Zagrebački trgovi nezamislivi su bez golubova koji stoljećima žive uz čovjeka, ali ih grad sve više odbacuje. Dok ih jedni hrane i liječe, drugi ih smatraju smetnjom i nastoje ih otjerati. Ipak, golubovi se i dalje gnijezde po glavnom gradu i prilagođavaju gradskom načinu života gugućući javnim prostorima Zagreba.
Na Cvjetnom trgu izjutra ih s klupice hrani penzionerka Marija. U žutoj kesi donosi mješavinu sjemenki. Objašnjava nam da to radi par puta mjesečno, ponese sjemenke sa sobom kada zna da će proći ovim dijelom grada. Ali samo zimi, napominje, jer pticama tada fali hrane i po gradu je teže nalaze. Nakon što pojedu, golubovi uzlete i poredaju se iznad znaka za Benettonovu trgovinu na ćošku. Marija priča kako ju je jako uznemirila vijest iz februara, kad je 13 golubova osvanulo mrtvo kod sata na Jelačićevom trgu. Pretpostavka je da je na njih naletjelo dostavno vozilo ili da ih je netko otrovao. “Ne znam zašto bi netko tako ubio životinju, za ništa, radi ničega. Niti je mora hraniti, niti o njoj brine, niti je zbog nje gladan. Što je to s ljudima da ih golubovi toliko smetaju, stvarno ne znam”, pita se Marija uz slijeganje ramenima.
Golubovi na listi za odstrel
Uz taj slučaj u Zagrebu, komentiramo i nedavnu golublju stravu u Vukovaru. Naime, krajem januara na društvenim mrežama se proširila snimka na kojoj se vidi kako muškarac u Vukovaru usred noći iz puške puca po golubovima. Sve se događa u blizini bloka stambenih zgrada Olajnica, pri čemu muškarac puca u smjeru zgrada, a leđa mu čuvaju dva policajca. Dio je to planskog ludila koje ima blagoslov Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva kao metoda smanjenja golublje populacije u Vukovaru.
Na pucnjavu na golubove u Vukovaru reagirali su iz udruga Prijatelji životinja i BIOM. Poručili su da su neugodno iznenađeni činjenicom da nadležno ministarstvo tako olako izdaje dozvole za ubijanje ptica, bez ozbiljne i obuhvatne konzultacije sa stručnjacima ornitolozima. “Odluka o ubijanju golubova ne samo što je okrutna i suluda u 21. stoljeću nego je i nestručna, neznanstvena, besmislena i neučinkovita za rješavanje problema. Ovdje se očito nije pristupilo traženju razumnih, znanstveno utemeljenih i nenasilnih rješenja”, kazala je medijima Snježana Klopotan Kačavenda iz udruge Prijatelji životinja.
Osim što je ovakvo ubijanje okrutno, ornitologinja Iva Šoštarić iz udruge BIOM istaknula je i da ne utječe na smanjenje brojnosti ptica. Znanstvena istraživanja pokazuju da je takva metoda odvraćanja golubova iz urbanog područja beskorisna – još su kasnih osamdesetih godina u Baselu u Švicarskoj pokušali masovnim odstrelom smanjiti ondašnju populaciju golubova, pri čemu je tijekom više godina ubijeno sto tisuća golubova te je njihova populacija smanjena za 80 posto. Unatoč tome, populacija golubova se u svega godinu dana oporavila na svoju početnu brojnost. Kako je podcrtala Šoštarić, ono što zaista određuje brojnost golubova u gradu su količina hrane i broj povoljnih mjesta za gniježđenje, što se odstrelom ne mijenja. Golubovi se mogu gnijezditi veći dio godine te im odstrel zapravo pomlađuje populaciju kojoj se time otvara novi životni prostor i ostaje joj dovoljno hrane za oporavak.
“Neće golub nikuda, on je na grad navikao. On je čovjeka već puno puta preživio”, zaključno veli Marija, koju pozdravljamo i krećemo prema glavnom gradskom trgu.
Zaista, razmišljamo, golublja vrsta opstala je kroz tisućljeća, uz sve prednosti i nedostatke bivanja u čovjekovoj neposrednoj blizini. Pretpostavlja se da je prije skoro deset tisuća godina golub bio prva pripitomljena ptica na području današnjeg Bliskog istoka. Kontinuirani dokazi o uzgoju golubova postoje unatrag posljednjih pet tisuća godina. Kako im je prirodno gnjezdilište (stijene) vrlo slično urbanim građevinama, golubovi su se počeli gnijezditi po zgradama i prilagođavali su se gradskom načinu života praktički otkad je gradova.
Golubovi točno u podne
Iz porodice golubovki u našim su krajevima većini ljudi najpoznatiji gradski golub, grlica i gugutka. Gradski golub je vrsta goluba koju u Zagrebu, ali i drugim gradovima, najčešće imamo priliku vidjeti. Prema Atlasu ptica gnjezdarica grada Zagreba koji sadrži popis stotinjak ptica za koje je zabilježeno da se gnijezde u glavnom gradu, gradski golub prisutan je diljem grada, od Vrapča do Dubrave.
Za veličinu njegove gnijezdeće populacije navodi se da je između 2.700 i 3.000 parova. U atlasu stoji da je gradski golub najpoznatija gnjezdarica Zagreba, kao i jedina vrsta čije ime upućuje na njeno gradsko stanište. Bojom može sličiti divljem pretku, no može biti i smeđ, bijel ili šaren, u što se svakoga dana možete uvjeriti šetnjom od glavnog gradskog trga pa preko Dolca do Opatovine, u parsto metara grada kojim upečatljivo dominiraju golubovi.
Prolazimo i mi preko Jelačićevog trga, taman u podne kad grune grički top, a golubovi prestrašeno lepetom ispune nebesa. Podsjete nas tako da su ipak ptice, a ne samo opušteni gradski šetači. Kucanje sata točno u podne i golubove stihovima je opisao Drago Britvić prije šezdeset godina. Njegovu pjesmu Golubovi 1964. je otpjevao Ivo Robić, a i danas je mnogima među prvim asocijacijama na centar Zagreba, naročito starijim građanima. Slušajući Golubove u godini 2025., poprilično je nezamislivo da netko danas snimi hit pjesmu o Zagrebu u kojoj će o golubovima pjevati da su “vješti piloti od perja” i “marame bjelje od snijega” koje gugutanjem “okite grad”.
Prije nego zakoračimo prema Dolcu, zastajemo na trgu, na stepenicama koje gledaju prema tramvajima. Jedna djevojčica uzbuđeno trčkara među golubovima koji su se vratili iz leta pa sad ljube čvrstu zemlju po kojoj hodaju. Sa sigurne udaljenosti promatra je majka, koja nam kazuje da se boji ptica, ali dijete pušta “nek’ se igra i uživa”. Na ovim smo stepenicama prije četiri godine, uslijed pandemije, upoznali sugrađanina Josu, poznatog kao jednog od golubljih pomagača Zagreba. Joso golubove uglavnom ne hrani, nego im pomaže s raznim ozljedama, ranama na koži, prignječenjima, posjekotinama. Planirali smo ga i intervjuirati za ovaj tekst, ali u međuvremenu je obolio i boravi u bolnici, pa ga u tekst prizivamo ovako, dok drugi brinu za njegove rane.
Golubovi u “našiljenom” gradu
Kako su gradovi arhitekturom sve neprijateljskije nastrojeni prema golubovima, tako ljudi poput Jose imaju sve više posla. Arhitektkinja Selena Savić i dizajner Gordon Savičić, dvojac iza bloga i knjige “Unpleasant Design”, godinama se bave “našiljenom” arhitekturom, oblikovanjem gradova koje je usmjereno kontra životinja i beskućnika. Za studiju slučaja nazvanu “Neugodno za golubove”, Savić i Savičić prikupili su podatke o različitim metodama tjeranja i zlostavljanja golubova u gradovima, od metalnih šiljaka i elektrificiranih žica, do lažnih ptica grabljivica i postavljanja komada plastike koji ravne površine pretvaraju u kosine.
Gradski golub se gnijezdi u kolonijama, smještenima u potkrovljima, na izbočinama zgrada, pod nadvožnjacima. Promatrate li pažljivije zgrade po Zagrebu, primijetit ćete metalne šiljke poredane po mnogim krovovima, a golubovi se nerijetko zapetljavaju i u mreže postavljene da bi spriječile njihovo primicanje balkonima. Iako su gradski golubovi svejedi i najčešće se hrane na tlu, u Atlasu ptica gnjezdarica Zagreba navodi se da ih se ipak ponekad može naći u krošnjama jednog stabla – koprivića ilitiga košćele. Dešava se to u periodu dozrijevanja tamnoljubičastih bobica, inače gastronomske delicije među pticama.
Na Dolcu promatramo kako golubovi guguću iznad žutog natpisa Šiš ćevapi, dok na terasi popularnog grilla po stolovima skakuću vrapci. Vrapci cvrkuću, njihov se pjev širi terasom uz blagonaklone komentare posjetitelja, za razliku od vibrantnog gugutanja golubova koje nije baš popularno među prisutnim ušima. I inače se mrzilački komentari prema golubovima daju svesti na nekoliko opetovanih opaski – “leteći štakori”, “stalno seru”, “previše se kote”, “iritantno glasanje”, “prenosnici bolesti”. Zapravo se radi o istom setu komentara kojima se kroz povijest opisivalo ljude koje se htjelo progoniti i marginalizirati, pripadnike manjinskih i migrantskih zajednica, najpotlačeniju radničku klasu. Komentari kojima se igra na proizvodnju osjećaja gađenja, na stvaranje nepremostive distance.
Sve to iako su stoljećima golubovi čovjeku služili kao hrana i vrhunsko organsko gnojivo za biljke, prenosili poštu i uz vojnike bojevali na frontama najvećih svjetskih ratova, bili iskorištavani u medicini (npr. prolaktin, hormon odgovoran za proizvodnju mlijeka kod sisavaca, prvi je put izoliran 1933. kod golubova) te bili upogonjeni za realizaciju najbizarnijih ideja čovjekove zabave i zarade (npr. i danas se diljem svijeta održavaju profitabilne trke golubova, od kratkih trka od 100 do 400 km do maratona u kojima se golubove tjera da lete do 1.500 km od mjesta puštanja do svog doma, a u Hrvatskoj su specijalizirani uglavnom za kratke utrke).
Sve to iako u Zagrebu jedini koriste jedan gradski trg kao trg i zapravo svojim ponašanjem sustavno zagovaraju korištenje javnih prostora kao javnih. Uz Cvjetni i bana Jelačića, omiljeni golublji trg je Kvatrić. Isključivo golubovi Kvatrić smatraju trgom, pa se na njemu po čitave dane okupljaju, sjede i ćakulaju, veru po žicama, jedu. I seru, dakako, ali čovjek brzo zaboravlja da je i Versajska palača bila puna govana i da se Luj XIV okupao samo dva puta u životu.
Tik uz Kvaternikov trg, u Maksimirskoj je ulici od sredine 20. stoljeća radila i jedna od najpoznatijih zagrebačkih gostionica, nazvana Dva goluba. Za Dva goluba dio građana veže prve uspomene na restoranske obiteljske ručkove, a za terasu restorana tvrdilo se da je bila najljepša u čitavom istočnom dijelu grada. U ljeto 2018. godine legendarna gostionica je zatvorena, ali plavobijeli natpis Dva goluba još uvijek stoji iznad njenog ulaza.
Prema Kvatriću se od nje kreće komunalni radnik, kojeg pitamo čisti li puno za golubovima na trgu. “Ma, golubovi, kakvi golubovi! Kako god okreneš, najviše se čisti za ljudima”, odgovara i odmahuje rukom kao da tjera muhu.