Nova grčka vladajuća stranka uživa rekordnu podršku u svojoj zemlji, a njezina je popularnost davno prešla i državne granice. Nedugo nakon izbora, diljem kontinenta, njezinom popularnošću pokušali su se okoristiti mnogi politički akteri – stari i novi – u pravilu imitirajući sasvim sporedne momente i potpuno promašujući kontekst i sadržaj.
Izborni uspjeh grčke Koalicije radikalne ljevice (Siriza) uzdrmao je cijelu Europu. Na različitim stranama političkog spektra ova se pobjeda tumači kao prijetnja ili kao šansa. Dok je jasno zašto se ljevičarski aktivisti i intelektualci nadahnjuju Sirizom, pobjedu ljevice u Grčkoj nastojale su iskoristiti i neke ekstremno desne političke opcije. U Bugarskoj su tako neki dijelovi ekstremne desnice pokušali – s izvjesnim uspjehom – iskoristiti pobjedu Sirize da se nametnu kao akteri ljevice.
Zabilježeni su i slučajevi neoliberala koji se pokušavaju okoristiti Sirizinim uspjehom, poput Pokreta socijalista srpskog ministra rada, zapošljavanja, boračkih i socijalnih pitanja Aleksandra Vulina. Kako je pokazao Miloš Jadžić, Vulin svoje zalaganje za mjere štednje i koketiranje s nacionalizmom pokušava zataškati mahanjem crvenim zastavama i zvijezdom petokrakom. Nesporazumu oko karaktera Vulinovih politika pomogla i sama Siriza posjetom Srbiji u organizaciji njegove stranke, pri čemu je manje važno je li uzrok tomu taktička odluka ili slabo razumijevanje politike na Balkanu. No da za korištenje izbornog uspjeha radikalne ljevice nije nužan blagoslov same Sirize pokazuju slučajevi ekstremne desnice diljem Europe. Jedan takav primjer je Marine Le Pen, šefica francuske Nacionalne fronte, koja je pozdravila “demokratsku pljusku koji je grčki narod opalio Europskoj uniji”.
Prije parlamentarnih izbora u Grčkoj u siječnju 2015., Siriza je u bugarskom mejnstrimu bila uglavnom nepoznata. No ubrzo nakon njezine pobjede svi su najednom postali stručnjaci za grčku politiku, što je znalo proizvesti komične efekte. Sirizu su “neodgovornim” i “opasnim” populistima proglasili i lijevi i desni centar. Tatjana Dončeva, šefica “Pokreta 21” koji se nedavno odcijepio od Bugarske socijalističke stranke (BSP) izjavila je da joj se Siriza sviđa jer, navodno, nikad nisu izjavili da su dio ljevice. Sergej Stanišev, bivši šef BSP-a i trenutni vođa Stranke europskih socijalista (PES) otišao je još dalje usporedivši Sirizu s glavnom strankom desnog centra u Bugarskoj – GERB-om (Građani za europski razvoj Bugarske) – budući da su obje, prema Staniševljevu sudu, “populističke”.
Populizam i odgovornost
U otvorenom pismu Komunističkoj partiji Grčke (KKE), Savez komunista Bugarske (SKB) i pokret “Che Guevara” optužili su Sirizu da je “populistička” i “pseudoljevica” te da “truje društvenu svijest s neonacističkim i nacionalističkim sloganima”. Zanimljivo je da su obje ove marginalne, no ipak glasne organizacije, trenutno dio koalicije koju predvodi neoliberalni BSP-om. Uz to, i SKB i “Che Guevara” povremeno su i sami pokazivali jake nacionalističke pa i čak rasističke stavove. Primjerice, njihovi su aktivisti sudjelovali u antiromskim pogromima krajem 2011. Kostadin Čakarov, bivši vođa SKB-a bio je dio realsocijalističke nomenklature i podržavao je rasističke politike protiv bugarskih Turaka kasnih osamdesetih.
Neoliberalni politički aktivisti zapleli su se u zanimljive intelektualne akrobacije, sve ne bi li razgraničili “patriotsku” i “odgovornu” ekstremno desnu Patriotsku frontu, koja je dio vladajuće koalicije koja se zalaže za mjere štednje i EU, od “populističke” i “ekstremističke” ekstremne desnice, prije svega stranke Ataka, koja je trenutno u opoziciji. Pojedini liberalni aktivisti izjednačavaju takozvani “populizam” s navodnom potporom Rusiji i predstavljaju Sirizu kao “ruskog trojanskog konja” u EU uz vrlo dubiozne argumente. Pri tome nisu oklijevali izjednačavati Sirizu s bugarskom ekstremno desnom strankom Ataka uz argumente da je… vođa Atake tako rekao. “Institut za desnu politiku” izašao je sa “studijom” koja zaključuje da su Siriza i Ataka identične zbog navodno “zajedničke” proruske orijentacije.
Takve interpretacije brišu svaku razliku među političkim snagama svodeći distinkciju na “za” ili “protiv” Rusije. Ovime se zanemaruju neke temeljne političke suprotnosti, poput jednostavne činjenice da “ekstremistička” Siriza nastoji zatvoriti centre za zadržavanje azilanata, dok je proklamirani cilj “prihvatljivog” Patriotskog fronta, zapisan u njihovom političkom programu, otvaranje koncentracijskih logora za etničke manjine. Ova se tumačenja dobro uklapaju u sve snažniju “novu hladnoratovsku retoriku” koji ljevičarsku kritiku čini nemogućom, a otvara mnoge mogućnosti za intervenciju ekstremne desnice. Umjesto otvaranja simboličkog prostora za političke projekte nalik Sirizi, izbor se svodi na poziciju Putinovog prijatelja ili neprijatelja.
Nacionalna “ultraljevica”
Ataka je lukavo iskoristila upravo ovaj ograničeni horizont prihvaćajući ovu retoriku – samo sa suprotnim predznakom (protiv NATO-a i za Rusiju) – kako bi se pozicionirala kao “Bugarska Siriza”. U isto vrijeme, Volen Siderov, vođa Atake, uspio je prepoznati “kršćanske vrijednosti” u grčkoj radikalnoj ljevici. Time Ataka želi prikriti svoju suradnju s objema vladama (i “lijevih” i desnih) koje posljednjih godina provode mjere štednje.
Bugarski mejnstrim mediji slažu se s procjenama glavnih političkih stranaka kojima Sirizu proizvoljno i naizmjence karakteriziraju kao ultraljevicu, nacionaliste, ekstremiste, populiste, ekstremnu ljevicu, radikale, itd… sve, treba li uopće reći, bez ikakvog supstancijalnog argumenta. Unatoč tomu, čini se da Siriza u Bugarskoj stječe popularnost. Primjerice, internet anketa Bugarske nacionalne televizije, pokazala je da 55% anketiranih podržalo “ultralijevu stranku blisku Sirizi” (kako je pitanje bilo formulirano). Ovakva popularnost, kao ni većina mišljenja i komentara o pobjedi Sirize, ne temelji se na nekom osobitom razumijevanju grčke ili europske politike ili specifične povijesti grčke ljevice. Dapače, ekstremna je desnica, izgleda, u puno boljoj poziciji da uspješno koristi razvoj situacije u Grčkoj, kako zbog njezinih ionako jakih političkih pozicija, tako i zbog nekvalitetnih analiza i izvještaja mejnstrim medija te simplificiranih argumenata o “novom Hladnom ratu”.
Popularnost Sirize može se također pripisati općem razočarenju neoliberalnim konsenzusom velikih političkih stranaka lijevog i desnog centra, razočarenju koje pothranjuje snažnu društvenu želju za “radikalnom promjenom”, bez obzira na njezin predznak. Ataka nije jedini pretendent na srodnosti za Sirizom. Velizar Enčev, politički kameleon koji je napustio Patriotsku frontu netom nakon što je izabran za člana parlamenta na njihovoj listi, nedavno je objavio kako osniva “Bugarsku Sirizu”. Enčev nije razočaran Patriotskom frontom zbog njihova ekstremnog rasizma niti neoliberalih poziva na privatizaciju zdravstva – nego zato što se sam našao marginaliziran u novoj vladi koju je podržala njegova stranka.
Dezorijentirani radikalizam
Velizar Enčev počeo je karijeru kao novinar, a do 1989. radio je za tajne službe kao stručnjak za Jugoslaviju. Važno je pripomenuti da su tajne službe kasnosocijalističkog razdoblja u Bugarskoj postale sasvim nacionalističke i da je velik broj današnjih najžešćih nacionalista nekada radio za njih. Devedesetih se godina Velizar Enčev preobratio na antikomunizam, a desnica ga je 1997. postavila za ambasadora u Hrvatskoj. Sredinom 2000-ih napravio je još jedan potpuni zaokret i pridružio se novoformiranoj ekstremnoj desnici koja je okupljala bivše ljevičare i liberalne antikomuniste, da bi na kraju završio kao disident Patriotske fronte. Enčev sada tvrdi kako je desnica kriva za sve nevolje kroz koje je Bugarska prošla u zadnjih 25 godina. Napada “parazitsku buržoaziju” i često rado se poziva na navodnu borbu Sirize da “humanizira kapitalizam”.
Enčevljeva “Bugarska Siriza” najavljena je na mnogim TV kanalima, tabloidnim novinama itd., a kada je Bugarska nacionalna televizija objavila rezultate spomenute online ankete, pozvali su ga da komentira svoj politički projekt. Fragmentiranost i marginaliziranost ljevice u Bugarskoj navela je neke da padnu na otrcane nacionalističke trikove Enčevljevog tipa, stvorivši prostor za različite lijevo-desne “antisistemske” saveze.
Više je recentnih primjera koji pokazuju kako ovakav razvoj situacije može konkretno dovesti do socijalne pacifikacije. Za vrijeme masovnih prosvjeda protiv povećanja cijena električne energije početkom 2013., Angel Slavčev se nametnuo kao jedan od vođa prosvjeda. U to vrijeme, Slavčev je bio član Bugarske ljevice, male radikalno lijeve stranke. Slavčev, koji je rado tvrdio da više ne postoje ljevica i desnica, nego samo nacionalni problemi, prebacio se potom na ekstremnu desnicu i postao dio stranke Bugarska bez cenzure, da bi ubrzo potom bio sasvim marginaliziran. Impotentna politička imaginacija sužena retorikom o “novom Hladnom ratu” i dezorijentirani “radikalizam” koji se hrani nemogućnošću razlikovanja velikih stranaka kulminira u različitim vrstama postideoloških “nacionalnih” projekata. Sve to stvara idealno gnojivo za ekstremnu desnicu.
S engleskog prevela Milena Ostojić