Bosanskohercegovačka industrija naoružanja posljednjih godina doživljava oporavak. No uspješna reorijentacija prema izvozu u zemlje saveznice Zapada bila je uvjetovana prepuštanjem kontrole nad industrijom američkoj privatnoj kompaniji. Taj varljivi uspjeh u vrlo specifičnoj industriji sada se nudi kao argument za agresivniju privatizaciju državnih poduzeća i imovine te snižavanje radnih prava kroz novi zakon o radu na inicijativu Europske komisije i MMF-a.
Vojna industrija u Bosni i Hercegovini predstavlja jednu od rijetkih još uvijek perspektivnih privrednih grana. Prema podacima Ministarstva vanjskih poslova BiH u Federaciji BiH i Republici Srpskoj posluje 31 preduzeće koje proizvodi tehnologiju za svjetska tržišta oružja i druge vojne opreme.
BiH tako izvozi upaljače za minobacačku, artiljerijsku i raketnu municiju, metak kalibra 40mm, topovske kapisle, ručne bombe, protivtenkovske mine, trotilske metke, minobacače kalibra 60, 81 i 120mm, topove, haubice, tenkovske topove, višecijevne bacače raketa, lansere raketa, sredstva za protivavionsku i protivoklopnu borbu, automatiku i elektroniku za složene raketne sisteme, brze punjače baterija, specijalnu ispitno-mjernu opremu, tromblone, minobacačku municiju, artiljerijsku municiju, protivoklopna sredstva, tenkovsku municiju, raketnu municiju, avio bombe, optičku mehaniku, elektromehaniku, optoelektroniku, nišanske i osmatračke sprave i drugu opremu.
Radi se o firmama Binas d.d. (Bugojno), Igman d.d. (Konjic), Unis-Ginex d.d. (Goražde), Pretis d.d. (Vogošća), Vitezit d.o.o (Vitez) i Zrak-Holding (Sarajevo), dakle prevashodno o firmama iz Federacije BiH koje u 2015. očekuju promet od 200 miliona konvertibilnih maraka, dok u Republici Srpskoj vlada stagnacija ove industrijske grane, a preduzeća Orao iz Bijeljine, Kosmos iz Banja Luke i Tehničko-remontni zavod Bratunac i dalje se bore za opstanak uz učestale štrajkove radnika koji traže nekoliko neisplaćenih plata, te zaostale uplate doprinosa.
Iznajmljivanje industrije
Ovakva razlika u poslovanju namjenske industrije najprije leži u činjenici da je većina postrojenja za proizvodnju oružja prije rata 1992.-1995. bila locirana na teritoriji koju danas obuhvata Federacija BiH, ali i u kreativnosti menadžmenta, u smislu prilagođavanja potrebama inostranim tržištima. Kako je to objašnjeno u opsežnoj analizi sedmičnog magazina Slobodna Bosna u augustu 2013., menadžeri odgovorni za razvoj federalne namjesne industrije, kao i Federalna vlada pod vodstvom bivšeg premijera i trenutnog predsjednika SDP-a Nermina Nikšića shvatili su da je BiH, odnosno Federacija, nakon Arapskog proljeća 2011. dodatno izgubila tržišta za plasman svojih proizvoda po “sovjetskom standardu” i da će se morati prilagoditi standardima zemalja NATO-a.
Vlada Federacije tada je problem riješila tako što je federalnu namjensku industriju, nakon njenog primarnog revitaliziranja sredstvima Razvojne banke FBiH, doslovno iznajmila američkim ulagačima. “Ideja je da na osnovu ovog memoranduma u narednih nekoliko mjeseci bude potpisan ugovor o najmu s Howell Machine Inc. na period od 10 godina pri čemu će Vlada FBiH ostati vlasnik, a američka kompanija će upravljati preduzećima Igman Konjic, Unis Ginex Goražde, Binas Bugojno, PRETIS Sarajevo i Zrak Sarajevo”, objasnio je ovu privrednu strategiju bivši ministar energetike Vlade FBiH, Erdal Trhulj.
Američka kompanija Howell Machine, Inc. sa sjedištem u Lewistonu u državi Idaho, koja se inače bavi proizvodnjom, razvojem i prometom naoružanja, vojne opreme i drugih artikala odbrambenih tehnologija, postala je tako spona između federalnih postrojenja namjenske industrije i tržišta zemalja NATO-a, što je stvorilo perspektive za proširenje proizvodnje i otvaranje novih radnih mjesta. Namjenska industrija Igman iz Konjica, čija su postrojenja preživjela ratna dejstva, a koja je prije nekoliko godina bila na izdisaju, sada naoružanjem NATO kalibra snadbijeva američke snage u Iraku i Afganistanu. Radi se očigledno o strategiji proširivanja kapaciteta industrije oružja čiji je primarni cilj izvoz, prije svega za američko snadbijevanje Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike modernim naoružanjem.
Regionalne perspektive
Da je to tako smatra i šef Katedre za odbrambene tehnologije Mašinskog fakulteta u Sarajevu Berko Zečević: “Nema sumnje da je namjenska industrija BiH povratila povjerenje u ono što je, zapravo, bila namjenska industrija bivše Jugoslavije. Prema tome, ono što je svakako potrebno jeste kadrovsko jačanje pomenutih fabrika. Relativno malo se ulaže u kadrove s visoko stručnom spremom i to se mora ubrzano rješavati. Drugi problem koji imamo je problem regionalne saradnje, koja bi se naročito mogla ostvarivati kada su u pitanju BiH i Srbija, s obzirom na uvezanost kapaciteta i konekcije koje još uvijek postoje iz bivše Jugoslavije.”
Sa Zečevićem se slaže i naš neimenovani izvor iz Ministarstva vanjskih poslova BiH. “S obzirom da smo uspjeli revitalizirati postojeće fabrike i otvoriti neka tržišta, izgledi su dobri. Po mom mišljenju, premalo je dodane vrijednosti i previše specijalizacije na municiju ali ako se bude ulagalo i ako se napravi strategija, mogli bismo dosta toga napraviti. Dodana vrijednost, kao što znamo, raste što si bliže krajevima poslovnog lanca, na primjer istraživanje i razvoj tehnologija na početku, marketing za neke druge industrije. Municija nije neka pamet, ali i s ovim što imamo, ako se ima strategija reinvestiranja, moglo bi se dosta toga uraditi”, zaključuje naš izvor.
Iako su bombastični medijski naslovi o povratku “Titovog doba”, maliciozno samopohvalno pretjerivanje, činjenica je da se, za razliku od propalih industrija tuzlanskog basena, namjenska industrija kontinuirano oporavlja. Tako se broj zaposlenih u konjičkom Igmanu od 2010. sa 360 popeo na više od 1000, dok sličan pomak bilježe i Ginex-Goražde i Unis-Pretis Sarajevo, koji izrađuje granate od kalibra 155mm po NATO standardima, a izvozi ih u Saudijsku Arabiju. U funkciji su ponovo i pogoni fabrike BNT iz Novog Travnika, za koju Berko Zečević kaže da ima najveće perspektive regionalnog povezivanja sa Srbijom, što bi, svakako, dodatno proširilo njene kapacitete.
Američka veza
Iz razgovora sa više radnika namjenske industrije Igman saznajemo da su vrlo zadovoljni svojim statusom, da su plate redovne, da se staž, topli obrok i druge dadžbine redovno isplaćuju. Kako će se stvari odvijati dalje? S obzirom da je nasljednik Erdala Trhulja na funkciji ministra energije, industrije i rudarstva Reuf Bajrović, kadar Demokratske fronte i čovjek od američkog povjerenja (ključna ličnost za raspodjelu sredstava Nacionalnog demokratskog instituta proameričkim političkim opcijama u BiH), nema sumnje da će državni udio kako u namjenskoj, tako i u svim drugim industrijama i preduzećima u kojima je država vlasnik većinskog paketa dionica, sve više slabiti.
Još i prije svoga izbora Bajrović je kao bivši kadar SDP-a (koji je sklopio sporazum o “iznajmljivanju” industrije naoružanja) tvrdio da je ključni problem bosanskohercegovačke politike prijepor oko raspodjele direktorskih funkcija u preduzećima u vlasništvu države. Rješenje nije originalno. “Izgleda da je, nažalost, jedini način da se politička izdaja ideje jedinstvene BiH zauvijek skloni sa stola privatizacija državnih firmi”, izjavio je ministar Bajrović još prije zahuktavanja predizborne kampanje.
Nakon postavljanja na funkciju ministra, agenda je postala još jasnija: “Do prije pet-šest godina svi su Sloveniju i Grčku uzimali kao divan primjer kako državno vlasništvo vodi prosperitetu. S druge strane, kritizirao se divlji kapitalizam u Turskoj zbog masovne privatizacije i otvaranja ekonomije te zemlje za krupni kapital koji je započeo Edževitov ministar za ekonomiju Kemal Derviš još 2001, dakle, prije Erdoganovog dolaska na vlast. Danas su Slovenija i Grčka zemlje iz kojih mladi ljudi bježe i koje se vjerovatno nikada više neće vratiti na životni standard iz 2007. BiH je probala taj recept državne kontrole i sada nema sumnje da on ne donosi ništa. BiH je uz Bjelorusiju zemlja sa najvećim udjelom državne kontrole u ekonomiji i možda je vrijeme da se proba nešto slično turskom modelu. Birači se trebaju zapitati da li im je bolje da BH Telekom i Eronet budu u vlasništvu političkih partija ili Vodafona, Turk Telecoma, T-Mobilea.”
Cijena “uspjeha”
Da ovo nije samo Bajrovićeva linija svjedoči i nedavna izjava novog premijera Vlade FBiH Fadila Novalića o tome kako je država “jednostavno slab gazda” koja “ne može odgovarati prema diverzificiranim potrebama”. Novalić je, u isto vrijeme, promotor ideje smanjenja plaćanja doprinosa na rad sa 70 posto neto plate na 55 posto, uz istovremeno ukidanje neoporezivog toplog obroka i prevoza, to jest njihovog oporezivanje sa 55 posto, što će ponajviše pogoditi radničku klasu.
Nema nikakve sumnje da će se pretvaranje BiH, a i država bivše Jugoslavije u lanac oružarnica, te skromna uspješnost tih oružarnica u svijetu u kojem neprestano bjesne ratove propagandno predstavljati kao “privredno čudo”, odnosno primjer zbog čega i dalje treba nastaviti sa ekonomskim reformama koje će, uz novi zakon o radu, podrazumijevati i implementaciju zahtjeva Evropske unije (EU) i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) za deblokadom procesa privatizacije. Posebno velikih državnih kompanija iz telekomunikacijskog i energetskog sektora “u sklopu reformi neophodnih za ukupan razvoj države”. Nema sumnje da će revitalizacija namjenske industrije poslužiti kao jedan od osnovnih argumenata u onome što je Reuf Bajrović neposredno pred svoj izbor za ministra definisao kao iskorištavanje potencijala u energetskom sektoru “da naše zapadne saveznike, uključujući EU, vežemo uz BiH”.