Prevlavajuća mantra zapadnih režima i njegove periferije na kojoj živimo glasi: ako dovoljno puta ponovimo da su “zapadne vrijednosti” jedine ispravne, možda možemo ignorirati zvuk bombi u pozadini. Ako ipak ne možemo, Luka Kostić doziva u pomoć Deleuza i Guattarija, Achillea Mbembea i njihove teorijske koncepte koji pomažu rasvijetliti mračnu stranu modernih demokracija.
Hladni rat je završio takozvanom pobjedom takozvanog slobodnog svijeta. Desetak godina kasnije, završilo je stoljeće sebstva, tijekom kojega smo se učili spoznati sebe i postati poslušni konzumerizmu, dok su liberali proglašavali kraj povijesti na ruševinama najvećeg i najdugotrajnijeg emancipatorskog političkog projekta u povijesti planete. Revolucionarna tradicija nije izgubila bitku samo na geopolitičkom planu, činilo se, već i na planu ideja. Historijski revizionizam postao je nova norma u školama, TV postajama i novinama širom Zapada.
Između raspada SSSR-a i današnje konsolidirane američke hegemonije, u kojoj je poraz ljevice postao lajtmotiv filozofa i teoretičara, prošla su dva i pol desetljeća, ali moglo je i samo tjedan dana. Europske liberalne demokracije, zajedno sa svojim imperijalnim upraviteljima u Washingtonu, hrle iz krize u krizu – financijsku, političku, ekološku – redovitošću koja je dovela do toga da se čak i u Washington Postu, New York Timesu i The Economistu neironično može pročitati kako živimo u dobu višestrukih kriza (preciznije: “polikrize”). Normativni diskurs liberalnih demokracija funkcionira u distopijskom dvostrukom čvoru – istovremeno postulirajući tržišnu ekonomiju koja je dovela do najveće ekološke krize u povijesti čovječanstva kao prirodni poredak svijeta i naoružavajući apartheidski kolonijalni režim koji godinu dana vrši genocid u Gazi. Ako dovoljno puta ponovimo da su “zapadne vrijednosti” jedine ispravne, možda možemo ignorirati zvuk bombi u pozadini.
Divlja džungla i uređeni vrt
Čini se da na svim frontama – političkoj, umjetničkoj, svakodnevnoj – gubimo bitku protiv mobiliziranih snaga kontrarevolucije. Zagrebačka lokalna vlast nominalno je najprogresivnija u državi, ali se nije usudila skrenuti sa zapadne partijske linije kada je u pitanju Palestina. Ultra-reakcionar Trump još jednom je američki predsjednik, uvelike zato što su njegovi liberalni protivnici bili svjesni suučesnici genocida. Sveto trojstvo političkog Zapada: SAD, NATO pakt i Europska unija, izgubili su i ono malo kulturnog i političkog kapitala kod Globalnog juga. Svi citiraju Gramscijevu rečenicu o interregnumu (“Stari svijet odumire, novi se još nije rodio, sada je vrijeme za čudovišta”), ali svijet permanentnog rata vitalniji je, čini se, nego ikada.
Kolektivnu histeriju, podivljali militantizam i zbijenost redova kroz cijeli spektar zapadnih demokracija najlakše je povezati s Freudovom konstatacijom da je “masa netolerantna i prihvaća autoritet. Poštuje snagu i samo je umjereno pod utjecajem dobroga, koje vidi kao tip slabosti.” Nastavno na takav koncept mase, autor teorije nekropolitike i istoimene knjige Achille Mbembe piše: “Sada, više nego ikada, stvaranje mase gotovo pa identično je stvaranju horde. Naša era nije era masa već era virtualnih hordi”. Horde, u tom kontekstu, možemo pojmiti i doslovno i metaforički – sve nas građane (Hrvatske, zemalja EU, pa i šire, svih država članica takozvanog Zapada), u prešutnom društvenom ugovoru s načelima liberalne demokracije, zaposlenike i radnike, sudionike velike tržišne igre, ali i subjekte jedne generalne povijesti koja od kraja Drugog svjetskog rata, a naročito od devedesetih, pokušava kultivirati poslušne državljane, potrošače i glasače, shvaćajući svaki napor – aktivistički, politički, umjetnički – protiv statusa quo napadom na same stupove “civiliziranog društva”.
Ako se to čini suvišno oštrom primjedbom, dovoljno je podsjetiti da ideologija nije ništa drugo nego pretvaranje jezične u prirodnu zbilju; brkanje povijesti (koja se, dakako, uvijek piše) i esencije. Samo takav, par excellence ideološki zahvat, može objasniti prevladavajuće uvjerenje, koje je prije dvije godine gotovo bahato iskreno sažeo tadašnji Visoki predstavnik Europske Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Josep Borrell, da je Europa vrt u kojem sve funkcionira i da je ona “najbolja kombinacija političke slobode, ekonomskog prosperiteta i socijalne kohezije koju je čovječanstvo ikada izgradilo”. S druge strane, većina ostatka svijeta pripada “džungli koja može napasti taj vrt”.
Utoliko su i režimi zapadnog svijeta, kao odgovor na niz vanjskopolitičkih kriza, od rata u Ukrajini, preko izraelskog genocida u Gazi, ciničnog igranja sa sudbinom sirijskih Kurda u Rojavi pa sve do građanskog rata u toj istoj Siriji, sve spremnije posezali za retorikom “nas” i “njih” – civiliziranih državljana slobodnog svijeta i problematičnih Drugih. Vrtlara i barbara iz džungle. Riječ je, tvrdi Mbembe, o “fundamentalnom mehanizmu života (…) pod trenutnim uvjetima”. Drugim riječima, riječ je o vrlo konkretnom setu upravljačkih praksi, o politici života i smrti, o (sve manje i manje) prikrivenoj sjeni modernih demokracija.
Politika smrti
Diljem svijeta, zapadna nekropolitika stvara “svjetove smrti” u kojima etnički, religijski i kulturni Drugi čekaju smrt. Mbembe piše: “Trijumf moderne demokracije na Zapadu koincidira s periodom povijesti tijekom kojeg je ta svjetska regija bila uključena u dvostruki tijek interne konsolidacije i prekomorske ekspanzije. Povijest moderne demokracije je, u suštini, povijest dvaju lica, čak dvaju tijela – s jedne strane solarnog, s druge nokturnog. Glavni emblemi tog nokturnog tijela su kolonijalno carstvo i robovlasnička država – preciznije plantaža i kažnjenička kolonija.” To noćno tijelo zapadne liberalne demokracije ne samo da nije nestalo nego je jače nego ikada.
Kod kuće, nekropolitika potencira stare opreke – mi i oni. Pripadnici nacije i njezini izdajnici. Patrioti i neprijatelji, bilo domaći, bilo strani. Odani državljani i migrantski radnici; dva svijeta, kod kuće i vani. Svugdje onaj isti fašizam koji nas tjera da volimo moć i dominaciju. Zapad tako i na globalnom jugu i na svojoj periferiji (kojoj pripada i Hrvatska) funkcionira kao farmakon – istovremeno otrov i lijek, stvarajući probleme za koje potom nudi rješenja – genocid i ljudska prava, kazetne bombe i vladavinu prava, koncentracijske logore i demokraciju. Svugdje se reaktiviraju stari antagonizmi i stvaraju novi. Tamo negdje, daleko, ali i tu, kod nas, kategorije jezične zbilje – Arapi, Palestinci i ukrajinski Rusi, Nepalci, komunisti i homoseksualci, transrodne osobe i revolucionari, Srbi (u hrvatskom slučaju) i Hrvati (u srpskome) – pretvaraju se u kategorije prirodne zbilje. Samo i letimičan pogled na domaće portale otkriva grotesknu sliku; fizički napadi na migrantske radnike postali su dio naše svakodnevice – samo u Zagrebu je u nekoliko dana tijekom kolovoza napadnuto šestoro stranaca, od kojih je jedan završio u bolnici. Nasilje na ulicama, nesigurnost na poslu te žohari i plijesan u skučenim sobama smještaja; to su konture svijeta kojeg im Hrvatska pruža.
Riječ je, dakako, ne samo o političkom već i prije svega etičkom problemu. Međutim, kako se suočiti s etičkim problemom koji dominantna društveno-politička ideologija naše suvremenosti – konkretnije, liberalna demokracija u simbiozi sa slobodnim tržištem – odbija priznati?
Čitajte Deleuza i Guattarija
Michel Foucault opisao je prije više od pola stoljeća Deleuzovog i Guattarijevog Antiedipa, kolosalno djelo teorije, filozofije i radikalne psihoanalize, upravo kao knjigu etike; uvod u život bez fašizma, umijeće življenja u oštroj suprotnosti spram ne samo povijesnog fašizma iz tridesetih i četrdesetih već fašizma “u svima nama, u našim glavama i svakodnevnom životu, fašizma koji u nama uzrokuje ljubav spram moći, da žudimo upravo za onime što nad nama dominira i izrabljuje nas.”
Gillesa Deleuzea i Félixa Guattarija, autore Antiedipa i Tisuću platoa, stoga nasuprot pojmu mase ili horde možemo smatrati filozofima mnoštva (eng. multitudes) – novih mogućnosti i novih etika. Njihov poziv na nefašistički život jednako je krucijalan danas kao i 1972., diljem Zapada kao i u Hrvatskoj, čije se vladajuće stranke više od deset godina hvale “punopravnim” članstvom u zapadnoj geopolitičkoj sferi, ali koja se i dalje nalazi u stanju “poluotočnosti” – hibridnoj dvostrukoj poziciji istovremenog nominalnog pripadanja zapadnom političkom miljeu (članstvo u EU i NATO paktu) i latentnoj (i puno realnijoj, barem u geopolitičkom smislu) poziciji “provincije provincije”. Ili, ako ćemo biti oštriji, imperijalne pokrajine jedne druge imperijalne pokrajine.
Ta realnost realpolitike u potpunosti je u skladu s Mbembeovom dijagnozom liberalnog svijeta kao autora radikalno neliberalnih političkih praksi. Još uvijek se nismo riješili traga kolonijalnih i robovskih sustava koji su predstavljali gorki sediment demokracije od 16. stoljeća nadalje. Štoviše, unatoč svim zvjerstvima i hororima kolonijalizma, trgovine robovima, fašizma, Holokausta, unatoč genocidima i masakrima u kojima su, na svim krajevima svijeta i u trajanju od gotovo pola stoljeća, sudjelovale zapadne države koje, kako kaže Mbembe, “sa svojim crijevima prepunima raznih plinova, i dalje mobiliziraju rasizam (…) u svrhu stvaranja sve glupljih i ubitačnijih povijesti.” Povijesti o zemlji i krvi, o migrantima pred kojima treba zalupiti vratima, o bodljikavim žicama i zonama interesa, o kolateralnim žrtvama i neprijateljima civilizacije, o onima koji zaslužuju i ne zaslužuju život. O onima koji se moraju boriti za dostojanstvo koje neki drugi uzimaju zdravo za gotovo. “Danas je norma živjeti od mača”, dodaje Mbembe.
Foucault nas je 1972. pozivao da čitamo Deleuzea i Guattarija i učimo živjeti nefašistički život, ali čini se da sporo učimo. Još smo daleko od toga da “dekonstruiramo rad snažnih država-nacija s moćnim imigracijskim politikama, retoriku nacionalizma, politiku mjesta, metafiziku rodne zemlje i jezika”, daleko od “neke nove svjetske politike, politike koja se više neće bazirati na razlikama nego na ideji srodnosti i zajedničkog dobra”, daleko od “demokracije-koja-će doći”, daleko od toga da “razoružamo bombe identiteta koje nacije-države grade ne bi li se obranile od nepoznatih, od Židova, Arapa i imigranata”.
Upravo zato kritika povijesnog i suvremenog nasilja liberalnog političkog poretka ne može i ne smije biti samoj sebi svrha; ili, kao što su Phillipe Lacoue-Labarthe i Jean-Luc Nancy upozorili u svojoj studiji o nacističkim mitovima: “Analiza nacizma ne smije nikad biti zamišljena kao običan dosje optužaba, nego kao dio opće dekonstrukcije povijesti iz koje dolazimo.” Nije riječ samo o povijesnom ili političkom, čak ni polemičkom imperativu, već imperativu humanističke etike. Drugim riječima, jedini koji možemo rješavati etičke probleme upravo smo mi sami. Ideje Deleuzea, Derride i Mbembea, stoga su manifestne u svakom našem malenom činu koji odbija zakon mača; koji je odgovoran ne samo sebi već i onome koga ne poznaje, koji zna da će ovdje kad-tad žeti ono što je “tamo negdje” sijao.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.