Neuspjeh trećeg kruga dokapitalizacije i izostanak strateškog partnera koji bi jamčio nastavak proizvodnje dovodi kutinsku Petrokemiju i tamošnje sindikate pred možda najsnažniji izazov u turbulentnoj povijesti zadnjih dvadesetak godina. U pripremljenost sindikata i podršku zajednice ne treba sumnjati, ali nezavidna pozicija na tržištu uzrokovana kontinuirano destruktivnom državnom politikom i kratkoročnim interesima uključenih špekulanata poluge rješenja pomiče van dosega lokalnih aktera.
Tvornica u kojoj su prilike za optimizam izrazito rijetke dočekala je završetak prošle, još jedne u nizu turbulentnih godina, s tračkom nade u pozitivan ishod završnog kruga dokapitalizacije koji je trebao osigurati nastavak proizvodnje.
Završni krug je, kako je poznato iz medija, propao, a najnovije vijesti govore da je država spremna prodati svoj većinski udio zainteresiranim strateškim partnerima. O komu je riječ, zasada nije poznato, iako se iz prijašnjih izvora nagađalo da su Industrija nafte (INA) i Prvo plinarsko društvo zainteresirani za ulazak u vlasničku strukturu. Kako god, država se po starom receptu ne odupire pritisku Europske unije koja očekuje da u dogledno vrijeme stavi na bubanj svu imovinu u kojoj još uvijek drži većinsko vlasništvo.
Niz događaja koji služe kao uvertira u dokapitalizaciju sežu u 2013. godinu kada ionako uzdrman kurs Petrokemijina poslovanja počinju ozbiljnije ometati banke preko mirovinskih fondova, vlasnika manjinskog udjela dionica. Iako u formalno subordiniranoj poziciji, banke uspješno vrše pritisak na većinskog vlasnika Petrokemije, odnosno državu, u namjeri da pripusti njihove predstavnike u upravu tvornice i na čelo NO-a s ciljem otpočinjanja procesa restrukturiranja, odnosno privatizacije. U međuvremenu je sindikalni pritisak izgurao predstavnike mirovinskih fondova iz Uprave privoljevši ministra gospodarstva da postavi ljude iz radničkog kolektiva koji poznaju proces proizvodnje i žele je pod svaku cijenu zadržati. To se isto ne može reći za “poslovnjake” koji su upravu vodili u najgoroj kombinaciji – pokazujući izrazitu nekompetentnost i pripremajući teren za obrtanje zarade od dionica zbog čega su i 2013. radnički predstavnici u NO podigli tužbu HANFA-i.
Neuspjeh dokapitalizacije
Rezultat aktualne dokapitalizacije je državni udio od 80% vlasništva, proporcije koja je posljednji put bila zastupljena 1998. godine. I unatoč tomu, ključ Petrokemijina nastavka proizvodnje nalazi se u odabiru strateškog partnera koji je trebao zaključiti treći, posljednji krug dokapitalizacije. Dojam da u ovom igrokazu glavne konce vuku opet banke, pokazuje njihov stav da bez strateškog partnera neće osigurati kredite bez kojih Petrokemija kao kapitalno-intenzivna industrija ne može opstati.
Svi ti potezi banaka svakako nisu niti neočekivani niti proizvoljne naravi. Oni su prije refleksija dugogodišnjih međuovisnih ekonomsko-političkih faktora čija je implementacija postepeno uzrokovala smanjenje vrijednosti temeljnog kapitala Petrokemije. Država je, kao što znamo, od kraja 1990-ih naovamo krojila teren za izguravanje Petrokemije s domaćeg tržišta. Prva mišolovka je svakako bio plin, ključna sirovina za proizvodnju. U dva je navrata država obustavljala dotok plina da bi naposljetku, koristeći monopol INA-e, firme s kojom je Petrokemija gotovo tri desetljeća bila u zajedničkom, koherentno osmišljenom tehnološko-proizvodnom sustavu, naplaćivala taj plin po cijeni 15-30% skupljoj nego što ga dobiva bilo koji proizvođač mineralnih gnojiva u Europi. Fleksibilizacija zakonskih regulativa o otkupu plina i liberalizacija njegova tržišta je tek od sredine 2014. išla na ruku Petrokemiji.
Naime, otada Petrokemija kupuje plin od Prvog plinarskog društva po nešto nižoj cijeni, što joj kratkoročno osigurava vjetar u leđa, no šteta je već pozamašna. Dugogodišnja ovisnost o visokoj cijeni plina koja je služila kao ekstraprofit MOL-ovom dirigiranju INA-om uzrok je najvećih gubitaka Petrokemije. Visoki troškovi proizvodnje nisu se mogli kompenzirati prodajom na domaćem tržištu. Tomu je dakako krivac država koja je poljoprivredu zdušno prepustila odumiranju, odvojivši je od Petrokemije kao oslonca njezina razvoja, a pritom ne nudeći nikakve kompenzacijske mehanizme. U prilog tomu govori podatak da Hrvatska ubire najveći PDV na mineralna gnojiva u regiji od čak 25% dok isti u Sloveniji iznosi 8, a u ostalim susjednim zemljama 10-15%. Kako je potrošnja mineralnih gnojiva jedan od osnovnih pokazatelja intenzivnosti poljoprivrede, dovoljno je reći da je ona u kontinuiranom padu. Naime, predratna potrošnja mineralnih gnojiva u Hrvatskoj iznosila je oko 800 tisuća tona godišnje da bi danas spala na oko 350 tisuća.
Možda je i suvišno kazati da su takve okolnosti primorale Petrokemiju da 70 posto svojih proizvoda izvozi, a na vanjskim tržištima se suočava s konkurencijom. Svjetski igrači na tržištu mineralnih gnojiva imaju daleko povoljnije troškove proizvodnje jer nabavljaju plin po znatno nižim cijenama pa im niske prodajne cijene gnojiva koje posljednjih godina vladaju tržištem ne generiraju gubitke. Dodatni ironijski kontrapunkt u cijeloj ovoj priči potkrijepljuje činjenica da bi Hrvatska 70% potreba za plinom mogla namiriti vlastitom proizvodnjom. Ali, da to čini, vjerojatno bi svi ovi redci bili suvišni.
Planirano nepovoljno poslovno okruženje
Kad se skupe sve te naslage nepovoljnog poslovnog okruženja, prije svega cijena otkupa plina, uništavanje poljoprivrede, konkurencija s prodavačima gnojiva na svjetskom tržištu i materijalna šteta prouzročena tehnokratima koji su firmom upravljali klizeći po interesnim linijama konzultanskih firmi i špekulanata dionica, ne čudi da Petrokemija zaključuje godišnja poslovanja s gubicima. Samo je prošle godine Petrokemija izvozila neznatno manje nego 2013. godine, ali uz znatno manju zaradu. Gubitci se procjenjuju na 16% ukupnih prihoda, ali većina proizlazi iz otpremnina koje su bile jedan od uvjeta restrukturiranja, a nakon čega je Petrokemija ostala bez otprilike 23% radnika. Preostalih 1600 živi u “kontroliranom strahu” čekajući strateškog partnera koji će htjeti nastaviti proizvodnju. Hoće li to doista biti tako, nezahvalno je nagađati, ali izgledno je da će svaki od njih kao prioritet postaviti uvjet da im država ustupi Petrokemiju po što nižoj cijeni.
Drugi pak prioritet ima Stožer za obranu Petrokemije koji će se nesumnjivo postaviti kao valjana protuteža svim pokušajima gašenja proizvodnje. Već je mnogo toga napisano na temu zasluga Stožera zahvaljujući kojem je tvornica opstala do danas. I zaista, o tome tko je sve u posljednjih sedamnaest godina kuhao kašu oko Petrokemije, javnost je pravovremeno saznavala zahvaljujući proaktivnom sindikalnom djelovanju. To, nažalost, nije bio i slučaj s većinom drugih firmi u Hrvatskoj pa smo o kronologijama njihove propasti čitali tek kada su odlazile u stečaj. Svi akteri koji su dosada kopali jamu pod Petrokemijom zaustavili su se na Stožeru. Da im je Stožer glavni trn u oku znamo po višegodišnjim medijskim spinovima po kojima su sindikati glavna prepreka što Petrokemija dosada nije privatizirana “po dobroj cijeni”.
Jer neshvatljivo je što ondje sindikati jačaju poziciju rada spram kapitala i što socijalni dijalog vrše ponajprije u suradnji s radničkom bazom. U tranzicijskim prilikama postsocijalističkih zemalja, po dežurnom ekonomskom komentarijatu, takva sindikalna pozicija može biti isključivo relikt okoštalog socijalističkog mentaliteta. Umjesto da apologetski nastoji izbjeći potonje kvalifikacije kao što znatni dio sindikalne scene čini od pada socijalizma, Stožeru je glavna zadaća ona inherentno sindikalna – obrana proizvodnje i materijalnih radničkih prava u kontekstu izrazito deindustrijalizirane zemlje europske periferije. Uspjeh na tom polju neminovno je zasluga strukture sindikalnog organiziranja koja počiva na čvrstim temeljima kapilarne komunikacije između svih organizacijskih razina. Izvršni organ sindikata čine predstavnici koji dolaze iz Petrokemijinih sedamnaest proizvodnih pogona.
Sindikalni kapaciteti i sustavna rješenja
Ovakva postava omogućuje strukturiranu podjelu zadaća i odgovornosti, od kojih je najvažnija pravovremena i direktna komunikacija s članstvom preko glavnog i ostalih sindikalnih povjerenika. Sindikalna gustoća je na zavidnoj razini – čak je 97% radnika u sindikatima od kojih jedan pripada Hrvatskoj udruzi radničkih sindikata (HURS), a drugi Savezu samostalnih sindikata (SSSH). Dok se interesna polja ovih dviju sindikalnih centrala u drugim okolnostima možda ne bi ukrštavala, u Petrokemiji je situacija drugačija. Predstavnici obiju centrala istupaju na zajedničkoj listi za radničko vijeće. To je iznimno bitno jer facilitira zajedničku frontu teško prijemčljivu za interese kapitala i političkih stranaka dok istovremeno poslodavcu sužava manevarski prostor u težnji da kontrolira radničko vijeće. Interna ujednačenost sindikalnog djelovanja pospješuje njezinu izvanjsku legitimaciju pa se očekuje da će potpora lokalnog stanovništva tvornici biti velika.
Međutim, ovdje nije ideja romantizirati lokalno prepoznavanje organizacijskih učinaka ključnog industrijskog subjekta neke društvene sredine niti tvrditi da je ono samo po sebi razumljivo. Sindikati u Petrokemiji imaju svoje članstvo i izvan tvornice, organizirajući radnike u vrtićima, školama, kulturno-sportskim centrima i javnoj upravi.
U okolnostima demontaže socijalne uloge države, rijetkost je da sindikati koriste članarine i kao mehanizam nadoknade za pojedine socijalne usluge osiguravajući stipendije za fakultete, prekvalifikacije te besplatne udžbenike za materijalno ugrožene obitelji. To se upravo događa u Petrokemiji pa stoga nije ni čudno da lokalna zajednica prepoznaje važnost organskog tipa sindikalnog organiziranja jer i sama ima korist od njega. Naposljetku, to je i novi zalog za optimizam. Ako ništa, za još jedan solidaran istup protiv gašenja industrije u Kutini makar i kratkoročnog dometa jer sustavna rješenja za opstanak Petrokemije treba tražiti na adresama izvan grada Kutine.