Zagrebačka jesen ne može bez mirisa pečenih kestena, a ni bez uvijek istih pitanja o njihovim cijenama. Ali što zapravo znamo o ljudima koji stoje iza pećica na ulicama? Upoznajte priče kestenjara čiji su očevi, stričevi i djedovi davnih dana otišli s Kosova i raštrkani po većim gradovima Jugoslavije pokrenuli pucketavi biznis.
Pucketanje pečenih kestena, dim koji šiklja kad kestenjar digne veliki metalni poklopac, narančasti komadi užarenog ugljena na dnu peći, papirnati tuljci i šarenilo igračaka, balončića od sapunice, pakiranja sjemenki i kokica na štandu – postojani su dio jesenje ulične scenografije. Zagrebačka jesen ne može započeti bez pojave pečenih kestena na štandovima uličnih prodavača. A zadnjih godina jesen ne može započeti ni bez nekoliko velikih reportaža u kojima hrabri novinari otkrivaju istinu o nabavnim i prodajnim cijenama kestena. Iako im neki kestenjari uvijek velikodušno poklone vrijeme i informacije o svojim troškovima i zaradi, hrabri terenski novinari testiraju njihove tvrdnje tako što stoje kraj štandova, broje prodane mjerice kestena po satu, pa procjenjuju profit koji donosi ovaj biznis cjelodnevnog stajanja na cesti. Tako novinarka Jutarnjeg lista 2022. u svojoj velereportaži stvara i infografiku zvanu Ekonomija pečenog kestena kako bi nam otkrila jesu li cijene kestenja realnost ili obijest.
Odgovor nisam doznala jer pristup ostatku članka njezin poslodavac naplaćuje 6,5 eura, što mi se učinilo obijesnim s obzirom na to da Jutarnji list već naplaćuje isti sadržaj u tiskanom izdanju, a sponzoriraju ga i razne velike tvrtke. Osim toga, ne sjećam se kad sam u Jutarnjem ili bilo kojim drugim mainstream novinama vidjela sličnu veliku reportažu koja sa skepsom uspoređuje troškove i zaradu neke od zaista velikih poduzetničkih riba kakve ih sponzoriraju. Zato sam vođena ekonomijom sirovog razuma odlučila uštediti 6,5 eura i porazgovarati s kestenjarima o svemu drugome osim o cijenama, jer mi je jasno da su o porastu troškova života ponajmanje odlučivali naši sugrađani čiji su očevi, stričevi i djedovi davnih dana otišli s Kosova i raštrkani po većim gradovima Jugoslavije pokrenuli pucketavi biznis.
Kestenjar prvo gleda prognozu
Ne čudi da moj prvi sugovornik zbog prijašnjih iskustava s novinarima želi ostati anoniman, iako kaže da će mi rado ispričati što me zanima ako ću ga u tekstu oslovljavati nadimkom Ico, a za lokaciju na kojoj prodaje napisati samo da je van centra. Ico radi na istoj lokaciji skoro trideset godina, što se vidi i po brojnim pozdravima prolaznika. “Ima prednosti ulica, ali ima i mana, vi ste izloženi svemu. Ujutro krenem, malo-malo pa sjednem, krene umor, išijas, križa, iako nemam ja puno godina, pedeset plus. Ali kad ste izloženi cesti, to vam već počne. Jako je teško po ljeti, a i po zimi s hladnim vjetrovima, gde imaš, šta ja znam, minus dva, a ovaj vjetar sjeverac kad puše, to je meni tako najgore nešto, osjetim da je minus 25. Utopliš se, na sebi nema šta nemaš osim pancirke, ali ništa ne pomaže zato šta si stacioniran i stojiš i čekaš. Griješ malo ručice, ali nije stvar u rukama, stvar je u cijelom tijelu, a vjetar je najgori, svake godine je sve gori”, kaže Ico i usput odzdravlja prolaznicima.
“Ujutro se probudim, i normalno, ritual umivanja, tuširanja, i onda mobitel i prvo na prognozu. Kestenjar gleda prvo prognozu, dnevnu i tjednu. Ako bude u redu, niko sretniji. Eto lepote, lepog vremena, bit ću do devet i pol, deset. Kolko je sad? Devet. A da je već zima, već bi ja sad digo sidro i piči. Doma, piči, šta ćeš!”, objašnjava mi veseli Ico te relativno tople večeri. Ulica osim vremenskih donosi i ljudske prilike i neprilike: “Ti si tu izložen, i dolaze vam svakakvi ljudi. Vi komunicirate s novinarom, s pravnicom, s premijerom, s kriminalcima, tako da ih nazovem, oni se ne odaju, ali se po postupcima vidi. Vi stvorite jedno iskustvo prepoznavanja ljudi na prvu. Vi jednostavno zbog svoje sigurnosti morate da budete fin i procjenu radite kako ćete se postavit kupcu ili prolazniku. Većinom ljudi u prolazu pogledaju cijenu, dobacuju, komentiraju nepotrebno. A ti se vratila iz Spara i tamo potrošila 50, 60 eura, i sad tu na moju cijenu se iživljavaš, to nije lijepo, to nije pošteno! Ali to moraš isto slušat jer si, velim, na otvorenom. Svega ima“, kaže Ico, a meni u sjećanje dolazi Ekonomija pečenog kestena iz Jutarnjeg. Ljudi se danas ponašaju kao da kestenjar ništa ne radi i zarađuje ogromne pare, iako nitko ne stoji u redu za taj posao, kaže Ico koji to objašnjava ekonomskom krizom: “Jer kako je situacija ekonomska sve teža, onda ljude procenu rade na tuđim poslovima i u tuđem dvorištu, u tuđim životima, tako da – njemu je uvijek ljepše. Ja kažem: O, što je Mirjani lijepo, novinarka, znate, ooo, a Mirjana kaže: O, što je ovom kestenjaru lijepo, fino sjedi tu, zarađuje pare”.
Takvi loši primjeri ostavljaju gorak okus pa se i dulje pamte, ali uskoro se pokazuje da Ico ima puno lijepih poznanstava sa susjedstvom: “Evo, upravo sam sad razgovarao sa susedom, ona sad ima trideset i nešto, ja nju poznajem 25 godina, znam ju kao curicu koja je tek krenula u školu. Znam puno njih dok su bili djeca, a sad imaju svoju djecu. Može vam suseda potvrdit – jel lažem, da te se sjećam ko curicu?”, Ico pita susjedu koja se vratila po drugu turu kestena, kaže da je pojela prvu na putu do doma i da su ovo najbolji kesteni u gradu. Ico nastavlja: “Poznam joj mater, brata, ćaću pokojnog, toliko je godina prošlo da su se generacije menjale, a ja i dalje ostajem tu. Mada ljudi doduše ne povezuju me sa poslom, ne vode neku evidenciju, kad me vide da dolazim, pa vele: ‘Gdje ste, zabrinuli smo se!’, a ne razmišljaju da sezona kestena i kukuruza nije cijele godine”. Nekad je sezona bila kraća, ali sad se vijek kestena produžio i ima ga sve do trećeg mjeseca, poučava me Ico, koji između sezone kestena i početka ljetne sezone kukuruza u sedmom mjesecu radi druge poslove.
Goranci drže kestene u Zagrebu
Kad sam pitala Icu poznaje li ostale kestenjare u gradu, razgovor nas je brzo doveo do otkrivenja: svi zagrebački kestenjari dolaze s juga Kosova, a ako bismo prema njihovim imenima zaključili da su Albanci, bili bismo u krivu, jer oni su – Goranci. “Mi se svi poznamo, većinom smo svi iz istog mjesta. Mogu vam reći kojeg, ali ne znam oćete li to znat – mi smo Goranci porijeklom. Gora se nalazi na tromeđu Kosova, Albanije i Makedonije, sad smo trenutno pod državom Kosovo, dole na jugu. Goranci drže kestene u Zagrebu”, kaže mi Ico. Čula sam za Goru, goransku nošnju i znam neke goranske pjesme, kažem mu, ali kao i velika većina Zagrepčana nisam pojma imala da su baš naši kestenjari Goranci. Dok Ico pretražuje galeriju fotografija da mi pokaže svoje rodno selo Vranište, poskrivečki guglam i ponavljam svoje slabo znanje o Gori: Goranci su slavenska etnička zajednica muslimanske vjere s područja Gore, odnosno sjevernih obronaka Šar-planine, a govore goranskim jezikom koji će negoranskom uhu zvučati najsličnije makedonskom.
“Slušajte ovo”, Ico uzima mobitel i pokazuje mi snimku s YouTubea: “Gledajte ovo, to je Chicago, slušajte kako oni to pjevaju!”. Na ekranu je ogroman čikaški dječji zbor, a voditeljica objašnjava da će sada pjevati pjesmu za koju dugo nisu mogli shvatiti otkud dolazi, jer i Makedonci i Hrvati i Srbi i drugi kažu da je njihova, a onda je otkrila da je pjesma na goranskom jeziku, dolazi iz regije zvane Gora u kojoj žive muslimanski Slaveni koji imaju prekrasnu vokalnu tradiciju. Djeca kreću pjevati: Vrbice, vrbo zelena, vrbo zelena, Đurđev-denova, Što si se rano razvila, ne li si gajle imala, ne li te majka karala, aiiii! I ja pjevam uz snimku jer, eto slučajnosti, tu pjesmu pjeva i moj zagrebački zbor ZborXop. Icu veseli vidjeti da znam tekst, ali još je više oduševljen savršenim izgovorom malih Amerikanaca. “Tu nema fulanja u dijalektu, ja znam jer sam odozdo, to je fascinantno! Otkud je to došlo tamo!”, čudi se. Pitam ga ide li kada u Vranište, a on mi kaže da svake godine za godišnji ide u Goru, kao i većina Goranaca. “To je takva lepota, na dvije tisuće i nešto ove godine sam išao, planinarski kombi nas je vozio, nijedan moderan auto to ne može. Vidiš kako je to sve planina čista, lepota, jezero. Kombi vas dopela gore i onda hodate”, Ico mi govori i pokazuje slike sa Šar-planine. Poznato je da slike ni izbliza ne prenose prirodne ljepote, ali slike koje mi je Ico pokazao i ljubazno ustupio za reportažu bile su dovoljne da idući godišnji odlučim provesti u Gori.
Na pitanje susreće li se s predrasudama zbog svog porijekla, Ico odgovara bez oklijevanja: “Ma kako ne. Pa kad bi mjerili Nepalce i nas, vjerujte da ne bi bilo iznenađujuće kad bi rekli da su Hrvatima draži Nepalci, Indijci, šta god, nego mi. Imaju gori stav prema nama, a nekad smo imali istu državu i isto smo se zvali”, kaže Ico. “Kad sam ja došao tu 1980., to je bila jedna država. Nekad mi kažu ‘ma, i vi, šta ste tu došli’. Pa ja sam iz iste države došao, nisam ja od ne znam kud! Uvijek si, kao, čudan, pogotovo kad se predstavljate. Nekad vas i po tri puta pitaju: Kako? Molim, kako? Kako? Stvorili smo i naviku da se nadimkom predstavimo, samo da ne bi bilo: Ko? Kako? Znate, da ja sad s vama dođem, verujte da bi bilo: šta je to, kud s njim, di ga je ova našla, verujte da bi to bilo tako i da me sad vi upoznajete s kolegama”.
Kao da želi dati primjer za sve što je Ico govorio, za štandom se zaustavlja muškarac, ispituje za cijene i mršti se. “Pošto su vam kesteni?”, pita Icu, a ovaj odgovara: “Imamo za tri i za pet”. “Za tri i za pet eura?”, kupcu nikako da sjedne. Na kraju ipak kupuje veliku mjericu, ali ne propušta mimikom i mrmljanjem naglasiti svoje nezadovoljstvo. Muškarac odlazi, a Ico u maniri sportskog komentatora prenosi: “A čuj, on je čovjek koji je mislio da će za pet eura dobit kilu kestena, nezadovoljan je bio… Ali – odlučio se, počastio”.
Poslije Goranaca, Nepalci
Kad su prvi goranski kestenjari za vrijeme Jugoslavije dolazili u Zagreb, radili su kao sezonski radnici u teškim uvjetima, kaže mi Ico: “Moj otac se bavio ovim poslom, na drugoj lokaciji. Ja sam tu došao posle osnovne škole, tata mi je tu bio sam, onda smo mama, ja i brat došli osamdesete godine tu, spojili smo obitelj. Ja sam ko dečkić dolazio i tako ga zamenjivao u poslu, meni je to izgledalo okej, bilo je i novaca, i tako sam na tom poslu ostao. Pričam unatrag 25, 30 godina. Moj otac je došao mlad, ko dijete je faktički došao u Zagreb, i onda su njih šest u jednoj sobi živjeli, ko sad ovi Nepalci, samo što je njima danas modernije. Oni su živjeli po dvoje u jednom krevetu, u podrumima su većinom stanovali. Ovi danas bar imaju nekakvu udobnost, znači stanovi, kuće sređene, grijanje i takve osnovne stvari. A oni su se baš mučili, bile su onda zime duže i ranije su počinjale. Radili su do nove godine s ovim poslom, ali su se smrzavali, bili su bez grijanja, bez toplog doma, bez toplog obroka… Većinom su sami bili. Dolazili su, to bi se po goranskom reklo u pečalbi, da bi zaradili i odneli nešto novaca kući. I tako bi oni zimu odradili, i onda produžili tamo gdje im je bila obitelj, u Goru. A mi ne, mi smo generacije koje su tu s obiteljima, s kućama, s obrtom, svaki kestenjar je sad obrtnik”.
Mlađe generacije Goranaca ne žele nastaviti obiteljski posao, Ico kaže i navodi nekoliko lokacija koje su sada prazne jer su kestenjari umrli, a nije bilo nikoga da preuzme posao: kod bivšeg kina Europa, na okretištu Borongaj, na Mažurancu… “Moji sinovi neće to da rade, vidim da nisu zainteresirani. Šteta, neće ni da saznaju kako se to peče, što nije loše da saznaš. Oću vam reći da najmlađi kestenjar ima pedeset i dve, tri godine. Više nitko neće to da radi. Očigledno da posle Goranaca Nepalci nastupaju! A zašto ne, bože moj”, zaključuje Ico.
Par dana nakon što sam prvi put razgovarala s Icom otišla sam na Mirogoj za Sisvete, a kad tamo – eto njega. Oko ulaza utaborili su se svi zagrebački kestenjari, visoko kod kupola nebo je bilo sivo od dima iz njihovih peći. S Icom su tom prilikom radili i članovi obitelji i prijatelji, jer to je najprometniji dan u godini za kestenjare. Kad je čuo da namjeravam razgovarati s još kestenjara, rekao mi je da im kažem kad im priđem: “Zdravo, a imaš maonke?” Moji idući sugovornici – Sadat i Hakik sa Cvjetnog trga, i Mahir i Đuzida sa Zrinjevca – bili su vidno razdragani jer ih netko nepoznat pita na njihovom jeziku imaju li kukuruz. Njihove priče čitajte u idućim nastavcima reportaže, koju bismo po uzoru na Jutarnji mogli nazvati Etnologijom pečenog kestena u Zagrebu.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.