Obljetnica oslobođenja Osijeka od fašističke okupacije prolazi gotovo potpuno neprimijećeno. Posljednjih desetljeća grad je proživio sustavnu eliminaciju nasljeđa radničkog pokreta, osobito perioda Narodno-oslobodilačke borbe i socijalizma. No borba protiv revolucionarne tradicije Osijeka novim je vlastodršcima ostavila slabe ideološke temelje za izgradnju gradskog identiteta koji se sada pokušava pronaći uglavnom u romantizacijama feudalne i kolonijalne povijesti te etničkoj isključivosti.
Današnji dan, sedamdesetu godišnjicu svojega Oslobođenja od fašističke okupacije, Osijek dočekuje bez prikladnog obilježja koje bi podsjetilo bilo na okupatorsko-kolaboracionistički teror kojemu su njegove građanke i građani bili izloženi od 1941. do 1945. bilo na Narodnooslobodilačku borbu koja je taj teror dokinula. Štoviše, kad ne bi bilo dviju skromnih i teško uočljivih spomen ploča, jedne koja komemorira spaljenu sinagogu u Županijskoj ulici i druge koja podsjeća na kosturnicu u kojoj su u nekadašnjem Parku kulture pokopane žrtve fašističkog terora, moglo bi se reći da Osijek današnju obljetnicu dočekuje bez ikakvog obilježja na to razdoblje.
Brisanje NOB-a i fašističkog terora iz osječke kolektivne memorije i svijesti dogodilo se na više načina. Prije svega, uklonjeni su antifašistički spomenici, zatim je uslijedilo preimenovanje ulica i trgova, da bi naposljetku kulturno-umjetničkim sredstvima sjećanje na Narodnooslobodilačku borbu bilo ocrnjeno uvođenjem malograđanskog narativa o Essekerima.
Prema spoznajama iznesenima u knjizi Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990.-2000., za socijalizma je na području današnje Osječko-baranjske županije podignuto 437 spomen obilježja Narodnooslobodilačkoj borbi. Od tog broja, između 1990. i 2000. godine devastirana je gotovo polovica, njih 201.1 Na području bivše općine Osijek, udio srušenih ili oštećenih spomen obilježja još je veći, 92 od 142. U samom gradu, kako je pisao Drago Hedl,2 uklanjanje spomen obilježja izvršeno je sistematski po odluci općinskih vlasti 1992. godine. Tad je predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine, Branimir Glavaš, direktoru gradskog komunalnog poduzeća (Unikom), svojemu bratu Tomislavu, uputio direktivu da se spomen obilježja uklone pod izlikom slanja na restauraciju. Unikom je direktivu izvršio te se spomen obilježjima izgubio svaki trag.
“Antifašizam” bez obilježja
Ipak, jedno spomen obilježje nije moglo biti uklonjeno prije svega zbog svoje veličine. Riječ je o spomeniku kipara Nikole Kečanina podignutom u nekadašnjem Parku kulture na kosturnici u kojoj je sahranjeno sedamdeset četvero žrtava ustaškog režima strijeljanih 1941. godine, a na koji su bili uklesani stihovi Alekse Šantića “I kad nam muške uzmete živote / Grobovi naši boriće se s vama”. Uz taj, srušen je i spomenik više od tri tisuće žrtava ustaškog logora u Tenji kao i spomenik na grobu neznanog borca te spomen obilježja pojedinačnim žrtvama fašističkog terora.
Da bi se stanje moglo promijeniti natuknula je trenutna gradska vlast, predvođena gradonačelnikom Ivanom Vrkićem, najavivši da će tijekom mandata obnoviti srušena spomen obilježja Narodnooslobodilačkoj borbi. U tu svrhu Gradonačelnik je osnovao i “Povjerenstvo za obnovu spomeničke baštine iz Narodnooslobodilačke borbe (NOB-e) u Osijeku”, u koje je uključio istaknute intelektualce, umjetnike i povjesničare umjetnosti te predstavnike udruga antifašističkih boraca.
Međutim, jedini rezultat rada tog povjerenstva ideja je o izgradnji novog spomenika na kosturnici, ali takvog koji neće sadržavati obilježja Narodnooslobodilačke borbe, bilo zvijezdu petokraku bilo trorogu kapu hrvatskih partizana. Odricanje od obilježja NOB-a ustupak je koji su navodni antifašisti, gradonačelnik Vrkić te socijaldemokrati i liberalni demokrati, napravili svojim koalicijskim partnerima: nacionalističkom HDZ-u i rehabilitatoru ustaštva, ex-pravašu Anti Đapiću, kojeg su čak instalirali za predsjednika Gradskog vijeća.
Re-ideologizacija toponima
Druga faza ukidanja sjećanja na Narodnooslobodilačku borbu dogodila se 1993. godine preimenovanjem ulica i trgova. Naime, tad je nadležno povjerenstvo Gradskog vijeća odlučilo prići, kako su to nazvali, “ispravljanju nepravdi” i vraćanju izvornih naziva ulicama. U onim slučajevima kad to nije bilo moguće, povjerenstvo je ulice odlučilo imenovati tako da izbaci “političke i ideološke nazive”, a uvede “kulturne, znanstvene i književne vrijednosti” te da zamijeni “strane nazive gradova, rijeka i sličnoga s hrvatskim nazivima”.
Iz popisa preimenovanja, koji je njihov ideolog Stjepan Sršan predočio u svojoj knjizi Ulice i trgovi grada Osijeka, jasno se vidi da njihov cilj nije bila zamjena “ideologiziranih” naziva kulturnim i znanstvenim vrijednostima, već upravo suprotno – uspostavljanje, na razini toponimije, hegemonije nacionalističkih i kapitalističkih vrijednosti. Jer, da je bilo onako kako je proklamirao Sršan, onda ne bi bilo razloga da se preimenuje već spomenuti Park kulture, k tome po jednom od središnjih likova hrvatskog nacionalističkog panteona – kralju Tomislavu, “utemeljitelju hrvatskog kraljevstva”.
Drugi primjer u kojem je “kulturna vrijednost” zamijenjena nacionalističkim toponimom preimenovanje je Ulice Feđe Milića, partizana poznatog po opismenjavanju stanovništva na oslobođenom teritoriju, po mitskom kralju Petru Svačiću. Nadalje, središnji donjogradski trg, koji se zvao po književniku i predsjedniku ZAVNOH-a Vladimiru Nazoru, preimenovan je po gušitelju revolucija Josipu Jelačiću, a Nazoru je zauzvrat dano jedno skrajnuto stambeno naselje.
Novi klasni simboli
Naposljetku, zatiranje nasljeđa NOB-a vidi se i po oduzimanju ulica ubijenim osječkim revolucionarima i revolucionarkama, primjerice Ignji Batrneku – Malom, Sari Bertić, Mihajlu Klajnu i Milici Križan. No najeklatantniji primjer nacionalističkog preimenovanja ipak se dogodio izvan samog grada, u Mjesnom odboru Sarvaš gdje je Ulica 13. travnja, Dana oslobođenja Sarvaša od fašizma, preimenovana u čast ustaškog časnika Lovre Matačića, po zanimanju dirigenta.
Osim što je brisano sjećanje na konkretne likove i epizode NOB-a, novom toponimijom zatrne su i njezine tekovine poput radničkog samoupravljanja i zaštite radničkih prava. To je vidljivo iz preimenovanja Ulice Rade Končara po industrijalcu Adamu Reisneru koji se obogatio eksploatacijom dječjeg rada i u čijim se pogonima masovno umiralo od trovanja sumporom, te iz preimenovanja Zadružne ulice po feudalnom gospodaru Baranje Eugenu Savojskom. Radnička ulica koja je postojala u MO Briješće preimenovana je u Zelenu, dok je Proleterska postala Sljemenska.
Ideološki vakuum koji je nastao raskidom s jugoslavenskim nasljeđem na planu preimenovanja ulica i trgova ispunjen je ranije naznačenim “pohrvaćenjem nazivlja”. Na planu spomeničke baštine treba spomenuti da su niknuli novi spomenici, mahom nacionalistički, od kojih su najpoznatiji megalomanski spomenik Anti Starčeviću na središnjem gradskom trgu te skulptura “Fićo i tenk” na križanju Vukovarske i nekadašnje Klajnove.
Sitnoburžujska epopeja
Međutim, zamjenski lokalni narativ o Narodnooslobodilačkoj borbi dobili smo tek nakon puna dva desetljeća. On je došao u obliku romana Unterstadt Ivane Šojat-Kuči i istoimene predstave osječkog HNK u režiji Zlatka Svibena. O razmjerima uspjeha Šojatičine sage o donjogradskoj folksdojčerskoj obitelji govore činjenice da su u osječkim knjižnicama svi primjerci knjige konstantno zaduženi te da je predstava s dviju adresa dobila nagradu za najbolju hrvatsku predstavu godine, a uz to je i redatelj nagrađen za najbolje redateljsko ostvarenje.
U romanu u kojem je, kako kaže Boris Postnikov, poduzela “zahvat rekonstrukcije novije povijesti”, Šojat-Kuči je ponudila sliku društva i povijesti iz etnički i klasno određene echte essekerske perspektive, koju je, valorizirajući povijest prošlog stoljeća, uspostavila kao mjerodavnu. Pritom je, što uočava Postnikov, likove pretvorila u glasnike vlastitih “ideološki nasaftanih poruka”.
Ideološke poruke Šojat-Kuči pritom imaju dvije funkcije. Prva je afirmiranje folksdojčerske malograđanštine kao uzora građanstva, što nije moglo proći bez uspostavljanja opreke prema Slavenima kao Drugima koji su nedostojni grada, a druga je glajhšaltovanje krivnje za Drugi svjetski rat u svrhu egocentričnog pranja ruku od odgovornosti.
Povijesno sjećanje kao oružje
Prvo je uočljivo u opreci prehrambenih navika. Naime, dok građanstvo jede šnenokle i džemove, Slaveni koji su nakon rata, po shvaćanju autorice, uzurpirali grad, proždiru krvavice. Autorica ne skriva svoj prezir prema seoskom stanovništvu koje naziva šepesavim guzatim piljaricama iz Dalja, Sarvaša ili Bijelog Brda.
Glajhšaltovanje je Šojat-Kuči provela narativom da “Nijemci s onim ludim diktatorom na čelu čine zlo”, ali oni što im se suprotstavljaju “nisu ništa bolji” jer “djecu su carevu pobili”. Pritom su njemački vojnici “zgodni” i “prava gospoda”, za razliku od partizana koji su “banditi”, “drumski razbojnici” i “zvijeri”. Kao vrhunac revizionizma služi obrana jednog sporednog lika argumentom kojim se branio Adolf Eichmann: “Pokupili su ga […] u upravi Željeznica […] nikome nije učinio ništa nažao […] samo je radio svoj posao.”
Opisana revizija historije dovela je do toga da je osječki javni prostor postao poligon za reprodukciju mitološke svijesti. Naime, dok se u svakodnevnoj komunikaciji orijentiramo prema kneževima, kraljevima i sličnim mitskim bićima osuđeni smo na to da vjerujemo kako je na nama da “samo radimo svoj posao” i ne propitujemo ono što nam je dano, dakle da vječno ostanemo vazali u feudalnom odnosu. Da svijet postaje boljim samo ako se obični ljudi odupiru silama koje im nešto nameću, to su znali oni koji su izbrisani sa ploča s imenima ulica i trgova. Utoliko brisanje njihovog traga iz toponimije nije samo zločin prema sjećanju, već instrument za nastavljanje loše beskonačnosti u kojoj postoji gospodska manjina i ropska većina.