Među svim zemljama Europske unije Hrvatska je poljoprivreda u 2013. godini zabilježila najveći pad. Promjene koje su zadesile Hrvatsku nakon pristupa EU ostavile su značajne posljedice na poljoprivredi. S prvim srpnjem nestali su posljednji mehanizmi zaštite domaćeg sektora od uvoza, a Hrvatska je izišla iz zajedničkog tržišta CEFTA-e na kojem je bilježila pozitivnu vanjskotrgovinsku bilancu i pristupila europskom tržištu od 500 milijuna stanovnika na kojem ne može konkurirati.
Ulaskom u Europsku uniju u domaćoj poljoprivrednoj proizvodnji na svim su se razinama dogodile značajne promjene. Od prvog srpnja prošle godine, poljoprivreda u Hrvatskoj prešla je iz kategorije drugoligaša u najviši rang natjecanja, te pristala na pravila igre koja propisuje zajednička poljoprivredna politika Europske unije. Promjene koje su zadesile domaći agrar manifestirale su se u nekoliko segmenata: promjena financiranja putem potpora i izravnih plaćanja, lakši pristup europskim fondovima za poljoprivredu i ruralni razvoj, ukidanje carina i uvoznih kvota, zatim zadržavanje ograničenja prodaje poljoprivrednoga zemljišta strancima na razdoblje od sedam godina te ostvarivanje prava na dodatne financijske omotnice1 namijenjene miniranim zemljištima i sektoru vinarstva.
Do najvećih promjena došlo je u financiranju izravnih plaćanja u poljoprivredi, odnosno u načinu dodjele potpora u proizvodnji koje su definirane tako da se prve godine članstva 100% sredstava namijenjenih poljoprivrednicima namiruje iz domaćeg proračuna, pri čemu je korištenje zajedničkog europskog financijskog kolača moguće tek u kasnijim godinama. Sredstva iz tih fondova isplaćuju se po ključu postupnog povećanja udjela po 5 do 10% iz europskog proračuna u odnosu na domaći. Ideja je da udio financiranja iz europskog proračuna raste sve do desete godišnjice članstva kada bi hrvatska poljoprivreda trebala biti financirana isključivo subvencijama Europske unije. Također, važna novost je i novi zakon o poljoprivrednom zemljištu kojim se želi ubrzati proces stjecanja prava na raspolaganje zemljištem, produženje njegova korištenja i okrupnjavanja te stavljanje u funkciju dosad neiskorištenog zemljišta. To se prvenstveno odnosi na više od petsto tisuća hektara državnog poljoprivrednog zemljišta.
Na prvi pogled, ocrtana slika djeluje obećavajuće. Stječe se dojam dobivanja nove šanse i mogućeg gospodarskog zamaha za domaću poljoprivrednu proizvodnju na tržištu od petsto milijuna stanovnika. Međutim, brojke ne lažu. Kataklizma poljoprivrede počela se događati još krajem prošlog tisućljeća pristupanjem Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i liberalizacijom tržišta. Pretpristupni pregovori za ulazak u Europsku uniju nisu zapravo bili pregovori, već jednostrano pristajanje na niz zakonskih regulativa, ograničenja i normi koje domaći agrarni sektor mora ispuniti želi li ući u zajednički poljoprivredni sustav Europske unije. S prvim srpnjem 2013. godine odstranjeni su i posljednji mehanizmi zaštite domaćeg sektora od uvoza, uvozne kvote i carine na europske proizvode su ukinute, a Hrvatska je prestala biti dijelom zajedničkog tržišta CEFTA-e (Srednjoeuropski ugovor o slobodnoj trgovini) na kojem je ostvarivala pozitivnu vanjskotrgovinsku bilancu s posebnim naglaskom na bilancu sa zemljama bivše Jugoslavije. U 2013. godini, u kojoj je Hrvatska bila članica Unije šest mjeseci, ukupno ostvareni iznos hrvatskog poljoprivrednog dohotka iznosio je 5,475 milijardi kuna, što je u usporedbi s prethodnom godinom pad od čak 12,7%, dok u usporedbi s razdobljem od prije pet godina (2008.), taj pad iznosi čak 3 milijarde kuna.
Najvažnija grana poljoprivredne proizvodnje je mljekarski sektor. Mljekarstvo je u protekloj godini zabilježilo pad od čak 16,6 posto. Proizvedeno je 503,8 milijuna kilograma mlijeka što znači čak 100 milijuna kilograma mlijeka manje u odnosu na 2012. Takva situacija dovela je do povećanja uvoza u toj grani za čak četiri puta što je povećanje od 200 milijuna dolara u odnosu na razdoblje 2012.
O potencijalu i potrebama mljekarske proizvodnje dovoljno govori činjenica da, osim što su domaće potrebe od 900 milijuna kilograma mlijeka na godinu namirene iz uvoza u iznosu od gotovo 50%, u najvažnijoj grani poljoprivredne proizvodnje nema potrebe za ulaganjem jer svi potrebni inputi već postoje. Infrastruktura u obliku staja, zemlje, znanja, kao i tradicija i visoka kvaliteta domaćeg mlijeka su tu, međutim seljaci ne žele biti dio sustava u kojem su ucijenjeni i od strane države i tržišta. Oligopolna mljekarska industrija koju čine Dukat, Vindija i Meggle diktira sramotno nisku otkupnu cijenu s kojom poljoprivrednici ne mogu pokriti ni osnovne troškove proizvodnje, a kamoli nadati se prihodu. Vlada, odnosno resorno ministarstvo poljoprivrede, putem visokih poreza, zakašnjelih isplata poticaja, ovrha, nemogućnosti prebijanja duga s državom te neispunjenih obećanja i vođenjem politike bez jasnih i konkretnih ciljeva za budućnost doveli su do drastičnog pada domaće poljoprivrede. Među članicama Europske unije Hrvatska je ostvarila najgori prošlogodišnji rezultat u poljoprivredi; sve zemlje Unije, izuzev Mađarske koja je zabilježila pad od samo dva posto, u prethodnoj su godini ostvarile rast.
Opisana politika manifestirala se i u broju poljoprivrednika koji se bave mljekarstvom. U siječnju ove godine samo 10.417 registriranih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (OPG) bavilo se mljekarskom proizvodnjom. Od 2001. pa do danas broj mljekarskih OPG-ova manji je za čak 60 tisuća.
Ni u drugim poljoprivrednim granama situacija nije drukčija. Prepušteni tržištu, bez ikakve zaštite od špekulanata, poljoprivrednici su osuđeni na nemilost slobodnog formiranja cijena u nekim najvažnijim kulturama poput pšenice, suncokreta, kukuruza i uljane repice. Otkupna cijena pšenice 2012. godine bila je 1,35 kuna, dok je u 2013. pala na 1,05 kuna. Pad cijene pratilo je ukupno smanjenje priroda od sedam posto. Cijena suncokreta u 2012. iznosila je 3,5 kuna, dok je u 2013. pala na 2 kune. Otkupna cijena uljane repice pala je sa 3 kune koliko je iznosila 2012. godine na 2 kune 2013.
Sumirajući generalno stanje, situacija u domaćoj poljoprivredi nikad nije bila lošija. Koliko se domaća poljoprivreda približila rubu propasti govore i podaci o smanjenju količine obradivih poljoprivrednih površina; u 2013. obrađeno je 1,25 milijun hektara dok je u 2010. obrađeno 1,31 milijun. Smanjivanje broja obradivih hektara povezano je s opadanjem broja seljaka koji se bave nekim oblikom poljoprivredne proizvodnje. U 2013. godini zatvoreno je više od 3.500 obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Uvoz hrane iznosio je 2,5 milijarde dolara što je za posljedicu imalo pad domaće proizvodnje od gotovo 10%.
Primjerice, samo zbog loše politike u govedarstvu Hrvatska na godišnjoj razini izgubi 1% BDP-a, dok se čak 3% BDP-a gubi na pretjeranom uvozu hrane. Ukupni je omjer uvoza naspram domaće poljoprivredne proizvodnje gotovo 60:40 na strani inozemnih proizvoda. Najnovijim rebalansom proračuna, domaća poljoprivreda ostala je bez 400 milijuna kuna, odnosno izgubljen je jedan dio potpora koje bi trebale biti isplaćene u lipnju. Nasuprot tome stoji činjenica da su svi europski poljoprivrednici zaključno s travnjem isplaćeni u punom iznosu potpora čime su domaći seljaci po tko zna koji put oštećeni ili ostavljeni u neravnopravnom položaju.
Tržišna utakmica domaće poljoprivrede s ostalim članicama bila je osuđena na poraz i prije samog pristupanja. Početni neravnopravan položaj dovodi do sve većeg i većeg deficita u bilanci zahvaljujući pravilu “tko jači taj tlači”. Poljoprivredni sektor zapadnih zemalja desetljećima se zemljišno okrupnjuje, tehnološki razvija, seljaci se educiraju te uz snažne potpore matičnih država i zakonske zaštite unutar zajedničkog tržišta i uz definiranu poljoprivrednu politiku ostvaruju prehrambenu neovisnost i ekonomski rast. Dok domaću poljoprivrednu proizvodnju karakterizira kontinuirani pad potpora, visoko fiskalno opterećenje, nesređenost i prevelika parceliziranost zemljišta, birokratiziran otkup/kupnja državnog zemljišta koji pogoduje isključivo velikim proizvođačima, prosječna starost na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima od 60 godina i neizvjesnost uslijed nepostojanja konkretne dugoročne poljoprivredne politike što sve vodi ka nestanku sela kao ekonomskog, demografskog i socijalnog čimbenika. Ukoliko ne dođe do radikalnih promjena i odluke želi li država prehrambenu neovisnost, u vrlo bliskoj budućnosti poljoprivrede onakve kakvu danas poznajemo više neće biti.
- Financijska omotnica je maksimalni financijski iznos kojeg država može dobit iz fondova Europske unije. Taj iznos nije zagarantiran već ovisi o procijenjenoj kvaliteti projekata. [↩]