Nekadašnja radnička klasa sunčala se i jela mesni narezak pored skijaša na vodi, ali barem je imala svojih desetak dana odmora u kojima je njihova bila svaka sunčana zraka, od jutra pa do sumraka, kako kažu Mucalo i Prava Kotka. A danas? Radnici iz drugih jugoslavenskih republika putuju prema hrvatskoj obali da tamo po cijele vrele ljetne dane i noći rade za siću. Karla Crnčević razgovarala je s dvoje sezonskih radnika iz Makedonije o radnim i životnim uvjetima na hrvatskoj obali.
Ove godine sam zahvaljujući honorarnom angažmanu imala privilegiju provesti oko mjesec dana u Makedoniji. Do sada sam uvijek bila u prolazu, na kratko. Dio vremena sam provela u regiji Demir Hisar, a dio u Skoplju. Vrijeme boravka mi je dopustilo da s različitim ljudima progovorim o raznim aspektima makedonske svakodnevice, a jedan se posebno često isticao – niska primanja i potreba mladih i starih da idu na sezonski rad. Ja u Makedoniju, a Makedonci prema hrvatskoj obali.
Dok sam jednu večer sjedila u frekventnom čaršijskom restoranu i pijuckala skopsko pivo, stariji konobar me pitao otkuda sam. Kada sam odgovorila da sam iz okolice Dubrovnika, namrštio se i rekao da se on od tamo vratio početkom sezone, malo nakon što je i otišao u nadi da će zaraditi za zimu nešto više nego u Skoplju. Nije mi trebalo dugo da zbrojim dva i dva i sjetim se svih hororičnih priča o smještaju radnika i radnica na našoj obali, o lutriji koja određuje hoće li radnici pronaći normalnog poslodavca i raditi za poštenu plaću. Đani je uskoro sjedio s nama i detaljno prepričavao svoje iskustvo rada za jednog dubrovačkog poduzetnika.
Đani je rekao da je radio u jednom poznatom i prometnom restoranu na dubrovačkoj plaži sv. Jakov, da nije dobio plaću koja je bila dogovorena, da je radio i do 12 sati na dan. Smješten u pretrpanom i derutnom smještaju, bez imalo poštovanja za njegov radni staž i znanje, nakon par sedmica se odlučio vratiti kući. Najviše ga je, kaže, razočaralo što gazda, unatoč nadprosječno dobrom dnevnom utršku, nije htio pošteno platiti svoje radnike. Dodatno ga je rastužio takav tretman jer je Hrvatsku doživljavao kao svoju; još se sjeća ljetovanja u hrvatskom primorju kao dijete. Đani je naglasio kako se on srećom imao gdje vratiti i zaposliti te je mogao otići s radnog mjesta na kojem ga gaze, ali da je mnogo njegovih kolega, mlađih radnica i radnika iz sjeverne Makedonije ostalo raditi u Dubrovniku kod istog poslodavca – u lošem smještaju, potplaćeno i svakodnevno izloženo lošem tretmanu.
Lutrija poslodavaca
I ptice na grani znaju da je na hrvatskoj obali svake godine sve više stranih radnika. Hrvati neće da rade te poslove, barem oni koji imaju apartmane i aute za iznajmljivanje, a oni koji nemaju radije stave put pod noge, pa prema zapadu. Računica kapitalizma je svugdje ista – oni koji prodati mogu samo svoju radnu snagu migriraju prema mjestima na kojima je mogu prodati za malo više nego kod kuće, nikad dovoljno ili pravedno – a na njihov račun bogate se poduzetnici koje, bar u našem kontekstu, malo tko ili nitko kontrolira.
Druga sugovornica, mlada studentica iz Skoplja koja je željela ostati anonimna, dijeli da joj je sezona u Podgori kod Makarske bila najgore radno iskustvo u životu. Posao je dobila preko posrednika, kojem je prije odlaska platila 150 eura jer joj je “našao” posao i dao preporuku. Trebala je prodavati sladoled, ali se to uskoro po dolasku pretvorilo u obavljanje svih poslova za koje poslodavac nije mogao naći radnike: od konobarenja, rada u šanku, rada na škrinji sa sladoledima do čišćenja lokala nakon završetka radnog dana. Iako je bio dogovor da će raditi 8 sati, sugovornica se prisjeća da je radila 10, 12, ponekad i više sati, od jutra do mraka – uvijek uz obećanje da će se svi prekovremeni platiti na kraju mjeseca, što se, naravno, nikad nije dogodilo. Druge radnice i radnici su odlazili zbog loših uvjeta, samo su ona i još jedna kolegica ostale na istom radnom mjestu cijelo ljeto. Ako nešto ne bi mogla stići, primjerice konobariti i prodavati sladoled u isto vrijeme, trpila bi verbalno nasilje i dernjavu poslodavca. Prvo je bila smještena u apartmanu s muškim kolegama s kojima je morala dijeliti kupaonu, a kada je inzistirala da ju premjeste jer se nije osjećala ugodno, dobila je sobu u potkrovlju bez prozora. Tu sobu je dijelila s radnicom iz kuhinje, a u njoj su obje loše spavale zbog visokih temperatura. Pranje veša su joj htjeli naplatiti, pa je veš cijelo ljeto prala na ruke. Bila su joj osigurana dva jela u restoranu za koji je radila, ali samo ona najjeftinija (kajgana ili pizza). Za sve odrađene sate, sa samo jednim slobodnim danom koji je dobila jer je bila bolesna, bila je mjesečno plaćena 800 eura. Čak je i napojnice, kojih nije bilo puno, morala podijeliti s poslodavcem. U razgovoru je više puta napomenula kako su neki njeni prijatelji imali bolja iskustva, a neki jednako loša kao ona. Smatra kako ovako loši radni uvjeti nisu pravilo, ali mora ti se “posrećiti” da naletiš na dobrog gazdu.
Novi zakon
U listopadu su se u sabor uputile izmjene zakona o stranim radnicima, upravo zbog velikog porasta potrebe za radnom snagom, kako navode na stranicama vlade. To pokazuju brojke izdanih radnih dozvola u prošloj godini: 2023. godine u Hrvatskoj je izdano 172.499 dozvola za boravak i rad, što je 2,5 puta više nego 2020. godine, kada je izdano 66.655 dozvola. Do 30. rujna ove godine izdano je 158.837 dozvola te se očekuje da će do kraja godine broj od prošle godine biti premašen. Najveći broj dozvola do kraja rujna izdan je državljanima BiH, te Nepala, Srbije i Makedonije, a u najvećem broju izdane su za rad u djelatnostima graditeljstva, turizma i ugostiteljstva. U ovom trenutku na Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje prijavljeno je, kad govorimo o trećim zemljama 132.164, a kad govorimo o državama EU skoro 11.000 stranih radnika, ukupno 143.037.
Novosti koje donose izmjene zakona, po riječima ministra Božinovića, trebale bi bolje štititi domaće i strane radnike, ali ići u korist i poslodavcima u kontekstu brige da radna snaga koja stiže ima potrebne kvalifikacije: “Želimo otkloniti uočene nedostatke u provedbi i dodatno zaštititi domaće radnike, poslodavcima osigurati potrebnu radnu snagu i zaštititi tržište rada, te osigurati da strani radnici budu kvalificirani za poslove za koje im je izdana dozvola za boravak i rad”.
Predlaže se produljenje važenja radnih dozvola s jedne na tri godine te mogućnost pauze nakon isteka ugovora, u trajanju od 60 dana. Ukoliko u roku od dva mjeseca od gubitka posla strani radnici ne nađu novi posao, radnu dozvolu će izgubiti. Trenutno stranci mogu doći u Hrvatsku i raditi isključivo uz ishođenje jednogodišnje ili sezonske dozvole za boravak i rad koju im u strogo propisanoj proceduri preko poslodavaca izdaje MUP. Predviđa se i da bi u budućnosti određen broj državljana trećih zemalja mogao dolaziti i bez takvih dozvola jer će im izmjene Zakona omogućiti da nakon godine dana rada u Hrvatskoj promijene poslodavca bez ishođenja nove dozvole. Također, dozvola za boravak i rad stranih radnika neće se izdavati poslodavcima kojima je izrečena kaznena sankcija iz područja opće sigurnosti ili područja socijalnog osiguranja te zaštite na radu. Uvjet će biti i visina ostvarenog mjesečnog prometa, a poslodavac neće smjeti biti ni na crnoj listi poslodavaca koji radnike nisu prijavljivali. Pravila o smještaju stranih radnika propisat će se podzakonskim aktom.
Jakov Kolak iz Regionalnog industrijskog sindikata komentira kako su predložene izmjene zakona u kontekstu domaće i strane radne snage važne, ali da uvijek postoji zabrinutost o tome kako se zakon provodi i kako se kontrolira poslodavce: “Domaći radnici su u lošoj poziciji spram poslodavca, migrantski su u još goroj, i to nije ništa novo. Poslodavcima je godinama de facto bilo omogućeno da se prema stranim radnicima ponašaju kako god požele – svjedočili smo već ogromnom brojku kršenja njihovih, ionako manjkavih, bazičnih prava. Da na tržištu vlada ogroman ‘nered’ iz kojeg najdeblji kraj izvlače strani radnici priznalo je čak i Ministarstvo, navodeći to kao jedan od razloga zašto se ide u izmjene zakona. Tako da, naravno da pozdravljamo pozitivne pomake – mogućnost da se radna dozvola izda na tri godine, mogućnost da se nakon godine dana pronađe novi poslodavac, reguliranje uvjeta smještaja, dozvoljeni period nezaposlenosti od 60 dana… Svaka promjena koja poboljšava poziciju migrantskog radnika prema poslodavcu je pozitivna. Generalno treba raditi na tome da u pogledu prava između domaćeg i stranog radnika ne postoje razlike kako poslodavci ne bi mogli iskorištavanjem lošije pozicije migrantskog radnika potkopavati radnička prava svih. Ono što najviše brine jest kako će se zakon provoditi u praksi kad znamo da se zakoni olako krše i onda kada su u pitanju domaći radnici, a inspekcije same kažu da su podkapacitirane.”
I dok se ljetna sezona po novome rasteže do studenog, a onda još neko vrijeme odjekuje zbrajanje novčića i noćenja, pod utiskom sve većih razlika između stanovnika bivših jugoslovenskih republika, razgovaram s prijateljicom iz Skoplja koja mi priča kako se sjeća svojih ljetovanja s bakom i djedom u radničkom odmaralištu u Kuparima. Od silnih odmarališta koja su primala radnike iz svih jugoslavenskih republika nije ostalo mnogo. Memorija na njih tek se tu i tamo reflektira u nekom umjetničkom ili istraživačkom projektu, izvadi se arhiva iz naftalina, komparira sa sadašnjim stanjem, pa vraća u zaborav. Nekadašnja radnička klasa sunčala se i jela mesni narezak pored skijaša na vodi, ali barem je imala sedmicu ipo odmora u kojima je njihova bila svaka sunčana zraka, od jutra pa do sumraka, kako kažu Mucalo i Prava kotka. A nakon toga:
A danas? Makedonski i drugi radnici i dalje putuju prema hrvatskoj obali da tamo po cijele vrele ljetne dane i noći rade za siću, za hrvatski turizam, nadajući se da će im se posrećiti dobar poslodavac i pošteni radni uvjeti. Pa da.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.