni (uvijek preskupu) odjeću i obuću za skijanje. Ohrabrilo nas je što je postojala velika zasebna staza za sanjkanje, zaključili smo da je to aman taman za dvije Dalmatinke i jednog Slavonca. Prijateljica i ja smo u tandemu uvijek osokoljene uspomenama iz djetinjstva, npr. “klizanjem” zimi kad bi u selu poledilo školsko igralište po kojem bi se onda svi zaletavali s poklopcima od jupola privezanim na patike. Što je za nas jedno austrijsko skijalište, rezonirale smo.
I tako smo došli do vrha, poštenog vrha poštene planine. Prvi je problem nastao već pri izlasku na snijeg – moje su marte poletjele, i zabila sam se u prvu osobu koja je stajala na stazi pred liftom. Kao tek porođena telad, nas troje smo se pridržavali jedno za drugo i nekako uspjeli prijeći stazu do kućice u kojoj se iznajmljuju sanjke. Niz stazu smo se na sanjkama spuštali i brzo i dugo, a svako naše uzbuđeno vijuganje u ledenim zavojima podsjetilo me na debi jamajčanske reprezentacije u bobu na Zimskim olimpijskim igrama 1988. godine. Profesionalnih navigacija snježnim stazama ubuduće smo se ipak klonili. Ovoga smo puta nakon opuštenih šetnji po brdima navečer u jednom od gradića otišli u novootvorenu pizzeriju Napoli. Pizzeriju su otvorili i u njoj rade Turci, zbog čega uz pizzu možete popiti ajran, što se ispostavilo kao slasna kombinacija.
U povratku natrag za Zagreb, vozeći se vlakom koji prema Zagrebu kreće iz Züricha, iz kupea sam ponovno čula glas koji konduktera pita: “Ima li sumnjivih?”. Što se mene tiče, najsumnjiviji su mi ostali na pozornici Gartenbaukina.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.