U drugom dijelu reportaže o zagrebačkim kestenjarima upoznajte Sadata i Hakika Ibraimija koji rade na Cvjetnom trgu. Ispričali su nam kako su njihovi rođaci koji su se prvi počeli baviti tim poslom spavali u bivšim torovima za svinje, obavljali higijenu u kafićima i javnim kupalištima i pekli kikiriki po pekarama. Danas se živi bolje, prolaznici ih uglavnom pozdravljaju s “Legendo”, ali i dalje znaju čuti pokoji nazadni komentar zbog svog porijekla.
U samom centru Zagreba, usred Cvjetnog trga, od šezdesetih na istom mjestu stoji štand obitelji Ibraimi na kojem se prodaju kesteni, kukuruz, koštice, kokice i razne dječje igračke. Hakik Ibraimi i njegov sin Sadat tamo su otkad pamtim, a kao dijete sam ih izbjegavala jer su redovito podnosili izvještaj mojoj mami o tome jesmo li sestra i ja kasnile u školu. Par desetljeća kasnije, radi ove reportaže konačno sam ih bolje upoznala i kroz nekoliko dugih razgovora nadoknadila taj propust.
Dok s Hakikom čekam Sadata da stigne i preuzme smjenu, on mi priča da nisam jedina koja ga se sjeća iz djetinjstva: “Mogu ti reći da je za mene jedno vreme bilo loše, ali sad svako ko prođe kaže: ‘Legendo, ti si legenda, mi te svi znamo, od malena sam tu kupovao s tatom, s mamom’… I tak, puno ljudi me pozna, skoro čitav grad, stalno sam tu”. Ta lokacija privukla je na njegov štand razne poznate osobe, veli Hakik, a u tom času stiže Sadat i kaže da je prije koju minutu vidio Lepu Brenu kako ulazi u Oktogon. Hakik nastavlja: “Tu su dolazili svi ovi naši političari, nema koji nije bio – Plenković, Bandić, Mesić, skoro svi. Jedino Tomašević još nije”, smijucka se i dodaje da je gradonačelniku, tada još aktivistu, čuvao liste za skupljanje potpisa protiv gradnje trgovačkog centra na Cvjetnom.
Možda Tomašević ne dolazi jer mu je teško gledati kako sad nakon svega izgleda Cvjetni, nagađam, a uto blizu nas gordo prošeće i Nino Raspudić. Hakik se nadovezuje sa svojim sjećanjima na sve što se promijenilo na Cvjetnom trgu otkako je on tamo, od sedamdesetih: “Sad nema nijedan dućan da je isti, tu je bilo kino Zagreb, Znanje je bilo preko, tam se namještaj prodavao, bila je i birtija, kak se zvala… Zadar! Pa ovde je bio Elektropromet, tamo je bio čovjek koji popravlja radio i televizore… Sve su to promijenili. Samo je Kraš ostao”. Bolji društveni kroničari Zagreba od kestenjara mogli bi možda biti jedino okolni spomenici, crkveni zvonik ili svevideći sljemenski toranj, kad bi mogli govoriti.
Hakik je u Zagreb stigao 1968. godine. Prvo je radio na Zvijezdi, pa u Trnju, a od 1972. je na Cvjetnom trgu, na lokaciji gdje je prethodno radio i njegov brat: “Odrastao sam na Kosovu, imao sam osamnaest godina kad sam došao. Ja nisam mogao ništa drugo radit nego ovaj posao, nisam završio školu, nas je bilo osam, ko da mi da novce da se školujem? Tu su mi bili stric i brat, i oni su radili ovde ovaj poso”, kaže 75-godišnji Hakik koji i dalje radi uz penziju, ali ipak manje nego prije, pa dodaje: “Sin u školi nije učio, ja sam ga pitao oćeš radit ili nećeš radit ovo šta radim ja, on kaže može, išli smo potpisati i sad se obrt vodi na njega”. Sadat se ubacuje: “Ko mi je kriv!”
Od 10 do 22 na cesti
U razgovoru s kestenjarom Icom već sam naučila da zagrebački kestenjari dolaze iz Vraništa, jednog od sela u Gori, planinskom području na tromeđi Kosova, Albanije i Makedonije. Sadat mi kaže da u Zagrebu ima oko 400 Goranaca, od čega ih se još samo tridesetak bavi prodajom kestena. Većina Zagrepčana to ne zna, nego misle da su kestenjari Albanci. Pitam Ibraimije susreću li se s predrasudama zbog svog porijekla, na što Hakik odgovara da ljudi nemaju predrasude, a Sadat se ubacuje: “Imaju, imaju, ne daj bože da nešto kažeš krivo, odma ti kažu: ‘Ajde odi na Kosovo, ko je vama dao da tu radite’. Jedan je evo rekao ‘Šta ovi šiptari moraju tu radit, šta nema naših da rade ovaj posao’!” Hakik se ipak slaže: “A da, toga ima uvijek…”, pa nas pozdravlja i odlazi na ručak.
Sadata smetaju i česti komentari o tome da se od njihovog posla puno zarađuje, a malo radi. “Kažu nam da je to poso. Reko buraz, evo, ako je ovo poso, evo ti, evo ti ključevi, sve dobiješ, samo staneš i radiš. I onda bude ‘pa joj, ne mogu sad’ – reko ajde onda gledaj svoja posla, pusti nas. Pa dve budale moraju tu stajat da naprave taj posao. Stari u deset ujutro otvori, a ja u deset navečer zatvorim, tu smo na hladnoći i na plus četrdeset. Pa ljudi pitaju jel ima posla, jel se zaradi. Ma nemoj, pa nismo baš takve budale da na kraju još ništa ni ne zaradimo”, Sadat govori, a ispečene kokice rafalno izlijeću i udaraju o staklo kao da su i one ljute na takve priglupe komentare.
Iz tih anegdota vidi se da je sadržaj predrasuda s kojima se Goranci susreću isti kao i u slučaju predrasuda prema Albancima, stara nazadna priča o klanovskom sustavu i pohlepi za novcem. Upravo ta teorija svake jeseni uspije očarati urednike raznih listova i predstaviti im se kao dobra ideja za veliku jesensku reportažu. Novinari tada izlaze na teren i skeptično propituju opravdanost cijena, i to baš na primjeru kestena, dok se iza ugla u finim buticima spokojno prodaju sunčane naočale skuplje od prosječne dnevne zarade kestenjara, a na špici se ispijaju precijenjena pića. Kao što je Mladen Zobec pisao za Bilten, u Jugoslaviji se eventualni financijski uspjeh albanskih privatnika uglavnom interpretirao kroz teoriju zavjere o navodno mafijaškom podrijetlu novca, dok dugo radno vrijeme i teške uvjete rada tih migrantskih radnika nitko nije spominjao. Zobec je lijepo objasnio i zbog čega su albanski migranti s Kosova i Makedonije najčešće radili u privatnom sektoru, kao i to da im je naslanjanje na obiteljske veze omogućilo ostvarivanje bazičnog životnog standarda, u čemu je socijalistička modernizacija zakazala.
Sve to iz prve ruke i s punokrvnim detaljima potvrđuje Sadat kad ga pitam kako su se Goranci iz Vraništa počeli baviti prodajom kestenja, koštica i kukuruza: “A zašto – zato što se s najmanje uloženog moglo brzo zaradit, jer nije bilo kapitala. Ovi naši su imali one metalne bačve od jednog barela, to su znali prerezat na pola, to mu neko zavari malo, stavi rešetku, i to ti je koštalo recimo današnjih sto, dvjesto eura. Na placu kupiš kuruzu po jedan euro, jedan dan kupiš deset kuruza, to prodaš pa sutra kupiš dvadeset, i tak”. Sadat opisuje kako fraza “krenuti od nule” izgleda u praksi: “Moj stari je došo s jednom vrećicom, unutra je imao potkošulju, gaće i čarape. Onda mu je stric dao kilu kikirikija, kilu koštica, tu su mu bili i brat i deda, pa su ga uputili malo di, šta, kak. A kad su dolazili ovi naši prije mog tate, oni su ti spavali na Trešnjevci, tam di su prije držali svinje u torovima. S godinama su zabranili da se svinje tamo drže, mogle su se onda držat na Markuševcu, Hreliću jer je ovo bilo već urbanije, i onda su oni morali izbacit te svinje i ostao im je taj tor. I, šta da rade – majstori su malo koju dasku zabili, malo lesonita, malo to zaravnali, čuda, i kome su to iznajmljivali – našoj ekipi”.
Kao i mom prethodnom sugovorniku Ici, Nepalci i Sadatu služe kao referentna točka da bi opisao u kakvim su uvjetima živjeli njegovi rođaci koji su prvi stigli u Zagreb: “Znaš di su se moji starci kupali? U Ilici, tu di je Vespa, unutra je kupalište, pazi, ni WC nisu imali, WC su obavljali u birtijama. Ovi Nepalci su došli na wellness prema tome, imaju kupaonu, imaju krevet, a ovi naši su na daskama znali spavat. Kikiriki su pekli po pekarama, nisu imali ni šparet ni ništa. Ovi barem imaju kuhinju, mogu si pripremit hranu, imaju tuš kabinu… Onda ti je bilo situacija da te neće primit, vide da si s Kosova, pitaju šta radite, aha kesteni, pa si misle prljavi su, neće. Ak je netko dofuro ženu, djecu, neće ga primit zato”. Spominje i priču svoje rođakinje koja je kao trudnica došla za mužem u Zagreb, pa ih je gazdarica izbacila čim je vidjela da je trudna: “Priča ti ona meni da je tu noć kad ih je ova potjerala spavala u nekakvoj šupi u tom toru, u šupi s trbuhom do zuba, onda se on negdje na brzinu snašao, platio više, pa su dobili neki stančić normalan, tak da ono… Svašta su prošli.”
Hakikovi i Sadatovi rođaci završili su u Zagrebu nakon Drugog svjetskog rata, ali Goranci nisu bili prvi kestenjari u Zagrebu, kaže mi Sadat. Talijani su prvi pokrenuli prodaju kestena između dva rata, a kad su oni otišli za vrijeme Drugog svjetskog rata, posao su preuzeli Romi. Međutim, kako kaže Sadat: “Oni nisu baš bili tipovi koji bi stajali ovak tu ko mi, i onda su oni to ostavili oko 1962., pa su ovi naši Goranci počeli”. Pokazujem Sadatu fotografiju Cvjetnog trga iz Facebook grupe Stari Zagreb, navodno iz osamdesetih, na kojoj su dvojica kestenjara, a on kaže da je lijevo njegov stric, a onaj u plavoj kuti je mladi Hakik koji reže kestene. Jedna fotografija iz iste grupe navodno je snimljena 1952., a na njoj je drveni kiosk s natpisom Lovranski maroni. Sadat kaže: “U tom kiosku mi je radio deda!”.
Danas su uvjeti života bolji nego u vrijeme kad su tek stigli u Zagreb, ali s obzirom na radno vrijeme i izloženost raznim vremenskim uvjetima koje kestenjarski posao donosi, nije čudo da mlađe generacije Goranaca radije rade druge poslove ili odlaze u inozemstvo. Sadat nema namjeru otići van jer ovdje ima obitelj, ali kaže da ne razumije neke kestenjare kojima su djeca u inozemstvu, a oni i dalje tu stoje po cijele dane na štandu: “Znači, recimo ti i žena da radite po deset sati ko što radite tu, negdje u Njemačkoj imali bi tri puta veću plaću, a imali bi i subotu i nedjelju…”
Ponosni Goranci
U člancima i knjigama o Gorancima ističe se da se tradicionalno ljeti okupljaju u Gori, gdje god živjeli. Tako i Sadatovi roditelji provode ljetne praznike u Vraništu svake godine, ali on već neko vrijeme radije ljetuje na moru. Njegovo objašnjenje djeluje kao skica za reperski hit o društvenim promjenama na Gori od sedamdesetih do danas: “Mi smo se ko djeca sanjkali, grudali, meni su nokti otpadali, imali smo one obične crne Borovo čizme, unutra čarape i trčiš, ovo, ono, baš te briga, smočiš se, baka te skine i sve stvari stavi na onaj stari drveni šparet, osuši se, ja na sebe čizme, i za pol sata idemo ispočetka. Dvije šalice mlijeka popiješ, i trči, to je bio život. Po ljeti krast jagode, trešnje, čuda. A sad ovi iz Njemačke, Francuske majstori dođu s bemveima, pa se glupiraju po selu, brrrrm, a do jučer smo bili sirotinja. U Prizrenu imaš sve lažnjake, ko Arizona kod Brčkog, sve šta poželiš, onda se nakrcaju u Prizrenu, opa, Moncler, ovo, ono, onda dođu tri dana na more, pocrvene ko rakovi, od jutra do navečer tri dana su na plaži, sjednu u auto, pa u Beograd kod rođaka, pa ide Beograd na vodi, slikaju se, klopa, ovo, ono, i onda im ostane još tjedan dana godišnjeg pa dođu u Goru, pa di smo bili, čuj, Makarska, Selce, znaš kak je bilo super”.
Očito ni Cvjetni trg ni Gora nisu što su nekad bili, ali goranski jezik i identitet Sadatu su jednako važni kao i uvijek. Od goranske muzike preporuča mi braću Muška, pjevača Rustema Karanfilovića, kaže da pogledam dokumentarac Goransko proljeće. Navodi mi poznate goranske sportaše, kao i sela iz kojih dolaze: Fahrudin Jusufi bio je iz Zlipotoka, Zufer Avdija je iz Globočice, Miralem Sulejmani porijeklom je iz Mlika, a Veldin Hodža iz Restelice. Razgovor nam redovito prekidaju kupci gladni kestena, a osim domaćih tu su turisti iz Turske, Italije, Engleske. Prilazi nam jedna grupica dvadesetogodišnjaka i Sadat na obostrano veselje otkriva da su dečki i cure “od Ohrid”. Kad ga pitaju otkud je on, Sadat odgovara: “Ja sam od drugata strana, Mavrovo, pa gore, rođen sum od Dragaš, Prizren, na Kosovo”. Tempo razgovora se ubrzava, spominje se Šar-Planina, hotel Tino, Ohrid, Bitola, mnogu ubavo, zdravo, ćao. Kada odu pitam Sadata je li govorio baš na makedonskom, jer djelovalo je kao da se savršeno razumiju, a on kaže da je to bio goranski. “Ja s mamom i tatom ne znam drugačije pričat nego goranski, bilo tko kad tu dođe na kestene, Milanović, Plenković, tko god, ako imam potrebu nešto tati reći, ne mogu mu reć drugačije nego na goranskom”. Sadat je oženjen za Hrvaticu koja je naučila goranski, a čak i njihova djeca međusobno govore i svađaju se na goranskom.
Neki Goranci koje Sadat poznaje više ne znaju goranski, kaže mi, a neki su mijenjali prezimena tako što bi dodavali na kraj -ić. “Ja bi onda trebao bit Ibrahimović, ma bezveze. Moj bratić živi u Beogradu, i veli on meni da je bila nekakva frka na utakmici, Srbi su švercali karte, a ovi naši ko i ovdje tam prodaju kikiriki, koštice ispred stadiona. I kak je uletila murija i sve pohapsila, netko je iz udruge Goranaca nazvao i rekao da šta su njih hapsili, pa to su Goranci. I kažu iz murije dobro ajde, Goranci mogu. I sad ti ide Abdil, Sadat, ovaj, onaj, i dolazi na red nekakav Dean Milovanović. Policajac veli pa koji si bre ti, a ovaj kaže pa ja sam Goranac, ali sam mijenjao ime. Kad mu je ovaj šamar zavalio, da ti si Goranac, paf, okrenuo se dvadeset puta oko sebe”.
I Sadatu se jedini pokušaj promjene imena obio o glavu, iako na nešto nježniji način. U mladosti je vidio da ljudi loše reagiraju kad čuju goranska imena, pa su se on i rođak u jednom od izlazaka u nekadašnji Kulušić predstavili hrvatskim imenima. Sadat je započeo razgovor s nekom djevojkom kojoj se predstavio kao Nikola. Uskoro je došlo do obrata: “U jednom trenu dere se ovaj meni: ‘Sadat idemo, ajde!’. I sad ženska stoji, gleda njega, gleda mene i kaže: ‘Kaj nisi ti Nikola?’ A reko srećo, kaj da ti kažem, ne znam ni ja više ko sam. I onda sam si reko: Ja sam Sadat Ibraimi, ko me želi i hoće sa mnom imat posla, to je to, ko ne želi, fala doviđenja, uopće mi on ne treba, on meni, ne ja njemu! I od tad se više nikad nisam predstavio nekim drugim imenom.”
Mušterije dolaze po kestene, a Sadat je zaboravio ispeći novu turu koliko smo se zapričali, pa moraju malo pričekati. Vrijeme je da odem. Od Sadatovih zabavnih priča i anegdota nisam ni primijetila da se već skoro smračilo ni da sam se počela tresti od hladnoće nakon samo dva sata stajanja na mjestu na kojem Hakik i Sadat stoje po deset-dvanaest sati dnevno. Ma to ti je poso!
Prvi dio reportaže o prodavačima kestena u Zagrebu nađite ovdje.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.