Prilagodba studentskih organizacija u Sloveniji “zahtjevima” kapitalizma vjerno je pratila prilagodbu kroz koju su prošle državne institucije. Međutim, s obzirom na svoju specifičnu povijest Radio Študent je ostao svojevrsna institucionalna anomalija. Organizacijska i upravljačka privrženost načelima koja odbijaju komercijalizaciju aktivnosti i političku svodivost na uže shvaćena studentska pitanja stavljaju ga u nepovoljnu poziciju i čine mu budućnost upitnom.
Krajem prošlog mjeseca, zbog smanjenih financijskih sredstava za 2015. godinu, Studentska organizacija Univerziteta u Ljubljani (Študentska organizacija Univerze v Ljubljani, ŠOU) ponovno se uplela u konflikt sa Radio Študentom (RŠ). Baš kao što državna politika vrši privatizacijske, odnosno političke pritiske na korisnike javnih sredstava pod izgovorom proračunskog deficita, tako i studentska politika reže i kroji financijska sredstva za studentske aktivnosti u skladu s političko-ideološkim preferencijama vladajuće stranke. Kao službeni razlog rezova navodi se smanjeni priljev sredstva od studentskog rada, budući da je država početkom godine odlučila institucionalno preustrojiti taj segment tržišta radne snage u Sloveniji. Studentski rad u Sloveniji de facto postoji još od 1959. godine. No kako je predstavljao manje značajan oblik zaposlenja, njegov se zakonski i organizacijski okvir, temeljen na radu tri student servisa, nije značajno mijenjao. Nakon 1996. godine, praksa zapošljavanja studentske radne snage dramatično se proširila među poslodavcima jer je liberalno zakonodavstvo nove države omogućilo odobravanje koncesije za oko 50 studentskih servisa.
Za poslodavce studentski rad nije samo najjeftiniji oblik angažiranja radne snage, već predstavlja i oblik zapošljavanja pri kojemu prema radnoj snazi imaju najmanje obveze. Masovno zapošljavanje studenata i ne-studenata preko studentskih servisa pridonijelo je prekarizaciji i fleksibilizaciji radne snage, istovremeno snižavajući cijenu rada opće. Zajedno sa ostalim netipičnim oblicima zapošljavanja, studentski rad je pridonio segmentaciji radne snage i formiranju dvostrukog tržišta rada. Sredstva iz studentskog rada javna su sredstva i predstavljaju specifičan oblik davanja. Koncesijska davanja iz studentskog rada dolaze od razlike između bruto plaće koju uplaćuje poslodavac i neto plaće koju prima student, a tako dobivena sredstva namijenjena su financiranju izvanstudijskih aktivnosti u okviru ŠOU-a. Jedna od njih je i Radio Študent.
No, ovdje ćemo se radije usredotočiti na politički motiviranu debatu o identitetskoj problematici Radio Študenta, koja iz godine u godinu prati nove rezove. Prema mišljenju ŠOU-a, Radio Študent je premalo “studentski”: na njemu radi premalo studenata, program nije dovoljno “studentski” te ga stoga ne sluša studentska populacija. Navedene tvrdnje su načelno točne i vrijedne promišljanja. No, ono što je pri takvom diskursu problematično, jesu njegova intencija i adresat. Takvim izjavama poduzetnički nastrojen ŠOU, koji ne razumije značaj autonomnog i alternativnog medija poput Radio Študenta, želi uspostaviti političku kontrolu nad radijskom postajom i koristiti ju u svrhu promoviranja svojih djelatnosti, ali i ideja. I opet bismo mogli reći da studentska politika oponaša državnu. Upravo se zato ovi problemi ne tiču samo Radio Študenta. Zbog specifične privatizacije medija u Sloveniji, slovenski radijski prostor još uvijek nije u stanju ponuditi niti jedan javni ili privatni radio koji bi društvenim problemima pristupao na istraživački i kritički način te imao autonomnu progresivnu glazbenu uredničku politiku. Osnivanje takvog radija bi Radio Študent vjerojatno rasteretilo “starijeg” kadra te posljedično ostavilo više prostora za studentsku praksu.
Društveni kontekst nastanka Radio Študenta
Doduše, RŠ i ŠOU se ne razumiju niti po definiciji “studentskoga”. Sadržajno nerazumijevanje između 45-ogodišnjeg radija i njegovog 24-ogodišnjeg formalnog osnivača, studentske organizacije, rezultat je kako različitog povijesnog razvoja obiju institucija, tako i društvenih odnosa unutar kojih su se formirali. Iako institucije ne proizvode društvene odnose, one određuju oblike njihove reprodukcije. Same proizlaze iz međusobnog djelovanja različitih društvenih aktera, a istovremeno određuju polje njihovog legitimnog djelovanja. Razumijevanje institucionalnih promjena je važno, jer je institucionalizacija odraz načina reprodukcije društvenog sustava. Obilježeni vremenom u kojem su nastali, Radio Študent i ŠOU razlikuju se i prema načinu i prema cilju djelovanja.
Radio Študent nastao je u duhu studentskog pokreta 1968., kada su studenti u cijelome svijetu, pa i u socijalističkoj Ljubljani, zahtijevali veću autonomiju, bolji položaj u društvu te razne društvene promjene. Radničko samoupravljanje kao institucionalni oblik odlučivanja te društveno vlasništvo kao oblik vlasništva, bili su temelji na kojima je Radio Študent od 1969. godine pisao svoju povijest kao neovisni društveno kritički medij. U povijesni i društveni značaj radija ugrađen je “udruženi rad” generacija mladih intelektualaca te mu tako opravdano izborio pravo na opstanak u obliku jedinstvene ustanove. Radio Študent objedinjavao je dvije društvene funkcije: obrazovnu, time što su kroz njega generacije studenata obučavane za različita zanimanja povezana s radiom, i društveno aktivističku, time što je aktivno pratio i sudjelovao u društvenim pokretima, između ostalih i u samom procesu utemeljenja Slovenije. Unatoč prelasku u kapitalističko društvo, radio je očuvao organizacijsku i uredničku politiku iz prijašnjih vremena, koje se niti danas ne želi odreći. Zbog svoje povijesti ne može pristati na identitetsko poimanje “studentskoga”, niti svoje djelovanje reducirati na promociju jedne interesne skupine.
Identitetski diskurs uspostavlja se paralelno s liberalizacijom slovenskog društva od kraja 80-ih, čime dolazi do izrazitih promjena u djelovanju studentske organizacije u socijalističkoj Sloveniji. Univerzitetska konferencija Saveza socijalističke omladine Slovenije (Univerzitetna konferenca Zveze socialistične mladine Slovenije) raspustila se 1990. godine, svoje političke aspiracije institucionalizirala je kroz Liberalno demokratsku stranku, a studentsko djelovanje prenijela na Studentsku organizaciju Slovenije. Na temeljima tog nasljeđa je Aktom o osnivanju (Akt o ustanovitvi, 1990.) osnovana Studentska organizacija (Študentska organizacija) u Ljubljani kao privatna ustanova, što znači da ŠOU ne podliježe nadzoru nad financijskim djelovanjem, za razliku od javnih institucija. Njezino postojanje je pravno i formalno uredio tek Zakon o studentskoj zajednici (Zakon o skupnosti študentov, 1994.), koji je pružio pravnu podlogu za djelovanje i financiranje organizacije te legalizirao imovinsko i organizacijsko nasljeđivanje. Donošenjem tog zakona tranzicijska politička elita je socijalističko društveno vlasništvo pretvorila u privatnu kapitalističku imovinu, a rezultate samoupravnog udruženog rada u djelatnost privatne ustanove.
Alkemijsko zakonodavstvo je – reinstitucionalizacijom postojećih i osnivanjem novih institucija – počelo regulirati društvo prema kapitalističkim načelima, istovremeno pružajući pravnu podlogu za privatizacijske procese u prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća. I formalna upravljačka struktura ŠOU-a prilagođena je kapitalističkom načinu upravljanja. Naime, ŠOU ima dva vodstva – predstavničko i tehničko. Predstavničko vodstvo je institucionalna kopija parlamentarne demokracije, dok je tehničko vodstvo institucionalna kopija tvrtke. Zastupnici studentskog zbora moraju imati status studenta i biti izabrani, dok je direktor, kao voditelj tehničkih službi, “stariji” menadžerski kadar. Tehničke službe brinu za zakonitost djelovanja i financijsko upravljanje ustanovom te funkcioniraju kao pomoćne službe u djelovanju studentskog parlamenta, koji odlučuje o stvarima poput proračuna. Drugim riječima, ŠOU je, s jedne strane, organiziran kao i svako drugo poduzeće, dok je s druge strane zakonski obvezan provoditi demokratsko samoupravljanje studentske zajednice, ali i voditi brigu o općem interesu studenata, u koji ulazi i neometano provođenje izvanstudijskih aktivnosti. Jedna od njih je i Radio Študent.
Študent na raskršću
ŠOU je, dakle, naslijedio imovinu svojih socijalističkih prethodnika, ali i društvenu odgovornost za očuvanje važnih povijesnih institucija. No budući je ŠOU institucija uspostavljena na kapitalističkoj osnovi, a društvena odgovornost je dio normativnog diskursa, studentski predstavnici i njihovi menadžeri cjelokupno nasljeđe neproblematično poimaju kao svoje vlasništvo, podređujući ga logici troškova i koristi. Opremljeni neoliberalnom frazeologijom žele sredstva od studentskog rada “oplemeniti” i riješiti se tereta troškova neprofitnih djelatnosti. Diskursom o nužnosti “ekonomičnog upravljanja” predstavnici ŠOU investiraju proračunska sredstva u obnovu naslijeđenih nekretnina, kako bi lakše razvijali turističku i ugostiteljsku djelatnost, iako se profiti ostvareni tim djelatnostima ne vraćaju u studentski proračun. U okviru poduzetničke logike koja upravlja djelovanjem ŠOU-a, društveno značajne djelatnosti poput Radio Študenta, ali i kluba K4, Časopisa za kritiku znanosti, studentskog časopisa Tribuna itd, postaju tek “trošak u bilanci” te ih se zato namjerava bilo komercijalizirati, bilo privatizirati, ili barem uspostaviti nad njima neposredni nadzor. Smanjivanje sredstava od studentskog rada i rezovi u javnim financijama tu poslovnu logiku ŠOU-a čine samo snažnijom, čime zaoštravaju konflikte poput ovoga između vodstva ŠOU-a i radnog kolektiva Radio Študenta.
Iako suradnici Radio Študenta “ne daju radio” i već nekoliko godina upozoravaju opću javnost i nadležne institucije na svoj neizdrživi status, konflikt ipak ostaje neriješen. Naime, društvom vlada opća apatija, unatoč nekim priznanjima na simboličkoj razini i skromnim donacijama za opstanak RŠ. Društvena apatija i ne-solidarnost rezultati su generalnog tranzicijskog stanja slovenskog društva, koje je iz euforije prešlo u depresiju te se naviklo na političke kalkulacije. ŠOU sa svojim nasljeđem upravlja slično kao slovenska politička elita, koja privatizira naslijeđenu društvenu imovinu, ostvarenu na plećima generacija samoupravnih radnika i radnica SFRJ, odnoseći se prema njoj kao prema bilo kakvom komadu vlasništva, bez ikakve odgovornosti za moguće trajne društvene posljedice. I kod jednih i kod drugih očit je oportunistički odnos, karakterističan za tranzicijsku Sloveniju, pri čemu je demokracija tek formalni okvir, dok je sadržaj sveden na pragmatično (privatno) kalkuliranje.
S obzirom da se institucije i javnost oglušuju na apele Radio Študenta, bit će potrebno dobro razmisliti o budućem djelovanju radija te se odlučiti za jednu od navedenih dviju društvenih funkcija. Hoće li se odcijepiti od studentske organizacije i profesionalno se formirati kao društveno kritičan radio sa progresivnim glazbenim sadržajem te tako vršiti samo društveno-aktivističku funkciju? Ili će se posvetiti isključivo svojoj edukativnoj funkciji i djelovati kao poligon za obrazovanje novih generacija te tako prepustiti odlučivanje o emitiranom sadržaju studentskom radijskom kolektivu koji kreira program? Doduše, moguće je i nastaviti inzistirati na postojećem stanju i ostati vjeran objema funkcijama, no to bi značilo tek polagano umiranje na rate.
Sa slovenskog preveo Goran Matić