Snažni angažman rimokatoličke crkve u Sloveniji protiv nedavno donesenog zakona o izjednačavanju prava istospolnih brakova samo svjedoči kontinuitetu regresivnih politika koje ta institucija provodi ili kojima služi. Osim sličnih ideoloških agendi, među kojima prednjači historijski revizionizam i afirmacija kvislinških snaga, rimokatolička crkva nije ostala po strani ni u predkriznim financijskim avanturama koje su obilježile slovensku ekonomiju u dvijetisućitima.
Katolička crkva svojevrstan je fenomen, postoji već više od dva tisućljeća, no unatoč činjenici što ju tokom tih dvadeset stoljeća neprestano tresu uvijek nova cijepanja i prvorazredni skandali kojih bi se posramili i najprekaljeniji političari, čini se kako bi vrlo lako mogla poživjeti i još koje tisućljeće. Unutar tog univerzuma, daleko je najmoćnija Rimokatolička crkva (RKC), a upravo ćemo se njenom slovenskom verzijom baviti u nastavku teksta. No prije toga, još nekoliko općih i uvodnih napomena. U vremenu silovitog uzleta znanosti i tehnologije, prosvjetiteljstva, nastanka psihoanalize, itd., činilo se vjerojatnim kako bi barem jedna od nabrojanih pojava mogla zadati smrtonosni udarac RKC.
Ipak, ova danas ima 1,2 milijarde vjernika i kao što rekosmo, nema nikakve naznake da bi njena ideološka hegemonija nad dobrim dijelom čovječanstva mogla biti dovedena u pitanje. Libidinalna ekonomija ipak pretpostavlja strukturni moment vjere i vjerovanja, a RKC ga eksploatira kao fantastičnu tržišnu nišu. Ona, u biti, “prodaje” nešto što se istinitim ili lažnim pokazuje tek nakon smrti. S te strane, radi se o tržištu s izrazito neelastičnom potražnjom, svi živi će jednom umrijeti, pa je svatko potencijalna mušterija RKC. Crkvi je oduvijek monetizacija ljudskih egzistencijalnih preispitivanja išla dobro od ruke, jedan od genijalnijih primjera je, recimo, srednjevjekovna trgovina oprostom.
Libidinalna ekonomija je stoga tijesno prepletena sa sasvim profanom, prljavom i ovozemaljskom ekonomijom koja donosi novac, štoviše prva je u službi druge. RKC je možda najlakše razumjeti kao globalnu korporaciju, koja ima jasno određen centar (Vatikan) te nacionalne, regionalne, lokalne (nadbiskupije, biskupije, župe) ispostave. Među njima vlada stroga i apsolutna hijerarhija, usporediva s vojnom. Koliko god to neobično zvučalo, uvelike sličan oblik međunarodne organizacije bila je i Komunistička internacionala, tj. Kominterna. Kominterna nije bila jednostavno udruženje ravnopravnih komunističkih partija. Ne, radilo se tek o nacionalnim ispostavama jedne globalne komunističke partije sa sjedištem u Moskvi.
Unatoč takvoj rigidnosti, Kominterna je bila i poprište različitih frakcijskih sukoba unutar te globalne komunističke partije, posebno u razdoblju nakon Lenjinove smrti. Navedeni sukobi u pravilu su odražavali frakcijske sukobe među boljševicima, a nacionalne ispostave (npr. Njemačka komunistička partija) su se opredjeljivale za jednu od struja. Poznato je kako je “lijeva struja” – čije je glavno lice bio Trocki, a koja se Staljinu suprotstavljala u različitim kontekstima – definitivno poražena već u drugoj polovici dvadesetih godina. Nešto je duže živjela desna opozicija pod Nikolajem Buharinom, no koncem dvadesetih godina i ona znatno gubi na snazi. Kao što znamo, političku likvidaciju ubrzo je, u obliku Moskovskih procesa, slijedila i fizička.
Referendum protiv progresivnog zakona
U povijesti RKC sigurno možemo pronaći usporedive strukturne pozicije, kao i figure koje ih zauzimaju, a mislim da je moguće tvrditi kako se takva protuslovlja i napetosti, u bitno blažem obliku, unutar RKC osjećaju i dan danas. Naravno, radi se o imanentnoj karakteristici svake velike organizacije, no to vrijedi posebno naglasiti kada se radi o organizacijama poput RKC, koje svoj imidž i djelovanje u velikoj mjeri temelje na naglašavanju jedinstvenosti i monolitnosti, koje u stvarnosti ne postoje. Teologija oslobođenja, tj. spajanje Kristovog nauka sa socijalističkom politikom, zaštitni je znak južnoameričkog katoličanstva. Sam Hugo Chavez rado se pozivao na Krista te naglašavao kako je njegov nauk u biti usko vezan uz socijalistički projekt. Unutar RKC, ta struja nesumnjivo predstavlja lijevu opoziciju, koja je u papi Franji dobila iznimno utjecajnog i moćnog, ako već ne zastupnika, onda sigurno benevolentnog sugovornika. Ne čudi stoga što je njegovo djelovanje od samoga početka trn u peti interesima desne opozicije unutar RKC, među koju pripada, nažalost, i slovenska RKC, odnosno najutjecajnije snage unutar nje.
Najnoviji primjer koji to dokazuje, jest sramotna kampanja “O djeci se radi” (“Za otroke gre”), koja se od nedavno, uz snažnu potporu crkve, odvija u Sloveniji, a zagovara raspisivanje referenduma koji bi osporio nedavno donesene promjene zakona o braku i obiteljskim odnosima. Nakon više desetljeća loših kompromisa i potrage za svima prihvatljivim drugorazrednim statusom homoseksualaca, novi zakon, putem nekoliko jednostavnih izmjena, u potpunosti izjednačava prava heteroseksualaca i homoseksualaca. Kao što se izrazio lider najveće opozicijske stranke (Slovenska demokratska stranka, SDS), Janez Janša – taj zakon ukida spol. I zaista ga ukida, barem pred zakonom, koji bi i tako morao biti slijep za spol, ali do sada to nije bio. No za SDS, Novu Sloveniju (NSi) i RKC to nije napredan, nego opasan zakon, koji ugrožava blagostanje djece. Dječje blagostanje bi se, naime, našlo u strašnoj opasnosti ukoliko bi se istospolnim parovima dopustilo da naokolo posvajaju djecu i tko zna kakve sve grozne stvari bi se onda toj djeci mogle događati.
Kampanja “O djeci se radi” je u manje od tjedan dana prikupila više od 80.000 potpisa za započinjanje postupka za raspisivanje referenduma, a nakon toga i više od 40.000 potpisa za raspisivanje samog referenduma. U međuvremenu je počela i protukampanja za obranu novog zakona, “O homofobiji se radi” (“Za homofobiju gre”), uz snažan angažman civilnog društva. Za obranu novog zakona zalaže se i koalicija Ujedinjena ljevica (Združena levica), koja je progresivne promjene i predložila te za njih dobila potporu u parlamentu. Druga važna pobjeda zastupničkog kluba Ujedinjene ljevice je uspjeh organiziranja parlamentarne potpore protiv raspisivanja zakonodavnog referenduma o povlačenju promjena zakona. Bio bi to referendum na kojem bi većina odlučivala o pravima manjine, što je neprihvatljivo čak i za ne pretjerano progresivan građanski ustav poput slovenskog. Odbijanjem referenduma na razini parlamenta izborena je bitna pobjeda, a konačna odluka o (ne)ustavnosti referenduma ovisit će o presudi ustavnog suda. Dok je prikupljanje političkih bodova koje provode SDS i NSi, ako već ne i razumljivo, onda barem očekivano, opća mobilizacija RKC je još jedan dokaz kako njome dominiraju najnazadnije i najprimitivnije snage.
Financijski, politički i moralni bankrot crkve
Bitno je pritom naglasiti kako takva reakcija ne predstavlja niti cijelu RKC u Sloveniji, a kamoli nominalnu poziciju pape Franje, koji je već javno izrazio svoju naklonjenost pravima homoseksualaca. Dakle, radi se o militantnoj i reakcionarnoj kliki, desnoj struji RKC, koja iz godine u godinu pokazuje znakove sve potpunijeg moralnog, političkog, pa i pravog financijskog bankrota. U pogledu ovog posljednjeg, dovoljno je reći kako je iza financijskih bakanalija – u kojima je slovenska RKC sudjelovala u razdoblju fantastičnog ekonomskog rasta uoči krize – ostalo oko milijardu eura duga. Taj je dug prebačen na leđa države, odnosno građana, zbog čega je u Sloveniji urgirao i Vatikan, smjenivši čak tri nadbiskupa.
O političkom i moralnom bankrotu RKC dovoljno govori podatak da se postotak katolika između 2002. i 2012. godine smanjio sa 71,6% na 53,1%, dok je broj ateista u istom razdoblju narastao sa 10% na 30%. Iz navedenog je očito kako velika većina katolika gubi vjeru u crkvu, a iza tih brojki krije se i činjenica da većina ne glasa za stranke koje su glavne protagonistice “katoličkih” politika, odnosno za SDS i NSi. Osim homofobije, te politike uključuju i mržnju prema “zločinačkim” partizanima, komunistima i svemu što ima ikakve veze s Jugoslavijom, zatim neprestane pokušaje rehabilitacije nacističkih i fašističkih kolaboracionista, suprotstavljanje umjetnoj oplodnji žena bez partnera (što se i postiglo na sramotnom referendumu 2001. godine) itd.
Glavni problem je, naravno, u tome što to općenito jesu službena stajališta RKC u Sloveniji. Kao što je za zapadne intelektualce zbog njihove slijepe potpore Sovjetskom savezu, Doris Lessing rekla da su “korisni idioti”, tako je RKC veliki korisni idiot za stranke SDS i NSi. No uopće nužno nije moralo biti tako, odnosno takva situacija moguća je tek zbog izrazito selektivnog prebiranja povijesnih činjenica. Umjesto neprestanih pokušaja izjednačavanja partizanske i domobranske borbe, označavanja prve kao bezbožne, a druge kao prepune kršćanskog pijeteta i vatrene ljubavi prema domovini, RKC bi mogla zagovarati potpuno drugačiji stav.
Mogla bi biti ponosna na činjenicu da je, prije svega u Primorskoj, velik broj svećenika pomagao partizanima i spasio ogroman broj ljudi te predstavljao jedno od utočišta slovenskog jezika i kulture u vremenima fašističke talijanizacije. Mogli bi priznati, i biti ponosni na to, da je puno partizana, vjerojatno većina, dolazilo iz katoličkih porodica te da su i sami mnogi bili vjernici. Umjesto toga imamo izmotavanja i zaštitu pedofilije u vlastitim redovima, ignoriranje brojnih primjera nasilja u sasvim tradicionalnim obiteljima, dug od milijardu eura, koji su mogli biti utrošeni na djecu koja i u Sloveniji žive u teškom siromaštvu i to da prevlast ima desna opozicija koja za sve nabrojano ne mari i koja je ustvari za sve nabrojano i odgovorna. Budući da lijeva opozicija sada ima barem nominalnog saveznika u vrhovnom poglavaru RKC, papi Franji, već je stvarno krajnji trenutak da se upusti u bojni pohod kroz vlastite redove…
Sa slovenskog preveo Goran Matić