Roman francuskog pisca, redatelja i scenarista Philippea Claudela Pseći arhipelag bavi se temom odgovornosti i krivnje “domaćeg” stanovništva suočenog s migracijskom krizom kroz priču o imaginarnoj otočkoj zajednici. Piše Lara Mitraković.
Pseći arhipelag roman je Philippea Claudela, francuskoga pisca, filmskog redatelja i scenarista, koji je u hrvatskoj nakladi izašao 2019. u izdanju Edicija Božičević, u prijevodu Dubravke Celebrini. Osim što je jedan od najpoznatijih francuskih suvremenih književnika, Claudel predaje književnost na Sveučilištu u Nancyju, a djela su mu prevedena na više od trideset jezika. Za roman Brodeckov izvještaj osvojio je nagrade Goncourt des lycéens i Independent Foreign Fiction Prize. U Zagrebu je gostovao čak dva puta u sklopu Festivala svjetske književnosti, posljednji put 2021. na Dvostrukom portretu u Hrvatskom glazbenom zavodu s hrvatskom spisateljicom i pjesnikinjom Ivanom Bodrožić.
U intervjuu za tportal 2017. uoči Festivala svjetske književnosti, Claudel govori kako je za njega književnost uznemirujuća aktivnost jer je njezin zadatak da čitatelje navede da razmišljaju na način na koji inače ne bi razmišljali te im omogući da vide situacije od kojih se u svakodnevnom životu skrivaju, odnosno da vide ono što radije ne bi. Također otkriva kako je krivnja česta tema u njegovim romanima, bila to krivnja pojedinca ili kolektiva, a ono što ga najviše motivira u pisanju nije razotkrivanje počinitelja nego pokušaj razumijevanja. Isti motiv koristi i u Psećem arhipelagu, romanu koji se vrti oko kolektivne krivnje, ali i krivnje svakog od pojedinaca koji sudjeluju u početnoj sceni u romanu – otkrivanju triju trupala migranata na lokalnoj plaži. Ono čemu Claudel teži otkrivanje je ljudskih slabosti i vrlina, prikazivanje slike onakvom kakva jest, a ne samo crnom ili bijelom. Želi čovjeka prikazati kompleksnim, a ponajviše pokazati kako je često iznimno teško biti moralan i human.
Na otoku mrtve pokapaju uspravno, zemlje ima malo
Radnja Psećeg arhipelaga odvija se na otoku koji je najveći i najnaseljeniji u skupini otoka koji izgledaju kao iskešeni pas, a otud dolazi i sam naziv romana. Roman počinje otkrivanjem triju trupala migranata u jutarnjoj šetnji plažom – tijela pronalazi Stara, bivša lokalna učiteljica, u šetnji sa svojim psom, a uskoro joj se u otkriću pridružuju Amerika i Sablja, lokalni poljoprivrednik i ribar. Uskoro Sablja odlazi po Načelnika i Doktora da odluče što dalje učiniti s tijelima. Do njih dolazi i Učitelj koji je trčao u blizini i uočio komešanje na plaži u rano jutro. Kako piše u samom opisu knjige, Pseći arhipelag izmišljeno je otočje negdje u Sredozemnom moru, s jednim jedinim naseljenim otokom, bliže Africi nego Europi. Točna se lokacija u knjizi ne otkriva, kao ni odakle su pronađeni migranti na plaži, ali pretpostavljamo da su pokušali iz Afrike pobjeći u Europu. Pri otkriću trupala načelnik psuje na starom dijalektu “u kojem su se već prije više od tisuću godina arapske riječi izmiješale sa španjolskim i grčkim” i po tome je jedino moguće otprilike odrediti lokaciju imaginarnog otoka. Roman se može čitati kao triler – istovremeno imamo tajnu koju dijele likovi s plaže koji pronađu tijela i kaotičnu atmosferu koja eskalira stranicu za stranicom, što prati aktivnost otočnog vulkana Braua koja se pojačava kako roman ide svom kraju. Sve to zajedno pridonosi osjećaju katastrofe i izumiranja, odnosno kraja otoka, s obzirom na to da polako odlazi i ono malo stanovnika koji su živjeli na otoku.
Na sastanku koji održe u tajnosti iste večeri na nagovor Načelnika, koji brine zbog projekta izgradnje termalnog kompleksa na otoku, otočani odluče zatajiti pronalazak tijela kako ne bi doveli u rizik potpisivanje ugovora i kako bi sačuvali dobar glas svog otoka. Kroz cijeli roman pratimo kako se svatko od njih suočava sa svojom krivnjom na drugačiji način i kamo će ih to sve skupa odvesti. Ključni likovi su i Župnik, koji postaje sudionik u zločinu kada mu jedan od učesnika na plaži ispovijedi i otkrije tajnu o tijelima, te Inspektor koji uskoro dolazi na Otok istražujući zločin – ali koji zločin, pustit ću da sami otkrijete. Roman obiluje intrigama i spletkama, namjernim i slučajnim zločinima, lažima i pokušajima iskupljenja grijeha, što eskalira prema kraju knjige i pretvara se u mračnu i vruću vulkansku lavu koja odnosi sve pred sobom. Claudel izrazito vizualno gradi atmosferu pomoću prirode, ponajviše kroz metaforu vulkana koji također simbolizira krivnju i sve što potiskuju naši akteri. Otok ovdje postaje metafora izoliranosti i emocionalne zatvorenosti likova koji se svaki za sebe nose s teškom tajnom, a zajedno s vulkanom svi eruptiraju prema kraju.
Sustav prešućenih zločina
Svi likovi koje Claudel gradi likovi su koje smo svi upoznali kroz život, arhetipske slike različitih dijelova društva s kojima se susrećemo kroz život i koje supostoje s nama, ali i u nama. Autor uspješno oslikava njihove sumnje, strahove, vrline i razmišljanja i vodi nas zajedno u ponor vulkana, jer kao i u životu, i u ovoj je knjizi nemoguće sve spasiti i postići pravdu za sve likove. U romanu prevladavaju muški likovi, a i ovi postojeći ženski (Stara i Mila) jedva su prisutni pa posljedično izgovaraju manje teksta. Ne zamjeram autoru što je u radnju uključio samo dva važna ženska lika, jer smještanje priče na malo mjesto na izoliranom otoku vjerno oslikava starinske običaje i patrijarhalne društvene odnose koji su ondje prevladavajući, a takva raspodjela uloga odgovara kontekstu i realističnom prikazu zajednice. Kritika patrijarhata dolazi upravo iz Miline podređenosti, njena ljutnja i prkos reakcija su na zlostavljanje i bezperspektivnu poziciju u kojoj se nalazi.
Claudelove likove promatram kao arhetipe, npr. Načelnik je simbol vlasti – on pokušava biti ambiciozan, sačuvati korist otokai svoju privatnu korist, ali pritom mora žrtvovati svoj moral i načela kako bi sve stanovnike držao pod kontrolom i izbjegao da istina izađe na vidjelo i potencijalo propadne projekt izgradnje termalnog kompleksa koji je za njega jedina mogućnost za oživljavanje otoka. Stara, koja je bivša učiteljica, simbolizira glas mudrosti i ljude koji iščezavaju s otoka, ali je također muči ljubomora na sadašnjeg Učitelja i vlastita beskorisnost, zbog čega odlučuje postupati suprotno od svoje savjesti. Sablja i Amerika utjelovljuju otočke radnike koji su pod izravnim utjecajem Načelnika, njihov glas je utišan i gotovo nepostojeći. Oni sve drže u sebi i krivnja ih polako izjeda. Naizgled su jednostavni i prikazuju istinsku povezanost čovjeka s otokom, njegovom prirodom i njezinim zakonima. Doktor i Župnik simboliziraju inerciju iz različitih pozicija. Doktor je simbol razuma, ali paraliziran je za djelovanje, jednostavno gleda kako se sve odvija pred njime, ali se ne usudi napraviti promjenu. Župnik je ostao bez svoje vjere i bavi se jedino uzgojem pčela – on koji bi trebao ljudima vraćati vjeru je onaj kojemu je prvome treba vratiti. Učitelj, koji je posljednji došao na otok, smatra se strancem i njegovo se mišljenje ne uvažava. On nam daje vanjski, gradski pogled na novonastalu situaciju, pokušava napraviti promjenu. Jedini je koji želi prijaviti slučaj policiji, ali svi ostali staju protiv njega, najviše Načelnik koji nikome ne dozvoljava da mu iznajmi brod i napravi pokus kojim bi saznao odakle su došla tijela: “Nekoliko sitnih obećanja, dvije-tri sitne novčanice te u nekoliko navrata, kad to nije bilo dovoljno, podsjećanje na činjenicu da Učitelj nije odavde. Da nije rođen na otoku.” Gotovo da možemo povući paralelu Učitelja s migrantima, čiji dolazak također nije poželjan. Inspektor je vanjski autoritet koji dolazi istražiti događaje na otoku, ali se postupno zapliće u mrežu tajni i moralnih kompromisa otočana. On također igra dvostruku ulogu, koju ćete otkriti čitajući knjigu, a njegova prisutnost uzrokuje erupciju spletki. Kroz njega Claudel istražuje granice pravde i ljudske slabosti, otkrivajući koliko je teško ostati neutralan u sustavu prešućenih zločina.
Doktorov san
Likovi Psećeg arhipelaga su višeslojni – prikazane su njihove vrline i mane, njihove borbe s krivnjom i previranja. Kroz njih autor istražuje ljudske granice te pitanja osobne i kolektivne odgovornosti i krivnje, a i njihovu borbu između toga što je dobro za otok (posljednično i za njih), a što je moralno ispravno, uz pritiske koje se na njih vrši. Vidi se da je Claudel radio kao zatvorski nastavnik zbog izvrsnog profiliranja likova, njihove otuđenosti i zarobljenosti na otoku, a očito je i da se autor bavi filmom. Često mi se činilo da bi cijeli roman bio uvjetljiviji i primjenjiviji u formatu filma.
Ipak, Pseći arhipelag je duboko slojevito djelo koje vješto kombinira triler, društvenu kritiku i introspektivnu studiju likova. Claudel nas poziva da se suočimo s neugodnim pitanjima krivnje i moralne odgovornosti, dok istovremeno oslikava kompleksnost ljudske prirode i međuljudskih odnosa. Teško je da će itko pročitati ovu knjigu a da se ne zapita što bi učinio u sličnoj situaciji i bi li mogao garantirati da bi unatoč utjecaju društva postupio moralno ispravno. Posebno je efektan Doktorov san na kraju knjige u kojem sanja gomile tijela migranata koja more donosi na obalu, a on i Načelnik ne mogu ih se riješiti jer more stalno donosi nova. Na kraju knjige, nitko ne ostaje nekažnjen, a Načelnik mu na prepričani san odgovara: „Jadniče moj stari, (…) zašto kažeš da je to san?“
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.