Jedno od ključnih mjesta formiranja tzv. javnog mišljenja u Hrvatskoj središnji je dnevnik nacionalne televizije. Ta je emisija početkom mjeseca doživjela makeover kojim se želi odgovoriti konkurenciji i doskočiti padu gledanosti prošlih godina. No atraktivniji format ujedno je pratilo i osnaživanje funkcije kreatora common sensa, ovoga puta u sklopu kampanje za jačanje “mjera štednje”
Gledatelji novog formata Dnevnika Hrvatske televizije (HTV), koji je na programu nekih petnaestak dana, mogli su primijetiti da u izvještajima, reportažama i analizama često dominira određeni fatalizam. Već od prve minute premijernog izdanja centralne informativne emisije na HTV-u od 2. 3. ove godine svaki put kad bi se progovorilo o putovima i načinima izlaska iz krize, prevladala bi retorika neminovnosti.
Da bi se rečeni fatum podupro empirijom, Dnevnik je specijalno za svoje prvo uprizorenje naručio istraživanje o politici štednje i odricanja, o rezovima u javnom sektoru i sl. Prema rezultatima tog istraživanja preko 70 posto ispitanika je za rezove, a 52,4 posto je spremno na bolne rezove i odricanja, koji su nužni za izlazak iz krize, čak i ako to znači da će se i njima osobno rezati. Preko 90 posto ispitanika je za smanjivanje državnog aparata, a preko 60 posto podupire otkaze u javnom sektoru, čak ako to znači i njihov otkaz.
Da je put izlaska iz krize samo jedan složili su se svi sugovornici, novinari i analitičari i u sljedećem prilogu rečenog Dnevnika, u kojemu se najprije uprizorio Hans Werner Sinn, predsjednik IFO instituta iz Münchena, s konstatacijom da Hrvatska treba radikalne strukturne reforme i tranziciju iz komunizma u tržišno gospodarstvo. Sinn, inače, zajedno s kolegama radi na ekonomskom programu Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i prema vlastitom priznanju s tim je poslom stigao otprilike do pola.
“Metadon ekonomija”
I treći prilog u udarnom nizu bio je na istu temu – pravocrtni izlazak iz krize. Ispred Europske kuće u Zagrebu se javio Željko Kardum i izvijestio sa skupa o energetskoj budućnosti Europe, na kojoj je bila prisutna i delegacija Europske komisije (EK). I tamo se govorilo o krizi i njezinom rješavanju, a izvjestilac Kardum nam je to prenio sljedećim riječima: “Dosad je bila mantra, upozorava Sinn”, a za nas ponavlja Kardum, “da se trebamo uzdati u evropske fondove, a zapravo se radi o tome da Republika Hrvatska ne smije ovisiti isključivo o fondovima, jer je to onda ovisnost o nečijem tuđem novcu. Treba se protiviti tzv. metadon ekonomiji. Hrvatska bi trebala postati samodostatna i trošiti točno onoliko koliko ima”, zaključio je Kardum.
U društveno-reportažnom bloku Dnevnika, koji je uslijedio odmah poslije hard core vijesti, mogli smo vidjeti koji su učinci takve doktrine TINA (There is no alternative) na svakodnevni život u nas. Prvi prilog je govorio o daljnjim vladinim mjerama protiv siromaštva za koje se planira izdvojiti preko 20 milijuna kuna. Problem je ilustriran pričom o siromašnoj 37-godišnjakinji bez posla s troje djece i nezaposlenim mužem. Blokirani su im računi, a dužni su preko 200 tisuća kuna.
Nakon toga uslijedila je reportaža iz splitskog prihvatilišta za beskućnike gdje je u toku bila akcija 366 večera za beskućnike, još jedna kraća vijest o mjerama protiv energetskog siromaštva, a mogla se vidjeti i reportaža iz menze u kojoj su jeli premijer i neki članovi naše Vlade, koji su nakon toga zapodjenuli razgovor sa studentima o perspektivama njihovog zapošljavanja i o problematici odljeva mozgova.
Zdrav razum
Inače, prvi jednosatni Dnevnik javnog servisa zajedno su vodili Đurica Drobac i Sanja Mikleušević Pavić. Već sljedećeg dana su gledatelji imali priliku vidjeti drugi voditeljski par kojeg čine Tina Šimurina i Stipe Alfier. U tom je Dnevniku glavna vijest bio Izvještaj Europske komisije o Hrvatskoj u kojem smo dobili sljedeće ocjene: pravosuđe je ocijenjeno dvojkom, baš kao i proračun, mirovinski sustav, poslovno okruženje i javne tvrtke. Radno zakonodavstvo ocijenjeno je trojkom, a najvišu ocjenu – četvorku – dobio bankarski sektor.
Spektakularizirani haerteov Dnevnik sličnom je retorikom, istina ponešto ublaženom, nastavio i nakon ove uvertire. Što se formalne strane novog Dnevnika tiče kritičari su odmah uočili da je svoju efektivnost Dnevnik pokušao dobiti uvođenjem para voditelja, umjesto dosadašnjeg jednog voditelja, zatim dodajući rubrici vijesti – koja je dosad bila dominantna u Dnevnicima – rubrike poput života s tzv. “toplim ljudskim pričama” u fokusu ili pak rubriku entertainment, te prelamajući emisiju na pola intervjuom s nekim političkim ili kulturno-društvenim selebritijem. U prvom izdanju Dnevnika tu je ulogu odigrao šef opozicije Tomislav Karamarko.
Dnevnik u ovoj svojoj extended verziji zapravo služi kao važno mjesto s kojeg se apelira na stanoviti common sense, što opet predstavlja dio šire legitimacijske strategije. U tome je na početku najvažnije proširiti strah i moralnu paniku bilo od previsokog duga ili prezadužene države, ili od mjera koje kane poduzeti institucije Europske unije. Zatim je potrebno naći krivce – kao što je, recimo, naša parohijalna zatucanost, odnosno naše uvjerenje da se ekonomija može voditi nacionalno, a općepoznato je da nije tako. Ili pak naša rastrošnost i ovisnost o tzv. metadon ekonomiji, a zdrav razum nalaže da se ne troši preko svojih mogućnosti itd.
Zamjena teza
U proizvodnji pristanka na rezove potrebno je osim batina dati i pokoju mrkvu, pa tako vidimo da smo dobili dobre ocijene za Zakon o radu kao i za bankarski sektor. Nakon toga su urednici novog Dnevnika, očito, toliko jako željeli dokazati tezu o tome da je populacija već prihvatila mjere štednje kao nešto neophodno, da su po principu samoispunjujućeg proročanstva, tezu koju su jako željeli (ili morali) dokazati doista i dokazali rezultatima ankete u kojima su se pretpostavke potvrdile s preko 90 posto onih koji su se s njima složili.
Nakon toga u svom specifičnom jukstaponiranju televizijskih blokova slijedi niz priloga u kojima saznajemo da se konsenzus zapravo ima bespogovorno postići, jer tako traže vanjske adrese, među njima i ona Evropske komisije, pa da tu onda nekog posebnog izbora zapravo ni nema. U bloku “toplih ljudskih priča”, akteri su siromašni, beskućnici ili besperspektivni studenti, no njihove sudbine ne proizlaze iz toga (kako bi htjela urednička ruka) što je šok terapija izostala. Upravo suprotno, uredništvo zamjenjuje tezu, odnosno danas nezaštićene stare i bolesne, mlade bez budućnosti, žene bez obrane svojih reproduktivnih prava, imamo baš zato jer su se te mjere sustavno provodile već više desetljeća.
Henry Giroux kaže kako su “kontradikcije neoliberalizma sve veće, ali konsenzus koji ga održava i dalje je izrazito živ i zdrav. Common sense je postao neprijatelj kritičke misli. Nada više nije dio diskursa ljevice; zamijenjena je turobnim osjećajem očaja, bez ikakve vizije o radikalnoj demokraciji.” Glavni mediji, a dnevnik na nacionalnoj televiziji tu igra važnu ulogu, pomažu da argumentaciju zdravog razuma podupru do mjere da ona postane uvjerljiva i prihvaćena na gotovo pa intuitivan načina, dakle na način za koji nije potrebna dodatna refleksija koja bi provjerila navode. Jer, recimo, iskustva zadnjih godina govore da rezanje budžetskih stavki nipošto ne vodi automatski smanjenju duga. Međutim, provođenje politike stezanja remena stalno se traži kao kakva religijska dogma pa se postavlja pitanje – je li tu riječ o common sensu ili nonsensu?