Tranzicijska povijest slovenskog bankarskog sustava povijest je državno potpomognutih epizoda otimanja javnog, ili novca nezaštićenih štediša. Nakon poznatog slučaja s novcima štediša Ljubljanske banke na samom početku cijele priče, danas kroz sanaciju krizom devastiranih banaka svjedočimo eksproprijaciji javnog novca i sitnih vlasnika podređenih obveznica.
Ljubljanska banka u bivšoj je Jugoslaviji uživala znatno povjerenje, baš kao i brojna druga slovenska poduzeća, od kojih mnoga takav ugled posjeduju i dan danas. Naravno, kada govorimo kakvi su Slovenci i njihova poduzeća te kakav se “nacionalni karakter” kroz njih zrcali, stupamo na sklizak i opasan teren nacionalnih stereotipova. Svaki ih narod ima i više nego dovoljno, a na račun drugih ih svatko zna nabrojati još i više. Ti stereotipovi nisu nužno negativni, no upravo kada se doimaju dobronamjernima i pozitivnima, kao u gornjem primjeru pouzdanih i vjerodostojnih slovenskih poduzeća, znaju biti još tvrdokorniji i opasniji.
Bez obzira na njihovu (ne)utemeljenost, svejedno djeluju kao društvene činjenice, koje bitno utječu na odnose među ljudima, a često su upravo tvrtke te koje ih spretno iskorištavaju. Takav primjer bila je i Ljubljanska banka, simbol pouzdanosti, vjerodostojnosti i sigurnosti. Sve dok se Jugoslavija nije raspala, a bez svoje ušteđevine ostalo oko 165 tisuća štediša u Bosni i Hercegovini te još oko 130 tisuća u Hrvatskoj. Zajedno sa kamatama, današnja vrijednost njihovih štednih uloga iznosi preko 400 milijuna eura. I kako da nam onda na pamet ne padne ono slavno Brechtovo pitanje – Što je pljačka banke naspram osnivanju banke?
Za podvig pljačkanja gotovo pola milijarde eura od skoro 300 tisuća ljudi u dvjema različitim državama, potrebno je više od obične kriminalne skupine – potreban je organizirani kriminal. Ima li pritom išta zgodnije od okolnosti da takav organizirani kriminal oslonac ima u pravnom sistemu i svim drugim državnim aparatima, pa štediše uspije uvjeriti da se nije dogodilo ništa protuzakonito, da je baš sve po slovu zakona? Unatoč inzistiranju Slovenije kako se ustvari radi o pitanju sukcesije imovine bivše Jugoslavije te da Ljubljanska banka ustvari nije bila odgovorna za uloge svojih komitenata u drugim republikama, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu nedavno je ipak donio presudu prema kojoj za isplatu uloga jest odgovorna Ljubljanska banka.
Prema tome, Slovenija će morati još ove godine izraditi akcijski plan isplate tih uloga, čime će se napokon okončati ova sramotna saga, koja traje već više od dvadeset godina. Središnji elementi su pritom bili glumljenje neznanja, odbijanje preuzimanja političke odgovornosti, pogibanje leđa pred stranim gospodarima (EU) te gaženje slabijih od sebe (hrvatski i bosanskohercegovački štediše). I tek što se ova epizoda slovenskog bankovnog sektora privela kraju, na scenu izbija nova, još gora. Igrači su se promijenili, no igra je ostala ista.
Mandat loše banke
Za vrijeme mandata vlade Alenke Bratušek, prethodnice današnjeg predsjednika vlade Mire Cerara, osnovana je takozvana loša banka. Ime je dobila prema tome što su u nju nagomilani svi mogući nenaplativi krediti koje su slovenske banke velikodušno izdavale u periodu ekonomskog uzleta. U tom su razdoblju banke, potaknute niskom cijenom novca uslijed ulaska u eurozonu, doslovno prisiljavale tvrtke da podižu kredite te ih nudile po iznimno niskim kamatnim stopama. Nakon početka financijske krize, kada vrijednost brojnih slovenskih poduzeća strmoglavo opada te ona prestaju biti sposobna otplaćivati kredite, ponovno se ukazuje deus ex machina, točnije rečeno, na scenu stupa država i velikodušnim dokapitalizacijama spašava banke. Manevar je to poznat i pod imenom socijalizacija gubitaka.
Iako se vječno žali kako ga guše državne spone, kako treba zraka za svoj zdravi razvoj, kako bi država trebala konačno postati tek noćni stražar, tj. jedan veliki represivni aparat, kapital se pokunjeno vraća državnim njedrima, iz kojih dobiva dokapitalizacijska sredstva za rupe nastale financijskim bakanalijama. Prvi dijalektički obrat loše banke je, znači upisan već u sam čin njezinog osnivanja. Banka je uistinu loša za građanke i građane, koji su kroz dokapitalizacije morali otplatiti nekoliko milijardi loših kredita.
S druge strane, loša banka uopće nije loša za obične banke. Princip podsjeća na farmaceutske kompanije koje toksični otpad odlažu u neku “lošu državu”, npr. Somaliju, u čijem se moru gomila takav otpad. Tako su slovenske banke, baš kao i većina europskih, opet izvele nevjerojatan manevar, ovoga puta posredno, putem proračuna i zaduživanja, izvlastivši i zaduživši ovu i buduće generacije. Još jedan izniman podvig, kojemu obična kriminalna skupina nikada ne bi bila dorasla.
No, tu priča ne završava. Uloga loše banke je da akumulirane loše kredite, odnosno vlasničke udjele brojnih slovenskih tvrtki, nanovo proda, odnosno ponovno privatizira. Ukratko, posljednja igra kapitala pošla je po zlu, no država se umiješala, pohitavši u pomoć tako što je sve resetirala, počistila i dekontaminirala, kako bi iznova mogao započeti novi ciklus privatizacije profita, sve do trenutka u kojem ćemo opet doći do točke kada će biti potrebna socijalizacija gubitaka. Ujedinjena ljevica (Združena levica) je u Sloveniji jedina politička snaga koja se zalaže za zaustavljanje privatizacije.
Podaništvo prema Bruxellesu
Poštujući činjenicu kako je loša banka već formirana, sadašnji trenutak predstavlja izvanrednu priliku da se vlasnički udjeli u tvrtkama ne rasprodaju, već da ih se iskoristi kao polugu uvođenja radničkog upravljanja, odnosno suupravljanja poduzećima. Nažalost, Ujedinjena ljevica je u toj borbi u parlamentu potpuno usamljena, drugim riječima, sa svojih 6 zastupnika bori se protiv ostalih 84. Unatoč svemu rečenome, priča o slovenskom bankarstvu ne razlikuje se pretjerano od drugih bankarskih sistema u Europi, uz iznimku opisane početne epizode. Posvuda su, naime, države bile prisiljene pomagati bankama, a zbog čega su bile primorane zadužiti se na financijskim tržištima uz lihvarske kamate. Potom te iste obveznice u pravilu kupuju isti špekulantski fondovi, investicijske banke, fondovi rizičnog kapitala, itd., odnosno sve sami akteri koji su za krizu u prvom redu i najodgovorniji. Uzročnici krize su i njezini najveći dobitnici.
Usprkos tome, Banka Slovenije se pobrinula za dodatni zaplet, značajan isključivo za Sloveniju – brisanje vlasnika podređenih obveznica u sanacijskom procesu (obveznica podređenih tražbinama drugih emisija odnosno serija obveznica ili drugih dugova). Prema podacima Sveslovenskog udruženja malih dioničara (Vseslovensko združenje malih delničarjev), posljedice tog brisanja osjeća sto tisuća vlasnika dionica banaka, dvije tisuće vlasnika podređenih obveznica te oko pola milijuna građana koji štede u raznim fondovima. Ukupna vrijednost otpisa vlasnika podređenih obveznica iznosi nešto manje od 600 milijuna eura.
Kako je uopće moglo doći do toga? Kako je moguće da neoliberali, koji se zaklinju na privatno vlasništvo, rutinirano izvedu takvu eksproprijaciju? Vrlo jednostavno, potrebno je samo dovoljno podaničkog stava, a toga u slovenskoj vanjskoj politici nikada nije manjkalo. Plastično to pokazuje korespondencija između slovenskog ministarstva financija u mandatu vlade Alenke Bratušek i nekih nižerangiranih europskih službenika. Uvid u navedenu korespondenciju pokazuje kako su slovenski aparatčici pokorno udovoljili svakom prohtjevu europskih kolega. Isti ti aparatčici iz ministarstva za financije su zatim parlament uvjeravali kako je brisanje podređenih obveznica nužno te kako je uobičajena praksa i u ostalim europskim zemljama.
Mutni stres testovi
I jedno i drugo je bilo, naravno, velika laž, stopostotne eksproprijacije vlasnika obveznica nisu se dogodile niti u jednoj drugoj državi eurozone, a važeće europsko zakonodavstvo takav postupak uopće ne nalaže. Brisanje obveznica je zadnjih tjedana dovelo do velikog zanimanja medija te obraćanja guvernera centralne banke, kako na sjednici vlade, tako i pred nadležnom parlamentarnom komisijom. Miro Cerar, već po običaju, tvrdi kako guverner Boštjan Jazbec još uvijek uživa njegovo povjerenje.
U međuvremenu, iz ormara su počeli ispadati i drugi kosturi – pojavljuje se bojazan kako je za dokapitalizaciju bankarskog sustava potrošeno 1,5 milijarde eura previše. Takozvani stres testovi krajem 2013., pokazali su – ovisno o korištenoj metodologiji – astronomski različita stanja bilanci. Samo u slučaju Nove ljubljanske banke, jedan je izračun pokazivao 800 milijuna eura plusa, a drugi 300 milijuna eura minusa – 1,1 milijarda eura razlike?!
Takva, i brojna druga neugodna pitanja, koja je počela postavljati Ujedinjena ljevica, uz ostale oporbene stranke, uskomešala su javnost. No, krajem prošlog tjedna, Bruxelles već uzvraća udarac. Mario Draghi se u pismu Jean-Claudu Junckeru požalio kako su demokracija i sloboda govora doduše dobra stvar, no da bi slovenski zastupnici trebali razumjeti da je Banka Slovenije neovisna institucija. U prijevodu – ne gurajte nos u stvari koje vas se ne tiču!
Draghijevo pismo i Cerarova izjava kako guverner Jazbec i dalje uživa njegovu podršku, znakovi su koji jasno ukazuju da se ni ovoga puta ništa neće dogoditi, da ni ovoga puta, baš kao i u slučaju spomenutih hrvatskih i bosanskohercegovačkih štediša, odgovornost za eksproprijaciju neće preuzeti nitko. Na prvi pogled se može učiniti kako su takve eksproprijacije u kapitalizmu nešto izvanjsko, nekakva bizarna anomalija, koju apologeti kapitalizma rado pripisuju antikapitalističkim snagama.
No, tome je tako uistinu tek na prvi pogled. Kapitalizam je nastao eksproprijacijom slobodnih seljaka, tj. primitivnom akumulacijom. Kapitalizam se i reproducira kroz neprestanu eksproprijaciju radništva, s jedne strane posredno, kroz radni proces, a s druge strane izravno, kroz fiskalnu politiku i ovakve prigodne eksproprijacije. Ogromna većina svjetskog stanovništva je, stoga, već sada ustvari žrtva eksproprijacije te ne može preživjeti drugačije nego da iz dana u dan prodaje rad svojih ruku i duha.
Zar nije napokon došlo vrijeme da konačno ekspropriramo eksproprijatore?
Sa slovenskog preveo Goran Matić