Ovoga petka preporučujemo roman Nas tri autorice Shide Bazyar, koji prati priču triju prijateljica migrantkinja koje se suočavaju s rasizmom i diskriminacijom odrastajući u suvremenoj Njemačkoj. Kritičari su ovaj roman iz 2023. opisali kao najveće književno iznenađenje godine i knjigu-udarac, a mi svakako dijelimo njihovo oduševljenje.
Shida Bazyar nagrađivana je autorica koja se osim spisateljskog rada bavila i pedagoškim radom s mladima. Za prvi roman Nachts ist leise in Teheran, objavljen 2016. i preveden na nekoliko jezika, osvaja Nagradu blogera za književnost, nagradu Ulla Hahn i nagradu Uwe Johnson. Drugi roman Nas tri kod nas izlazi u Frakturinom izdanju 2023. godine u sjajnom prijevodu Snježane Božin. Kritičari su ga opisali kao najveće književno iznenađenje te godine i knjigom-udarcem, a mi svakako dijelimo njihovo oduševljenje. Bazyar ste u Hrvatskoj mogli čuti uživo prošle godine kada je nastupila u sklopu Festivala europske kratke priče čija su tema bili razum i osjećaji.
U knjigama Shide Bazyar naglasak je na temama identiteta, migracijama i marginaliziranim skupinama, pa tako i u Nas tri pratimo priču triju prijateljica koje su migrantkinje, kao i autorica koja je iranskog podrijetla, a odrasla je u Njemačkoj. Međutim, njihovu vjeru i točno podrijetlo njihovih obitelji nikada ne doznajemo u knjizi. Saznajemo samo kako je svaka od njih porijeklom iz različite države jer se međusobno ne mogu razumjeti kada razgovaraju sa svojim roditeljima. Autorica svoj izbor da nam ne otkrije njihovo porijeklo u intervjuu za tportal Gei Vlahović opravdava na sljedeći način: “Kulturološka pozadina ne pomaže razumjeti ni njih ni njihove postupke. Samo nas navika i potreba za klasifikacijama navodi da brkamo znatiželju s nuždom.”
Lijepo je imati topli dom
Nas tri prvenstveno je roman o prijateljstvu triju djevojaka – pripovjedačice Kasih i njezinih dviju prijateljica Saye i Hani. Njih tri kroz čitav se roman suočavaju s rasizmom, ksenofobijom i diskriminacijom u suvremenom njemačkom društvu, a kako to autorica objašnjava, nijedna od njih nema jednu veliku traumu, već mnoštvo malih traumi. Roman počinje novinskim člankom koji optužuje Sayu da je izazvala požar u zgradi zbog kojeg je poginulo nekoliko stanara: “Agresivna i zaslijepljena: Dok se Saya M. iz R. radikalizirala, svijet je gledao”. Članak nalikuje komentarima koje svakodnevno imamo prilike čitati na društvenim mrežama ispod članaka o zločinima počinjenima na teritoriju Republike Hrvatske, znali njihovi autori ili ne tko je taj zločin doista počinio. Na primjer, objavu u Facebook grupi u kojoj se upozorava na osobu koja se namjerno baca ljudima pod automobile radi odštete, jedna gospođa komentira: “U Novom Zagrebu, pogotovo u Dugavama, vec dulje vrijeme migranti rade svasta no o tome u medijima nema nista jer o ne smiju izvjestavati tako da ni ova situacija, nazalost nije neobicna.” U Njemačkoj je već desetljećima desničarski teror prisutan kroz rasizam, napade na manjine i migrante te propagiranje ksenofobne ideologije što čini da se manjine ne osjećaju sigurno i ostavlja ih bez zaštite sustava. U Hrvatskoj posljednjih godina s povećanjem imigranata možemo primijetiti slično ponašanje – od napada na strane radnike, vrijeđanja dostavljača i sl. pa sve do sramotnih oglasa za smještaje za radnike u oglasnicima. Čini se da počesto zaboravljamo da je, kao što piše na grafitu u centru Zagreba, lijepo imati topli dom.
Zgrada u plamenu, vikanje na kišu
Priča o životima triju prijateljica koju nam pripovijeda Kasih nije linearna, izmjenjuju se djetinjstvo, sadašnjost, srednja škola i različite situacije u kojima one doživljavaju diskriminaciju: u kafiću skuplje naplaćuju piće migrantima, u avionu se boje “zamotanih” žena jer uz njih dolaze muž i bomba, čudno ih se gleda u javnom prijevozu, ne mogu dobiti posao, prema njihovom fizičkom izgledu pretpostavlja se da ne znaju njemački, zatim i fizički i verbalni napadi. Prvi put kada djevojke shvate da nešto nije u redu trenutak je kada se vraćaju s volontiranja prema svome naselju i shvate da su ukinuli autobusnu liniju koja vodi do njih, pokušavajući ih učiniti nevidljivima, otežati im život i natjerati ih na iseljavanje iz naselja, što im na koncu i uspije. Kasih, Saya i Hani na putu prema kući bijesne urlaju na kišu koja pada po njima pokušavajući se obračunati s njom, kad već ne mogu učiniti ništa drugo. Vikanje na kišu dobra je metafora ostalih pokušaja borbe u knjizi – možda pucanj u prazno, ali pucanj koji im pomaže preživjeti.
Tri prijateljice – Hani, Kasih i Saya – prikazane su na naslovnici Klare Rusan kao zgrade koje simboliziraju njihovu stabilnost i zajedništvo, dok Saya, koja gori, utjelovljuje opasnosti i traume s kojima se suočavaju. Njihov zagrljaj na naslovnici odražava njihovu neraskidivu povezanost, snagu i međusobnu podršku usred društvenih prijetnji. Njih su tri karakterno potpuno različite osobe, svaka sa svojim manama i vrlinama i svojim malim traumama i tek se zajedno uspijevaju izboriti sa svakim danom.
Pripovjedačica Kasih u procesu je traženja posla nakon završenog studija sociologije, ali nikako joj ne polazi za rukom dobiti ga unatoč trudu i odlasku na savjetovanje u zavod za zapošljavanje jednom mjesečno, gdje također doživljava diskriminaciju. Ona si nakon teškog prekida veze s bijelcem zapravo priznaje da se bila uljuljkala u nevidljivost koju je imala s njim, mogućnost da iznajme stan i normalno nađu vrtić i školu za svoje potencijalno dijete. Sada je sama i ponovno suočena s otežanim uvjetima, prima potporu od zavoda i pokušava pomoći svojim prijateljicama.
Hani radi kao voditeljica ureda u agenciji koja se bavi zaštitom životinja, a Hani isto tako ne zna zaštititi sebe. Preuzima na sebe previše (tuđeg) posla, radi prekovremeno i boji se zatražiti povišicu jer izbjegava sukobe ili potražiti nešto novo kao da nije svjesna koliko vrijedi. Saya je naoko najjača od njih, bori se za prava migranata, radi s mladima i svaki dan provodi u istraživanju desničara, ponajviše nacista čije se suđenje i chat grupa koja je procurila u medije spominju u knjizi. Isto tako, Sayu je zbog prevelike involviranosti i srčanosti lako izbaciti iz takta, voli raspravljati više od svega, a noću zbog svega ima noćne terore kada se baca u krevetu i leđima udara u zid. Ona štiti sve, a zapravo njoj najviše treba netko da je zaštiti.
Udarci u zid
Svi naznačeni problemi eskaliraju prema kraju knjige – skupljaju se poniženje za poniženjem, male traume se množe i Saya polako počinje pucati. Pripovjedačica se često direktno obraća čitateljima i uzima svjesnu ulogu zapisivačice života svojih prijateljica, ali i svoga života dok čeka da Sayu puste iz pritvora. Ona ne može spavati, razmišlja, puši i pije i samo piše, piše, u pokušaju da zapiše njihovu povijest. Kasih ne daje samo kritiku njihovih zlostavljača, ona kritizira i njih same, a i svoje čitatelje – nitko nije pošteđen. Navodi brojne situacije iz njihovih života u kojima su doživjele nepravdu, preispituje svaku situaciju i oštro kritizira svaku diskriminaciju. Pokušava pomoći svojim prijateljicama iako ne zna kako, a najmanje može pomoći samoj sebi. Ona napada i nas, čitatelje, izazivajući česti osjećaj grižnje savjesti, preispitivanja svojih postupaka, razmišljanja, a i tjera na razmišljanje o svakodnevnim izazovima migranata, i prema kraju knjige sve jače na svojoj koži osjećamo Sayine udarce u zid. Neki dan sam u Hrvatskom narodnom kazalištu gledala predstavu Antonele Tošić Bolna djeca u cvijeću koja svoju publiku zapita: “Kad si zadnji put bila loša feministkinja?” i zaključuje kako ne postoje dobre i loše feministkinje nego samo “ljudi u progresu”. U tom trenutku sjetila sam se i ove knjige i nekako sebi oprostila sve što sam si zamjerala čitajući je, s mišlju da sam i ja u progresu.
Kasih je sveznajuća pripovjedačica, ali i pripovjedačica koja nam stalno laže – ona izmišlja situacije kako bi bolje prikazala neku poantu ili odnos prema migrantima u Njemačkoj ili na kraju krajeva samoj sebi olakšala svakodnevnu borbu. Ne želim nikome pokvariti čitanje knjige, tako da neću otkriti što joj možemo, a što joj ne možemo vjerovati.
Brižni rasisti
Roman Nas tri sjajan je primjer suvremenog teksta koji se obračunava s nepravdama, diskriminacijom, rasizmom i ksenofobijom, kao i upozorenje koliko su ti problemi i danas duboko ukorijenjeni u društvu. Ovo je aktualna i bolno relevantna tema, a emotivna i vehementna proza kojom je opisana tjera nas da okrećemo stranicu za stranicom, žudeći za odgovorima. Bez obzira na to koliko (mislimo da) smo otvoreni i liberalni, ovaj roman nas podsjeća da nitko nije imun na predrasude, ili riječima Kasih: “Jasno, vi niste takvi, vi to uopće ne zamišljate jer vi ste ipak neko vrijeme pomagali u razvrstavanju odjeće i podjeli plišanaca, vi više nemate takvih predrasuda. Jer vi ste u svojim akcijama za pomoć bili ljubazni prema svima, pa i prema onim ljudima kojih ste se malo bojali, bili ste vrlo hrabro brižni, čak i onda kada ste se pitali ima li terorista među onima kojima pomažete, tada ste doduše i dalje bili brižni, ali ste bili i rasisti, brižni rasisti.”
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.