Status Istre kao politički najprogresivnije regije u Hrvatskoj već je odavno jedna od nezaobilaznih točaka domaćeg društvenog imaginarija. Kontinuitet vladavine IDS-a često pridonosi pripisivanju zasluga za taj status prvenstveno samoj stranci. No, tek neznatno kopanje ispod površine ne samo da demistificira političku poziciju IDS-a već i nedvojbeno ukazuje na to da se vrlo slični ekonomski i politički procesi odvijaju s obje strane Učke.
Čini se kako niti jedno spominjanje Istre u hrvatskom javnom prostoru danas više ne može proći bez isticanja posebnosti te regije, posebnosti koja se očituje u vrijednostima multietničnosti i multikulturalnosti, tolerancije i suživota. Diskurs istarske posebnosti, kojeg je IDS na domaćem terenu strpljivo gradio svih dvadesetak godina svog postojanja i obnašanja vlasti, polako, ali sigurno prelazi Učku još od osamostaljenja Hrvatske, a da bi općim mjestom definitivno postao nakon što su se stanovnici Istarske i Primorsko-goranske županije na nedavnom referendumu jedini izjasnili protiv unošenja reakcionarne definicije braka u hrvatski Ustav. Niska razina nezaposlenosti u usporedbi s ostatkom Hrvatske dala je dodatni zamah predodžbi o Istri kao liberalnom raju. Medijski upečatljive figure sofisticiranih vinara, maslinara i tartufara sazdale su od Istre sitnoburžoasku fantaziju. Ni filmski festivali nisu bili naodmet. No prisutna ekonomska logika ispod dominantnih predodžbi i demokratski deficiti vrlo brzo tu posebnost pokažu u ponešto drukčijem svjetlu.
Nakon punih dvadeset godina kontinuiteta potpune dominacije jedne političke stranke nad svim aspektima političkog, kulturnog i uopće društvenog života Istre, ne mora nas nužno pretjerano začuditi da se komentatorima poput Miljenka Jergovića može potkrasti kobna i dalekosežna, ali nadam se nenamjerna, pogreška da zamijene posljedicu za uzrok, te tako svu složenost društvene slike jedne regije poistovjete s političkim djelovanjem IDS-a. U Jutarnjem listu Jergović tako piše o IDS-u “kao o jedinoj čvrstoj antifašističkoj stranci u Hrvatskoj, koja je od Istre načinila oazu kulturne, vjerske i nacionalne tolerancije”.
No treba jasno reći, nije Istra antifašistička zbog IDS-a, nego je “IDS antifašistički zbog Istre”. Odnosno, općenitije gledano, nije Istra “posebna” jer je IDS “poseban”, već je IDS “poseban” jer je Istra “posebna”. Drugim riječima, kao što u predavanju pod naslovom Istarski pristanak – forme represije u multikulturalnom društvu ukazuje Emil Jurcan, specifična kulturna klima, tj. historijska i demografska konjunktura Istre koja prethodi osnivanju stranke uvjetovala je artikulaciju multikulturalne dimenzije političkog programa IDS-a. Politička instrumentalizacija zatečenih vrijednosti multikulturalnosti, multietničnosti i otvorenosti zahtijevala je njihovo paradoksalno upisivanje u okvire “istarskog etničkog identiteta”, koji postaje osnovni temelj IDS-ove ideologije utvrđene Programskom deklaracijom, donesenom 1990. godine. Drugim riječima, ta “posebnost” efekt je dugotrajnih društvenih i političkih borbi Istrijana, a ne nekakva prirodna karakteristika poluotoka koju onda IDS koristi kao svojevrsni brand iza kojeg se krije dugotrajni rad na njegovu uništavanju. Naznake se mogu pronaći u samoj ishodišnoj deklaraciji stranke.
Čitanje tog konstitutivnog ideološkog dokumenta stranke ozbiljno dovodi u pitanje IDS-u “izvana” često pripisivanu političku poziciju “čvrsto antifašističke stranke” lijevog centra. Način na koji dokument definira odnos te političke organizacije prema antifašizmu, umjesto na “čvrst antifašistički” stav, naime, neodoljivo podsjeća na liberalnu verziju Tuđmanovog revizionističkog projekta “nacionalnog pomirenja” : “IDS je mišljenja da je nastupilo vrijeme pomirenja i praštanja, nade da se strahote rata nikada više neće ponoviti, te da je potrebno žrtvama rata ma na kojoj strani pale u Istri, podignuti obilježja, u cilju sveopćeg građanskog pomirenja”.
Daljnjom analizom tog dokumenta, uz pomirenje fašizma i antifašizma Jurcan locira još “čitav niz dodirnih točaka” između “istrijanstva i tuđmanizma”, to jest desnih tendencija IDS-a: “povijesno utemeljenu samobitnost, (…) zaštitu kapitala, naglašeni identitet sa svojom povijesnom sudbinom i teritorijem, itd.”, te dolazi do zaključka da jedinu suštinsku razliku između ta dva naoko antagonistička ideološka modela čini izvor identiteta koji bi trebao omogućiti organsku koheziju društva nakon restauracije kapitalizma i pratećih klasnih razlika – “umjesto nacionalnog identiteta iskorišten je jedan formirani kulturni identitet istrijanstva”.
Vrijednosti poput multikulturalnosti i tolerancije ubrzo nakon osnivanja stranke postaju tek puka sredstva uspostavljanja političke hegemonije, sporedni i efemerni liberalno humanistički narativi u službi legitimacije i provedbe puno konkretnijeg programa ekonomske liberalizacije i privatizacije istarskog poluotoka. Praksa IDS-ove vladavine neprestano nas podsjeća kako i najvažniji elementi nominalne ideološke nadgradnje stoje u podređenom položaju prema ekonomskoj viziji vladajuće klase okupljene oko IDS-a te da najuzvišeniji ideali tolerancije, demokracije i slobode medija u svakom trenutku mogu biti suspendirani ukoliko se pokažu kao prepreka na putu realizacije projekta gotovo potpunog oslanjanja ekonomije poluotoka na turizam i uslužne djelatnosti uz istovremeno zalaganje “za kontinuirano povećanje udjela privatnog vlasništva” i reduciranje uloge države i lokalne samouprave “na stvaranje uvjeta ekonomskog razvoja, (…) a nikako na upravljanje u privredi jer je tako neefikasno.”
Kako takva politika izgleda u praksi možemo vidjeti na primjeru Pule i paradigmatskog projekta Brijuni rivijera. Na dugom putu ka realizaciji megalomanskog projekta koncesioniranja demilitariziranih područja s obje strane pulskog zaljeva, koji je razumljivo naišao na značajan otpor stanovnika grada, IDS je prvo vršio otvoreni pritisak na uredništvo Glasa Istre nastojeći osigurati da te dnevne novine ne postanu organ artikulacije otpora stanovništva, da bi u konačnici problem riješio tek uvođenjem mehanizama cenzure i autocenzure nakon što vlasnik tog medija postaje IDS-u, kako se to već kaže, blizak poduzetnik, sada već i izvan Istre notorni Alberto Faggian. Nije nedostajalo ni prijetnji aktivistima koji su se upustili u organiziranje otpora realizaciji projekta, pa tadašnji župan i predsjednik, a danas počasni predsjednik IDS-a Ivan Nino Jakovčić jednom prilikom članovima Pulske grupe “obećaje” kako u Istri za njih nikada više neće biti posla, a aktere civilnog društva proglašava neodgovornim pojedincima i udrugama koji, iz nekog razloga, nastoje “diskreditirati sve projekte koji su važni za Istru” i “marginalcima koji dobivaju veliki medijski prostor”, čime implicira isključivanje političkih neistomišljenika iz rajske organske zajednice Istrijana.
Stupanjem na gradonačelničku poziciju tada mlade nade IDS-a, a danas već predsjednika stranke, Borisa Miletića, nastupa razdoblje intenzivne PR kampanje umivanja narušenog demokratskog imidža stranke. Promovira se participacija, građane se konzultira oko nacrta uređenja trgova, kružnih tokova, pa čak i sastavljanja proračuna, doduše u farsičnom obliku svjetlosnim godinama daleko od iole funkcionalnog modela istinskog participatornog budžetiranja. Nakon što je nova regulacija prometa, koja je do tada dvosmjernu Rivu pretvorila u jednosmjernu, izazvala burne reakcije građana na društvenim mrežama, Grad je organizirao “e-Konzultacije” na kojima su građani odabrali vraćanje dvosmjerne Rive.
No unatoč svim tim suštinski beznačajnim festivalima e-demokracije, u slučajevima kad bi demokracija mogla ugroziti nečije profite glas građana i dalje se bahato ignorira bez obzira na intenzitet protivljenja. Pulska gradska uprava nedavno je odbila primjedbe na izmjene Generalnog urbanističkog plana, koje je u samo nekoliko dana potpisalo 1503 građanki i građana protiveći se predloženoj prenamjeni poluotoka Muzil u turistički resort s golf terenom, kao i primjedbe strukovnih organizacija i institucija poput Hrvatskih šuma, Društva arhitekata Istre, Udruženja hrvatskih arhitekata te Državnog zavoda za zaštitu prirode. Na upit HRT-ove novinarke zašto su te primjedbe odbijene, gradski pročelnik za prostorno planiranje Giordano Škuflić nudi bezobrazno ciničan odgovor u stilu – jer nisu bile u skladu s onime što smo planirali – i implicira kako su građani i građanke koji su uputili primjedbe zlonamjerni, što je diskurs koji nepogrešivo evocira agresivnu retoriku počasnog predsjednika IDS-a, Ivana Nine Jakovčića.
Izglasavanje prijedloga izmjena i dopuna Generalnog urbanističkog plana morat će se naći na dnevnom redu sjednice Gradskog vijeća najkasnije do 26. svibnja, a najvjerojatnije već u četvrtak 8. svibnja. Nezadovoljni – a ne zlonamjerni – građani okupljeni u neformalnu inicijativu Volim Pulu – Za Muzil ne odustaju od borbe protiv pripreme za koncesioniranje površine veličine gotovo petine grada, ujedno i jedinog preostalog prostora za širenje grada uz zaljev (nakon što je odluka o koncesioniranju sjeverne obale zaljeva već donesena) te za srijedu 30.travnja najavljuju tribinu “Slučaj Muzil – izigravanje javnosti” na koju su pozvali sve gradske vijećnike i nositelje gradske vlasti. Istarsku “posebnost” netko mora organizirati i izboriti.