Građevinski boom u glavnom gradu Albanije zahtijeva stalno nove prostore u čijem “čišćenju” u ime investitora sudjeluje represivni aparat države. U procesu gentrifikacije – iseljavanja siromašnih iz atraktivnih dijelova grada radi prilagodbe stanovanju bolje stojećih – danas stradavaju oni najugroženiji, koji su ranih devedesetih pobjegli sa sela u veće gradove, a čije je ekstralegalno stanovanje do sada bilo tolerirano radi očuvanja minimuma socijalnog mira.
U ne tako perifernoj četvrti Tirane šezdeset obitelji, uglavnom iz romske zajednice, već nekoliko mjeseci živi pod stalnom prijetnjom rušenja kuća. Albanska vlada želi napraviti mjesta za izgradnju velike obilaznice koja bi olakšala zloglasno zagušen cestovni promet u gradu. Spomenute obitelji, koje u svojim loše izgrađenim kućama žive više od dvadeset godina, nemaju vlasničke listove što omogućava vladi da ih bez kompenzacije legalno iseli prije rušenja kuća. Doduše, zahvaljujući ograničenom javnom pritisku zajednice i nekih političkih aktivista, vlada nudi stanovnicima plaćanje stanarine u drugim kućama u razdoblju ne dužem od dvije godine.
Ove obitelji, koje su među najsiromašnijima u Tirani i čiji su članovi većinom nezaposleni ili zaposleni na najnižim poslovima poput sakupljanja otpada ili ulične trgovine na malo, s pravom tvrde kako nikada neće moći plaćati nikakve stanarine i kako su trenutne kuće, bez obzira na njihovo loše stanje, jedini krov nad glavnom kojeg imaju. U međuvremenu, buldožeri su već danima parkirani u blizini na pokaznoj vježbi snage, što je dovelo do narušavanja psihičkog stanja stanovnika, prisiljavajući neke da prihvate ponudu vlade. Tvrde kako svake noći očekuju da ih policija i buldožeri deložiraju i unište njihove kuće.
Ovakva vrsta prisilne gentrifikacije nije nova u Albaniji, osobito za romsku zajednicu. Najsiromašniji od najsiromašnijih, marginalizirani ne samo ekonomski nego i politički, socijalno i ideološki, Romi su stalan predmet maltretiranja kojeg provode vlada i građevinska poduzeća. U najozloglašenijem događaju iz 2011. godine, cijelo romsko naselje srušili su plaćenici građevinskih kompanija kojima je vlada dala dopuštenje da izgrade novi stambeni blok na mjestu na kojemu se desetljećima nalazio vrlo siromašni mali geto.
Situaciju je dodatno pogoršala činjenica da policija ne samo da nije intervenirala kako bi zaustavila teroriziranje stanovnika, već je odbila evidentirati optužbe protiv počinitelja. Novinski izvještaji su čak tvrdili da su se policajci izrugivali stanovnicima koji su im prilazili tražeći pomoć. Dva druga slična događaja odigrala su se 2013. godine u Tirani, kada je drugo građevinsko poduzeće iselilo i uništilo romsko naselje te 2014. godine u Elbasanu, gdje su romske obitelji bile izložene prijetnjama iseljavanjem radi rekonstrukcije i gentrifikacije okolice nogometnog stadiona.
Neformalna naselja na periferiji
Kakav je generalni kontekst ovih deložacija i odnosa na tržištu nekretnina u Albaniji? Poznato je da se nakon 1991. godine i pada režima državnog socijalizma dogodila radikalna rekonstrukcija društvenog uređenja. Albanska buržoazija, relativno slaba u usporedbi s ostalim nacionalnim buržoazijama i nedovoljno jaka u odnosu prema ostalim društvenim klasama, do nedavno se nije mogla uključiti u otvoreni manevar prisilne gentrifikacije. S druge strane ova je buržoazija, s jakim vezama u državnom aparatu, nametnula neku vrstu prešutnog društvenog ugovora s ostalim klasama pri čemu je sama mogla profitirati od procesa privatizacije i ostalih oblika komodifikacije prostora te ostalih javnih i općih dobara, dok su istovremeno ostale društvene klase koristile neke oblike javnih dobara, a posebno zemlju bez posebne dozvole države.
Tako su od ranih devedesetih godina mase bivših seljaka požurile u najveće gradove, osobito na njihovu periferiju, zauzimajući zemlju i gradeći improvizirana naselja. Unatoč činjenici da u većini slučajeva država nije legalno prepoznala njihovo pravo na vlasništvo, i da je donijela zakone prema kojima stari vlasnici (čija je imovina nacionalizirana u socijalizmu) imaju zakonsko pravo na ovu zemlju, brojnost novih naseljenika te samoorganizacija u naseljima, kao i druge vrste pretpolitičkih veza, učinile su ove posjede de facto legalnim naseljima.
Romsku zajednicu od ostalih siromašnih zajednica razlikuje njena relativna slabost, ne samo numerička, već i njen status u okviru vladajuće ideologije. Poznato je da ideologija funkcionira tako da osigurava vladajućim klasama koherentnost uz istovremenu proizvodnju nepremostivih rascjepa među ostalim klasama, osobito onim najsiromašnijim. Tako siromašni članovi drugih zajednica imaju tendenciju prihvatiti ideološki rasizam koji konstruira identitet Roma kao pijanica, prljavih i neodgovornih ljudi čija se prava ne bi trebala uzimati za ozbiljno. Dio je rasističke racionalnosti da se deložacije ne percipiraju jednako kada se radi o “Albancima” i “Romima”. Kada bi se slična deložacija dogodila u siromašnoj četvrti u kojoj pretežno žive Albanci, javnost bi se više senzibilizirala i javna pobuna bila bi snažnija. Istovremeno, ono što se događa na početku teksta spomenutim romskim obiteljima percipira se kao civilizirana gentrifikacija.
Identiteti i kontrahegemonija
Ideologija se prenosi čak i kroz nove ideološke aparate nevladinih organizacija. Neke od njih nastoje predstavljati romsku zajednicu i pomažu u njenoj emancipaciji, no većina je pridonijela stvaranju kolektivnog imaginarija u kojem su Romi predstavljeni kao egzotični subjekti, neka vrsta umjetničkih boema čije se potrebe i prava ne bi trebale uspoređivati s potrebama i pravima ostalih “normalnih” zajednica. Prema tom shvaćanju, Romi nemaju adekvatne kuće ne zato što su siromašni, nego zato što je siromaštvo nužan proizvod njihove kulturne posebnosti koju treba zaštititi od “civilizatorskih” nastojanja.
S druge strane, čak i nevladine organizacije koje rade na emancipaciji romske zajednice ne idu dalje od “podizanja malo medijske prašine”. Uvijek se pritom inzistira na kulturi mirnih prosvjeda koji teže kompromisima, pri čemu bi se vladi i drugim državnim tijelima trebalo pristupati na “konstruktivan” način. Na primjer, organizacije često podučavaju zajednice s kojima rade da se ni u kojem slučaju ne sukobljavaju s policijom i da ne grade radikalne strategije pristupanja državnom aparatu. Što je osobito bitno, partikularizirale su njihovu socijalnu sudbinu tako da se izgradnja kontrahegemonijskog bloka s drugim klasama čini nemogućom. Prema tim organizacijama, borba Roma tek je njihova borba, a ne dio ukupne borbe protiv širih procesa obespravljenja i redukcije socijalnih prava siromašnih.
U terminima kontraideologije, za vrijeme nedavnih prosvjeda romskih obitelji na djelu je bio zanimljiv proces. Iako su neprestano stigmatizirani, čak i u smislu nacionalističke identifikacije – kao rasno i kulturno drugačiji, ako ne i inferiorni “Albancima” – za vrijeme posljednjih prosvjeda svjedočili smo spontanom kontrahegemonijskom potezu kada su Romi skandirali “I mi smo Albanci” te čak zapjevali i albansku himnu. Zaprepaštenim promatračima ovo je čini se bilo traumatično iskustvo.
Romi nisu skandirali o svojim navodnim posebnostima ili egzotičnosti bivanja Romima, već nešto u smislu “mi smo Romi, dakle Albanci”, pri čemu se bivanje Albancima više ne definira prema etničkom principu ili rasnim karakteristikama, nego u političkom i društvenom smislu. Kao da su govorili “mi živimo ovdje, mi živimo sa svim ostalim zajednicama, mi se susrećemo sa zajedničkim socijalnim problemima, zbog toga pripadamo ovdje i tražimo jednaka prava”.
Gentrifikacija i represija
No, vratimo se na neoliberalno restrukturiranje ekonomije. Ovdje je nužno naglasiti da je nakon 1991. godine jedan od najproduktivnijih sektora albanske ekonomije bila građevinska industrija. Najveći gradovi, a osobito glavni grad Tirana, agresivno su gentrificirani pri čemu su privatni vlasnici malih kuća prodavali svoje posjede kako bi privatna poduzeća mogla izgraditi velike stambene blokove. Privatna poduzeća nisu kupila samo male privatne posjede, već i velika javna područja, tako da je danas Tirana jedan od najgorih gradova u pogledu dostupnosti zelenih i javnih prostora za rekreaciju.
Do prije nekoliko godina političkoj eliti i građevinskoj buržoaziji bilo je jednostavnije provoditi gentrifikaciju bez prisilnog iseljavanja pa je u većini slučajeva malim vlasnicima plaćano dovoljno da prodaju svoje posjede. No kako je komodifikacija urbanog prostora učinila pronalaženje praznih prostora sve težim, građevinske tvrtke tjeraju vladu da “oslobodi” sav prostor na kojem bi se još moglo graditi. A mala romska naselja savršene su mete. Kao i u gotovo svim drugim zajednicama, zemlja na kojoj su izgrađene kuće je okupirana i stanovnici ne polažu legalna prava na nju, no za razliku od ostalih siromašnih zajednica koje mogu iskoristiti proces legalizacije, romski posjedi su uglavnom i dalje ilegalni.
Treba imati na umu i da trenutna vlada pokušava slomiti prešutni društveni ugovor između siromašnih i političko-ekonomske elite. Tako se u ime “obnove legalnosti” upustila u pothvat rušenja velikog broja zgrada, osobito onih u vlasništvu malih poduzeća i samozaposlenih poduzetnika kako bi se oslobodio prostor za infrastrukturne radove. Ono što je karakteristično za ovaj proces nije samo sve veća uloga policijskih snaga (u posljednjem godišnjem proračunu, policija je jedini dio državne birokracije u kojem je povećan broj zaposlenika kako bi mogli pomoći u obnovi legalnosti), nego i činjenica da srušene ilegalne zgrade pripadaju isključivo malim poduzetnicima, dok su najveća poduzeća gotovo uvijek našla načina za legalizaciju.
Dakle, najmanji se uništavaju bez kompenzacije, dok najveći dobivaju velike sume državnog novca. Ista logika vrijedi za siromašne društvene slojeve. Romi su pretežno u “ilegalnom” statusu, dok su ne tako siromašni uvijek pronašli načine da iskoriste zakone u svoju korist, tako da je bombastična vladina akcija “obnove legalnosti” zapravo samo oblik klasne represije.
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski