Ovog petka peporučujemo roman Grad i Grad britanskog antropologa i pisca Chine Miévillea, koji, iako politički angažiran van književnosti, kategorički odbija upogoniti svoju fikciju u korist određene jasno definirane, neproblematične ideje ili dogme. Grad i Grad je roman-paradoks: istovremeno noir krimić i dekonstrukcija istog, modernistički roman i njegova parodija, a oni koji ga čitaju postaju svojevrsni Schrödingerovi čitatelji.
Britanski antropolog, romanopisac, socijalist i esejist China Miéville opće je mjesto europske književnosti nakon gotovo tri desetljeća neumornog rada. Objavljivao je, između ostaloga, horor romane, krimiće, studije, književne kritike, znanstvenu fantastiku, stripove, novele, kratke priče i publicistiku. Na Cambridgeu je studirao socijalnu antropologiju, a doktorat iz međunarodnih odnosa obranio je na London School of Economics 2011. Jedno vrijeme bio je, uz Jeffa VanderMeera, lice čudne/čudnovate fikcije (weird fiction), književnog pravca koji je početkom 21. stoljeća doveo šund horor iz međuratnog razdoblja (prije svega, djela H.P. Lovecrafta) u intertekstualni dijalog s modernističkom i radikalnom književnošću, ali je ubrzo kultivirao gotovo pa sistemsku averziju prema žanrovskim ili stilskim proskripcijama. Jedino što je u njegovom stvaralaštvu konstantno, čini se, njegova su politička i etička uvjerenja.
Imajući to na umu, vjerojatno je nemoguće odabrati neki njegov tekst koji ne bi, na ovaj ili onaj način, predstavljao lošu početnu točku za disekciju njegove političke ontologije. Pa ipak, roman Grad i Grad, koji je u prijevodu Domagoja Čavraka 2022. objavio Hangar 7, u tom kontekstu nudi se kao sasvim logičan odabir. Roman je originalno objavljen 2009., a osvojio je redom nagrade Hugo, BSFA, Locus, Arthur C. Clarke i World Fantasy. U međuvremenu je nekoliko puta postavljen na pozornicu, a 2018. je adaptiran u ekranizaciji BBC-a. Roman prati Tyadora Borlúa, detektiva iz Besźela, neobičnog, čudnovatog grada koji se nalazi negdje na granici istočne Europe, koji je zadužen za slučaj ubojstva mlade strane studentice. Kako to obično biva, ubojstvo predstavlja samo prvi korak prema zečjoj rupi koja protagonista, zajedno s čitateljem, upoznaje sa drugim Gradom, jednako začudnim kao i Besźel. Ali to je sve više-manje konvencionalni okvir jednog kompetentnog trilera, u čemu je onda kvaka?
Spekulativna fikcija koja to nije
Unatoč činjenici da je Miéville i dalje u književnoj zajednici smatran piscem fantastike i unatoč tome što je Grad i Grad pokupio sve najbitnije književne nagrade spekulativne fikcije, pozornije čitanje teksta otvara određen set problema koji se nipošto ne može raskopčati u kontekstu jednog žanra. Prije svega, ovaj roman prema svojoj strukturnoj i fabularnoj logici ne sadrži gotovo ni jedan nadnaravni ili fantastični element, izuzev fiktivnog europskog grada u kojem se (djelomično) odvija radnja. Dakle, Grad i Grad bi, potrudimo li se svojski ukalupiti ga unutar žanrovskih okvira, više pripadao svijetu Borgesovih, Kafkinih ili, recimo, Bolañovih nego Duncanovih, VanderMeerovih ili Jemisininih tekstova.
Ako je detektivski noir sa svim svojim općim mjestima samo sižejni okvir na koji je Miéville objesio tematsku srž romana, onda taj (odsutni) centar pronalazimo u dinamičnom odnosu između dva fiktivna grada, odnosu o kojemu je teško pisati bez otkrivanja centralne tematske i metaforičke operacije čitavog romana. Problem, dakle, glasi: kako pisati o radikalnom i emancipatorskom iskustvu čitanja romana kada to otkriva (i istovremeno, kvari) centralni modus operandi samog teksta? U tom smislu, Grad i Grad je klasični miévilleovski tekst; on se otvara kroz bezbroj “citata”, intertekstualnu mrežu njegovih omiljenih književnih tekstova za koju detektivski roman predstavlja samo organizacijski princip. Pisati o Gradu i Gradu u principu znači izdati njegov fundamentalni zahtjev: čitanje. Uostalom, Borges, na koga se Miéville poziva iznova i iznova, tvrdi kako su svi najveći romani 20. stoljeća zapravo detektivski romani (Kafkin Dvorac, Faulknerovo Utočište, Jamesov Okretaj zavrtnja) upravo zato što je struktura policijske istrage u načelu tehnika modernističkog romana – istraživanje bez teme, kroz najrazličitiju građu, od ispovijedi, preko korespondencije, pripovijedanja u prvom do trećeg lica.
Razlika u odnosu na tradicionalni krimić, dakako, leži u rezoluciji, u rješenju slučaja na kraju pripovjednog teksta, u tematskoj katarzi, sretnom završetku. Ili, prema Alain Robbe-Grilletu, jednoj od figura uz koje asociramo francuski novi roman: “U tradicionalnom detektivskom romanu postoji solucija, dok u našem postoji samo princip istrage. Krimići su roba za konzumaciju, prodaju se na milijune i stvaraju se na sljedeći način: postoje tragovi i indicije oko ubojstva, netko komadiće spoji u cjelinu, istina je otkrivena i sve ima smisla. U našim romanima nedostaje ‘smisao’. Postoji stalni priziv smisla, ali on ostaje neispunjen jer je sve u pokretu, značenje je tranzitorno. Dakle, nije bitno otkriti istinu na kraju istrage, bitan je sam proces.”
Drugim riječima, Miéville kategorički odbija upogoniti svoju fikciju u korist određene jasno definirane, neproblematične ideje ili dogme, pa makar ona bila, u političkom ili ideološkom smislu, “ispravna”. Uostalom, ne bi li takav propagandni zahvat doveo pod pitanje sam proces pisanja, pa u konačnici i čitanja? Ovako na to gleda sam autor: “Utopije snova su vrlo važne, u mnogim slučajevima upravo zbog svoje apsurdnosti, ali moramo se vraćati na totalitet. Ako ozbiljno shvaćate društveni totalitet, jedna od tih komponenti, uz Mickeyja Mousea i tečajeve na burzi, ljudski je um. Nismo roboti programirani opresivnim totalitetom, ali jesmo njime uvjetovani i ne možemo zapravo misliti van njega. Politika utemeljena na prefiguraciji za mene je kategorička pogreška.”
Pitanja, a ne smisao
U konačnici, Grad i Grad, kao i čitav Miévilleov opus, predstavljaju čvrst argument u korist teze autonomije književnosti, koju je na sljedeći način objasnio Tomislav Brlek: “Autonomija književnosti ne izdvaja je iz povijesti i politike, nego joj upravo omogućuje društveno i političko djelovanje. Podredi li se književnost moralu, kako hoće ideološka kritika bilo koje fele, ili je reguliraju izdavači ili cehovi, što u krajnjoj liniji znači tržište, onda te mogućnosti očigledno nema. To je objasnio Rancière. Autonomija književnosti znači da djelo nije svodivo ni na pisca, ni na sadržaj, nego se tiče načina na koji od čitatelja traži da sudjeluju u proizvodnji smisla. Svi koji žele da im netko drugi – institucije ili pojedinci – kaže što da misle, nalaze se u stanju koje je Kant nazvao samoskrivljena nezrelost”. Miévilleovi tekstovi na neki način predstavljaju skeptični pogled upravo prema svim tim institucijama i pojedincima.
Grad i Grad konstruira svoj svijet na istom principu kao i Mievilleovi romani Stanica Perdido, The Scar ili Embassytown, ali to ne znači da taj roman pripada žanru SF-a ili krimića, već da je radikalno svoj, u oštroj suprotnosti s bilo kakvim propisanim pravilima žanra. Njegovi junaci nisu junaci, njegova rješenja nisu rješenja, a smisao nije smisao nego samo otvara prostor za nova pitanja i novu skepsu. Borlúova istraga otkriva međunarodnu političku zavjeru povezanu uz mladu studenticu arheologije, izgubljenu knjigu ezoteričnog znanja i korumpirano vodstvo socijaldemokratske političke koalicije grada (detalj koji Miéville, kao socijalist, zasigurno ne bira slučajno), ali ništa od toga ne pomaže našem protagonistu pronaći spokoj. Samo kada, na samom kraju romana, naš detektiv odbije osnovni i najbitniji zakon koji upravlja odnosom dvaju gradova, dobivamo nešto što se može nazvati rezolucijom ili katarzom. Tyador Borlú oslobađa se tiranije osobne prošlosti samo odbijajući status quo.
Drugim riječima, Grad i Grad postoji kao paradoks – istovremeno kao noir krimić i dekonstrukcija istog, modernistički roman i njegova parodija. Oni koji ga čitaju postaju svojevrsni Schrödingerovi čitatelji, u jednakoj mjeri razumijevajući i odbijajući ga razumjeti. Kao i odnos između dva grada – odnos koji je definiran paradoksom gledanja i negledanja (unseeing), graničenja i udaljenosti – kao i odnos između teksta i čitatelja, omogućen jedino i isključivo činom čitanja, Miévilleov tekst i sam se nalazi u konstantnoj poziciji potrage za smislom, značenjem koje izmiče iznova i iznova. Jedino o čitatelju/icu ovisi hoće li je pronaći na kraju samoga teksta.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.