Zbog zabrane izvoza u Rusiju, na evropskim tržnicama pala je cijena krumpira. Višak se, kao i u slučaju mlijeka i mesa, našao na srpskom tržištu. Od jula 2014. godine, u Srbiju je stiglo oko 24.000 tona iz Austrije, Nemačke, Holandije, Slovačke, Poljske i Belgije, piše RTS.
U Srbiji se godišnje proizvode oko 12.000 tona krumpira po hektaru. U Europi i do tri puta više. Još u oktobru prošle godine, proizvođači krumpira upozoravali su na dampniške cijene europskog krumpira te su tražili da se uvozni krumpir optereti taksama i sezonskim dažbinama. Uvođenje taksi na dampiške cijene jeftinog krumpira sa zapada, osim što bi se barem djelomično zaštitila domaća proizvodnja, također bi se osigurao dodatni financijski priljev u javni proračun Republike Srbije.
Srpski proizvođači krumpira upozoravaju da se jeftini uvoz sa zapada već negativno odražava na otkup krumpira. Premda iz nadležnih institucija objašnjavaju da je uvoz krumpira od početka ove godine nizak, tek 4 posto od ukupne godišnje proizvodnje u Srbiji, proizvođači imaju drugačiju sliku, te upozoravaju da je situacija takva da će se 15 tona krumpira morati baciti. Proizvođači također tvrde da će ove godine sijati manje krumpira. Razlozi tome su brojni, osim jeftinih cijena uvoznog krumpira, prema pojedinim mišljenjima, posljednjih se godina smanjuje potrošnja krumpira zbog skoka maloprodajnih cijena i smanjenja platežne sposobnosti potrošača, te istovremeno raste potrošnja pekarskih proizvoda. Također, kod potrošača je uvozni krumpir navodno popularniji, usprkos tome što je malo skuplji, zbog toga što je uniformiranijeg oblika i lijepe kožice, a u velikim trgovačkim centrima prodaje se u praktičnim pakiranjima od 5 do 10 kilograma.
Navedeni razlozi nisu samo ovogodišnji problem, već je u Srbiji zabilježen dugoročniji trend opadanja proizvodnje krumpira. Kako piše RTS, prema mišljenju pomoćnika ministra poljoprivrede Nenada Katanića “na terenu postoji problem sa otkupom domaćeg krompira i tu treba poraditi na edukaciji proizvođača, na njihovom udruživanju u asocijacije i proizvođačke grupe kako bi zajedno mogli da ponude neku značajniju količinu otkupljivačima i fabrikama”. Istovremeno u Asocijaciji “Plodovi Srbije” smatraju da se ovi problemi mogu riješiti osnivanjem zadruga jer su neki od temeljnih problema usitnjena proizvodnja, skupe analize, zastarjele sorte, mala prerađivačka industrija što sve čini srpske proizvođače nekonkurentnima u europskim parametrima.