Brojnim mjerama kojima nastoji srpsku ekonomiju učiniti konkurentnijom, od smanjenja plaća i penzija preko najavljene privatizacije poduzeća u državnom vlasništvu do zakona o racionalizacija javnog sektora, ovih dana je Vlada na čelu s Aleksandrom Vučićem dodala još jednu. Bolje rečeno, aktivirala je jednu staru – vraćaju se poticaji investitorima koje je svojedobno uveo bivši ministar ekonomije Mlađan Dinkić. Za razliku prijašnjih, ponešto uniformiranijih poticaja, novi su razrađeniji, kako uvjetovanjima tako i izborom i opsegom. Pri apliciranju investitori mogu birati žele li primati poticaje na osnovu novootvorenih radnih mjesta ili na osnovu visine ukupne investicije. Za poticaje po radnom mjestu uvjeti dodatno variraju ovisno o visini investicije i broju radnih mjesta, a dodatno su stimulativni u slučaju da se investicija priprema u ekonomski devastiranim područjima.
Iako su poticaji i razni oblici subvencija standardna praksa kapitalističkih država, čini se da srpska vlada osim ponavljanja očitosti kao što je neophodnost otvaranja novih radnih mjesta u uvjetima visoke nezaposlenosti, ne barata argumentacijom i podacima o efikasnosti takvih mjera. Prema pisanju Blica, nikakav materijal ili istraživanje o učincima poticaja iz perioda od 2008. do 2013. ne postoji ili ga vlada ne daje na uvid. Jedino što se zna jest da su četiri od deset firmi koje su u 2013. primile “Dinkićeve” poticaje ostvarile negativne poslovne rezultate, a samo je jedna ostvarila profit veći od visine dobijenih poticaja. Dinkić je na kritike odgovorio primjedbom o “elementarnom nepoznavanju logike investicije” i ukazivanjem na dugotrajniju perspektivu, odnosno da se predviđeni profiti ne mogu realizirati odmah u godini u kojoj se investicija provodi. Iako Dinkićev argument načelno stoji, smjer ulaganja, stanje na tržištu i rezultati nakon prve godine mogu ocrtati tendencije i uspostaviti okvir za valorizaciju korištenih subvencija.
No u uvjetima visoke nezaposlenosti svaka priča o novom radnom mjestu u proizvodnji, dodatno kontekstualizirana navodnim sukobom interesa između radnika u javnom sektoru i onih u privatnom, omogućuje vladi da mjere provodi bez priložene analize i rezultata.