Delegiranje pisanja ekonomskog programa minhenskom Ifo institutu trebalo bi HDZ-u osigurati dvije prednosti, jednu predizbornu i drugu postizbornu. Pored prokušane formule podgrijavanja nacionalističkog folklora, aura stručnosti koju bavarski institut nosi sa sobom trebao bi biti onaj ključan dodatni faktor za osvajanje vlasti. A nakon eventualnog uspjeha na izborima bliski kontakt sa stručnjacima koji savjetuju i njemački CDU trebao bi komunikaciju s europskim centrima moći učiniti uigranijom.
Prošlog ljeta su predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Tomislav Karamarko i ravnatelj bavarskog Ifo instituta Hans-Werner Sinn potpisali memorandum o suradnji. Ubrzo nakon toga sklopljen je sporazum o izradi ekonomske strategije naslovljene “Kratkoročni i dugoročni uvjeti za jačanje održivog razvoja i zapošljavanja u Hrvatskoj”. Predstavljanje strategije trebalo bi se dogoditi tijekom lipnja, pa zasada medijskim prostorom tek kruže naznake pojedinih segmenata, ali zato ne manjka novih dosjetki iz registra komparativne geografije. Donedavne izjave političara o pretvaranju hrvatskih ekonomskih potencijala u europsku Floridu, Kaliforniju ili Provansu, dopunjene su otkrivanjem bavarskog ekonomskog modela. Razlog leži upravo u HDZ-ovom angažmanu bavarskih ekonomista koji bi trebali osmisliti plan izlaska iz krize i opremiti naručitelja ekonomskom spremnošću za izbornu utrku i eventualno preuzimanje vlasti. No ovaj outsourcing ekonomske zadaće Ifo institutu otkriva niz zanimljivih ideoloških momenata u političkom životu na periferiji Europe.
Pametni i glupi ekonomski modeli
Potpisivanje suradnje s njemačkim konzultantima trebalo bi prije svega pridati ozbiljnost političkim aspiracijama HDZ-a i osigurati širu potporu u nastupu pred domaćim biračkim tijelom. Trenutno HDZ vrši političku mobilizaciju u formi nacionalističkog lova na jugoslavenske sablasti i koliko god to već bila prokušana formula uspjeha, ipak je potrebna dopuna sadržajnijim materijalom. Ideologija organske nacionalne zajednice i detektiranje neprijatelja u crvenim vragovima može služiti učvršćivanju stranačke baze, ali hvatanje u koštac s ekonomskom krizom izgrađuje imidž promišljenosti i privlači glasače izvan uobičajenog glasačkog spektra.
Politička ozbiljnost suradnje s ekonomistima Ifo instituta proizlazi iz dva momenta. Na prvoj razini otvara mogućnost ideoloških igara na kartu navodno superiorne zapadne pameti najrazvijenijih zemalja i sveopće gluposti manje razvijenih. Dakle, sve što je potrebno za prosperitet može se pronaći u pametnim teorijama što se primjenjuju na razvijenom Zapadu. Taj razvijeni Zapad tobože zna odgovore na sva pitanja koja kriza nosi, dok zaostala polu(periferija) nikako da se otrgne vlastitim zabludama i samoskrivljenim promašajima. Preostaje tek avionom dopremiti superiornu teoriju u inferiorni lokalni okvir i ubirati plodove oživljenog privrednog napretka.
Nije stoga neobično naglašavanje uspješne uloge Ifo instituta u prilagodbi Istočne Njemačke zapadnonjemačkom modelu. Problem je samo što u tranziciji istočnonjemačke privrede nije bilo ničega uspješnog. Nakon privatizacijskog procesa nad 8,5 tisuća poduzeća iz DDR-a, pod ravnanjem financijske institucije Treuhand, od četiri milijuna radnika ostalo je zaposleno milijun i pol. Korupcijski skandali koji su tranziciju pratili nisu izražavali nikakve neizbježne učinke primjene pametnog zapadnog modela u neadekvatnu, glupastu socijalističku geografiju već su predstavljali zapadnu političku moć spremnu ekonomski iskoristiti raspad sustava na Istoku. Agilniji kadrovi iz banaka i korporacija prelazili su na radna mjesta u Treuhand, a nakon odrađenog privatizacijskog posla vraćali se u privatni sektor, ali na više pozicije.
Politička ograničenja periferne ekonomije
Upravo u tome se i otkriva druga, realpolitička, razina angažmana razvikanih njemačkih “stručnjaka”. Njihovo pozivanje u pomoć pokazuje da HDZ-ovo vodstvo razumije da kriza u Hrvatskoj nije rezultat glupih ekonomskih pristupa (iako zasigurno ima i toga u odlukama Kukuriku koalicije) već političkih ograničenja periferne ekonomije. Suradnja s institutom koji savjetuje Kršćansko-demokratsku uniju (CDU), stranku njemačke kancelarke Angele Merkel i pomaže njemačkoj političkoj eliti oblikovati ekonomske odluke trebala bi odrediti horizont mogućeg i dopustivog u HDZ-ovom ekonomskom programu (prije svega u monetarno-financijskoj sferi).
Tako pretendenti na vlast u jednoj perifernoj zemlji preko instituta u uskoj vezi s njemačkom vlasti zapravo traže definirani skup mjera koji će imati političku ovjeru vodeće europske ekonomije i potvrdu usklađenosti s interesima njemačkog kapitala. Vodstvo HDZ-a sigurno želi izbjeći sudbinu SDP-ove koalicije u izbjegavanju donošenja bilo kakvih ekonomskih odluka osim onih koje su Međunarodni monetarni fond ili Bruxelles izričito zahtijevali (fleksibilizacija radnih odnosa, rezanje socijalnih davanja, privatizacija javnih poduzeća). Izbjegavanje političke pasivnosti u trenutku potencijalnog preuzimanja vlasti stoga nastoje otkloniti ispitivanjem političkih granica nedaleko od samog izvora informacija, nedaleko od samog središta europske moći.
Utoliko suradnja s Ifo institutom ne predstavlja samo pomoć u sastavljanju ekonomskog programa kao nužne ideološke stavke za osvajanje vlasti već realniji okvir mogućih ekonomskih poteza. Za razliku od Plana 21 sastavljenog isključivo za potrebe izborne kampanje SDP-ove koalicije i bez ikakve političke uloge nakon osvajanja vlasti, HDZ se okrenuo politici dopustivog. Poslušni učenik prihvatio je autoritet svojeg učitelja ne zato jer je ovaj pametniji nego zato jer je moćniji i pravo na iskazivanje vlastitog stava oblikuje samo u onoj mjeri koja ima legitimitet više instance.
Ordoliberalna rješenja za izlazak iz krize
Iako bi HDZ-ova suradnja s Ifo institutom mogla završiti realnijim ekonomskim programom verificiranim od savjetnika CDU-a, jedini je problem što bi takav program vrlo lako mogao biti gori od posvemašnje paralize trenutne vlade. Premda još uvijek ne znamo detalje budućeg HDZ-ovog ekonomskog programa, predviđeni ideološki okvir na koji se pozivaju HDZ-ovi čelnici određen je ordoliberalnim principima, čiju primjenu zastupaju i ekonomisti Ifo instituta. Ordoliberalizam je politička ekonomija oslonjena na čvrsti državni regulatorni okvir što potiče djelovanje tržišnih zakona i osigurava odvijanje tržišne utakmice, ali uzima u obzir i osiguravanje nužnih socijalnih usluga.
Ovaj kontradiktorni ideološki spoj tržišta i socijalnog osiguranja ima puni potencijal da u izbornoj kampanji ugodi biračkom uhu, a potom se razriješi u korist punokrvnih tržišnih principa. Nije teško pretpostaviti da će nakon izbora socijalna komponenta postati skupi i neodrživi ideološki parazit na zdravom tkivu poduzetničkog stvaralaštva, a snažna će država represivnim aparatom otkloniti eventualno nezadovoljstvo. Neće proći dugo prije nego ordoliberalizam postane ono što mu i je ideološka funkcija u ovom trenutku u lokalnom kontekstu – ekspertni ukras socijalnih borbi lišen razumijevanja trenutka u kojem je svojevremeno nastao (kriza Vajmarske republike) i perioda u kojem je implementiran (razdoblje nakon drugog svjetskog rata u kojem je Njemačka uz američku dirigentsku palicu promovirana u središnji europski ekonomski motor, poziciju koju zauzima i danas).
Izrada ekonomskog programa potaknula je zasada najviše rasprave oko Sinnovog spominjanja potencijalne devalvacije kune čime bi se osigurala veća konkurentnost domaćih poduzeća. Iako unutar HDZ-a i otprije postoji potpora drukčijoj monetarnoj politici, ta stranačka struja sada je dobila i legitimitet vanjskog autoriteta. No bez ukidanja valutne klauzule, promjena tečaja donijela bi velik trošak dužnicima koji imaju kredite denominirane u stranoj valuti. S druge strane, ukidanjem valutne klauzule država bi trebala preuzeti izgubljenu dobit banaka, osim ako ne bi na banke prebacila taj teret (ili dio tereta), što je malo vjerojatno. Budući da država nema novca za pokrivanje izgubljene dobiti banaka, rasprave o promjeni monetarne politike vjerojatno će ostati tek šumovi u komunikacijskom kanalu između vanjskih stručnjaka i lokalnih političkih pretendenata na vlast.
Strukturne reforme u Slovačkoj kao ekonomski uzor
Fokus ekonomskog programa trebao bi se prije svega sastojati od niza strukturnih reformi, a uzor bi trebale biti reforme provedene u Slovačkoj tijekom dva mandata konzervativnog premijera Mikuláša Dzurinde (1998.-2006.). U tom razdoblju Slovačka se snažno otvorila međunarodnom tržištu, nastojeći privući investitore privatizacijom preostalih strateških sektora (banke, telekomunikacije, energetika), oštrim rezanjem radničkih prava, uspostavom flat tax sustava sa stopom od 19% i komercijalizacijom mirovinskog sustava, obrazovanja i zdravstva. No slovačka ekonomija je najviše prostora u inozemnim medijima dobila zbog direktnih stranih investicija u automobilskoj industriji. Škodine tvornice u Slovačkoj prodane su Volkswagenu (1991.) prije raspada Čehoslovačke, zatim je 2006. godine počela proizvodnja Peugeot Citroëna u Trnavi, a 2007. godine je otvorena tvornica Kia u Žilini.
Slovački ekonomski put ipak je teško kopirati u hrvatskoj ekonomiji. Duga tradicija auto-industrije, postojanje know-howa u obliku jeftine i kvalificirane radne snage, blizina njemačkog i francuskog kapitala spremnog da izmjesti proizvodnju u jeftinije zemlje i povoljni uvjeti na međunarodnom tržištu kapitala odredili su slovačku ekonomsku putanju. No potpuna otvorenost međunarodnom tržištu rezultirala je i mnogim negativnim posljedicama nakon izbijanja financijske krize 2008. godine. Slovačka nezaposlenost među najvećima je u Europi sa stopom od 13,2 posto, s nezaposlenošću mladih od 30 posto, a 20 posto populacije izloženo je riziku siromaštva ili socijalne isključenosti.
Ako bi se povukla industrijska analogija između hrvatske i slovačke industrije, onda bi hrvatska brodograđevna industrija bila najbliža onom potencijalu koji zauzima automobilska industrija u Slovačkoj. Ironija se upravo nalazi u tome da je HDZ obnašao vlast tijekom devedesetih kada se cjelokupna industrija temeljito uništavala i u procesu prilagođavanja standardima Europske unije koji su specifično ciljali na ograničavanje brodograđevnih kapaciteta. Ima nešto nepodnošljivo besprizorno u tome da ista stranka koja je do jučer predvodila proces razaranja industrijske baze danas zagovara reindustrijalizaciju putem slovačkog modela strukturnih reformi. Eventualnim dolaskom HDZ-a na vlast najviše čemu se biračko tijelo može nadati je da ekonomska situacija neće postati gora od trenutne, bez obzira na svu suradnju s ekonomistima Ifo instituta. Ono što se pak bez dvojbe može očekivati je glasna nacionalistička audiopista nedodirljivih mitova i nepoderivog domoljubnog kiča.