Glavna karakteristika suvremene hrvatske vanjske politike je svjesna odluka njenih “sukreatora” da se njome ne bave izvan elementarnog protokola i “obaveza” prema EU i NATO-u. U nedostatku političkog sadržaja, prijepori su se u tom području uglavnom ticali kadrovskih rješenja za pojedine funkcije ili zloupotreba istih. Izbor nove predsjednice s “atlantskim” bekgraundom čini se kao nastavak u istom tonu. No u periodu zaoštravanja geopolitičkih tenzija, politika slijepog slijeđenja agende “saveznika” nosi svoje opasnosti.
Vanjska politika Republike Hrvatske je u najmanju ruku – dosadna, a posljednjih godina se pamti tek po razmiricama (kako se to lijepo kaže) sukreatora te politike, najčešće uslijed imenovanja novih ambasadora, ali bez ikakve konkretne vanjskopolitičke inicijative ili odluke slične nedavnoj najavi Vlade Slovenije da će priznati neovisnu Palestinu. Naši mediji će zabilježiti “zategnute” odnose između predsjednice i ministrice vanjskih poslova u njenom pohodu na East River ili pak skandale veleposlanika zbog pronevjere novca, fizičkih obračuna sa službenim vozačima… No u suštinu vanjske politike se rijetko kad ulazi, a o njoj se u Saboru raspravlja samo kad se dodirne tema odnosa sa Srbijom i povređenog nacionalnog ega.
Sve u svemu – malo je tu (ako išta) sukreacije na bilo kojoj razini. A pravila igre su odavno postavljena i uvjetovana institucionalnim okvirima u kojima se Hrvatska našla posljednjih godina. I dok članstvo u Europskoj uniji još povremeno i nudi prostor za ograničenu disonantnost i različita viđenja, članstvo u sjeverno-atlantskom vojnom savezu ne ostavlja takvu mogućnost. Riječ je o političkom i vojnom savezu lišenom demokratske legitimacije naroda (sjetimo se, sve veće parlamentarne stranke su bile protiv referenduma o ulasku u NATO koji se na kraju nije ni održao), a onda i neke ozbiljnije mogućnosti monitoringa civilnog društva ili narodnog “utjecaja” demokratskim mehanizmima.
Međutim, bez obzira na to ili upravo zbog toga – NATO nudi dobru sliku realizma međunarodnih odnosa i pokazuje kako se povratno miješanje geopolitičkih karata prelijeva u unutarnje politike zemalja članica, odnosno kako članstvo u NATO-u u nekim trenucima – poput sadašnjeg – postaje važna karika u (su)kreiranju unutarnjo-političke budućnosti.
Pozicioniranje u ratnohuškačkoj atmosferi
Tek sada shvaćamo koliko nije nebitno da nova predsjednica RH na mjesto lišeno izvršnih ovlasti – osim u domeni obrane i vanjske politike – dolazi upravo iz sjevernoatlantskog političko-administrativnog pogona kao bivša ambasadorica u Americi (prije toga i američka učenica i studentica) pa zatim zamjenica glavnog tajnika NATO-a. Lakonska najava ponovnog uvođenja obaveznog vojnog roka koja je nekako prošla ispod radara u onim monotonim predizbornim sučeljavanjima, ponovno se aktualizirala uslijed proslave šeste godišnjice hrvatskog članstva u NATO-u kada je predsjednica Grabar-Kitarović još jednom ponovila da bismo trebali razmisliti (prevedeno na nešto gorči ali iskreniji jezik) o malo višem stupnju militarizacije društva.
Ta izjava, kao i mnoge druge prije i poslije, ne bi izazvala veliku pažnju da se ne događa u trenutku najzategnutijih odnosa između Ruske Federacije i Zapada. No takvom retorikom, ali i nekim klasičnim diplomatskim gestama – poput dolaska na inauguraciju podtajnice u State Departmentu zadužene za energetiku (a ne kako to obično biva – podtajnice za politička pitanja ili njena zamjenika za Europu), ukazali su da se Hrvatska sve jasnije pozicionira, odnosno fiksira u vanjskopolitičkim i obrambenim tenzijama, iako ipak nešto manjim intenzitetom od istočnijih članica NATO-a.
Stalne provokacije s jedne i druge strane ne pomažu održavanju iluzije o vječnom miru na europskom tlu, a u NATO-članicama najbližima Rusiji u medijima se već otvoreno govori o ratu kao realnoj opciji. Istaknuli su to nedavno i aktivisti iz Rumunjske na konferenciji posvećenoj kampanji protiv Transatlantskog trgovinskog sporazuma s Amerikom (TTIP) održanoj u Sofiji. U mainstream medijima zemalja Istočne Europe taj sporazum se prepoznaje kao jedini odgovor ruskom prodoru s Istoka i energetskoj ovisnosti bivših članica Varšavskog pakta o kapricu ruskog predsjednika Putina (kako se obično vole pojednostaviti i psihologizirati međunarodni odnosi), a svaki otpor TTIP-u se tumači kao svojevrsna ruska peta kolona u nacionalnom biću. U ruskim medijima, pak, diskurs se već odavno pomakao na pripremanje scenarija za Treći svjetski rat o čemu jasno svjedoči i tamošnji lijevi aktivist Ilja Budrajtskis u nedavnom intervjuu za američki portal Salon.com.
Proizvodnja predratne atmosfere
Odveć bi površno bilo sva ta dešavanja pripisati reakcijama na krizu u Ukrajini s obzirom da se vanjskopolitička grupiranja može trasirati na duži period i u više ladica, odnosno političkih i ekonomskih pitanja – posebice onom energetskom. Hrvatska je dugo vremena održavala privid zemlje koja uspješno uspijeva sjediti na dva stolca u čemu je iznimno uspješan bio bivši predsjednik Stjepan Mesić održavajući dobre diplomatske i privatne odnose sa Zapadu mrskim figurama. To se znalo realizirati i u konkretnim aranžmanima poput sada već zaboravljenog energetskog samita iz 2007. koji je skupio čelnike država Jugoistočne Europe i Vladimira Putina na istom mjestu.
U tom zaboravljenom detalju iz našeg kongresnog turizma, ostala je upamćena Mesićeva izjava koja možda na najbolji način opisuje prirodu sadašnjeg sukoba na liniji Zapad – Rusija i eventualnoj ulozi zemalja Jugoistočne Europe u njemu. Mesić je tada rekao: “Vrijeme sučeljavanja ideologija je iza nas, ali danas mnogi s razlogom upozoravaju na novu prijetnju, a to su mogući sukobi zbog energetskih resursa – od izvora fosilnih ugljikovodika i sredstava njihovog transporta, pa do atomskih elektrana”.
Pet godina nakon tog pokušaja mekog ulaska Rusije na energetsko tržište Jugoistočne Europe Hrvatska odustaje od plinovoda Južni tok. Ubrzo to čini i Bugarska što u konačnici rezultira time da Rusija zatvara taj projekt i usredotočuje se na druge geografske širine, a ovaj dio svijeta postaje predziđe američke energetske i sjevernoatlantske sigurnosne politike. Drugim riječima, trenutno (pred)ratno stanje u Istočnoj Europi treba čitati kao sukob dvaju imperijalizama lišenih ideoloških razlika postavljeno na terenu realizma političkih odnosa.
Promotori tuđih politika
U tom kontekstu, shvatljiv je i vidljiviji i intenzivniji američki intervencionizam u vanjsku politiku pojedinih zemalja. Američka packa koju je dobio češki predsjednik Miloš Zeman nakon odluke da sudjeluje na vojnoj paradi u Moskvi povodom 70 godina pobjede nad fašizmom ili pak bivšem predsjedniku RH Mesiću nakon poduzetničke karavane do Moskve (u siječnju ove godine) nisu tek komične epizode iz diplomatske povijesti osebujnih figura naše tranzicije nedavne prošlosti i sadašnjosti, već više nego jasan pokazatelj realizma vanjske politike i trenutnog stanja u Europi i na njenim istočnim granicama.
Hrvatska za razliku od kratkog perioda igranja hard to get igrica sada otvoreno i jasno postaje ne samo bojovnik NATO-pakta što joj je obaveza preuzeta članstvom nego, moguće i otvoreniji promotor američke vanjske politike koja je više nego ijedna druga – politika čvrstog kontinuiteta. A u trenutku kada vanjskopolitička realnost postane i svakodnevna i vidljiva stvarnost, na površinu izlaze i slojevi nekih nedovršenih priča i sentimenti nekih ratova za koje smo mislili da su davno završili. Dosadna vanjska politika postaje opasna politička stvarnost koju je teško osjetiti i predvidjeti.