Zahtjevi za “smanjenjem države” ili “oslobađanjem” ekonomije od nepoželjnih državnih uplitanja i njezino prepuštanje privatnoj inicijativi česti su recepti tranzicijskih nadriliječnika. Dok se iza takvih zahtjeva kriju pokušaji smanjenja odgovornosti poduzeća prema društvu u kojem posluju, prozvana država se zapravo javlja prije svega kao neizostavan faktor reprodukcije sistema.
Nakon raspada Istočnog bloka i nestanka zemalja realnog socijalizma priča o organskoj povezanosti kapitalizma i demokracije postala je gotovo opća stvar. Iako je kriza zadnjih godina u određenoj mjeri uzdrmala povjerenje u tu povezanost, objašnjenja su se uglavnom kretala u smjeru detektiranja povećanja broja autoritarnih ekscesa, a ne kroz razumijevanje logike kapitalističkog načina proizvodnje koja nužno mora eliminirati elemente demokratske participacije iz svoje neposredne okoline kako bi funkcionirala.
Međutim, u raznim instancama kruženja, kapitalu je potrebna država koja barem nominalno ustavom i izborima osigurava određenu razinu demokratskog upliva u ekonomsku sferu. Na tri recentna primjera ćemo izložiti neka od proturječja između imperativa akumulacije kapitala i političkog prostora koji se otvara funkcijama i zadacima u nadležnosti države unutar akumulacije.
Prošli je tjedan na televiziji N1 povodom najavljenog beogradskog prosvjeda penzionera protiv smanjenja penzija gostovala Marija Todorović, potpredsjednica Udruženja sindikata penzionera. U klasičnoj maniri traženja rupe u argumentaciji i ispitivanja legitimnosti prosvjeda i zahtjeva, voditeljica se pozvala na ultimativni autoritet, Međunarodni monetarni fond i upitala gošću kako da se izbjegne smanjenje penzija kad je to MMF zatražio. Marija Todorović je ponudila u najmanju ruku neobičan odgovor: “MMF nikad nije rekao uradite to ili to, oni su samo rekli da je učešće penzija u BDP-u visoko, sada je 14 odsto, a trebalo bi da bude 10 odsto. Mogao je da se poveća BDP ili da se smanje penzije, oni su odlučili da smanje penzije”.
Ograničenja države
Kako se u izjavi nije mogao nazrijeti trag sarkazma ili nekog drugog oblika retoričke distance, argumentacija je zazvučala ekscentrično. Kako se odlučuje o rastu BDP-a? Kako na istu razinu staviti formalno jednostavnu odluku i mjeru zajedno s cijelim nizom odluka i mjera, među koje eventualno spada i ona o smanjenju penzija, koje bi mogle dugoročno, u međuigri s nizom ostalih faktora, utjecati na možebitno povećanje BDP-a?
Iako je na formalnoj razini argumentaciju vrlo lako osporiti, pa i ismijati, ona prilično precizno raskrinkava logiku funkcioniranja države u kapitalizmu, odnosno domete odluka koje donosi. Država mjerama, zakonima, subvencijama, infrastrukturnim investicijama i sličnim intervencijama nastoji amortizirati proturječja i osigurati uvjete rasta i opće reprodukcije sistema o kojemu povratno ovisi kroz poreze. Međutim ishodi “upliva” države u ekonomiju su u krajnjoj liniji neizvjesni, podložni čitavom nizu odluka različitih ekonomskih subjekata (poput privatnih kompanija ili banaka) koje se donose u partikularnom, privatnom interesu nad kojima ne postoji nikakav vid demokratske kontrole.
S druge strane, odluke države o “uplivima” i “povlačenjima” i njihovoj gradaciji, poput ove o smanjenju penzija, podložne su oblicima demokratskih preispitivanja, kao što su na primjer prosvjedi, a interes koji te oblike formira artikulira se kao javni. U tom raskoraku između statusa različitih odluka, onih javnih i onih privatnih, probija se presudna politička dimenzija izjave Marije Todorović koja neposredni dojam ekscentričnosti delegira na proturječja sistema koji nije u stanju osigurati zadovoljavajući standard građanima. Odnosno, pitanje “Zašto niste odlučili povećati BDP?” u prijevodu zapravo glasi (bila mu ona sklona ili ne): “Zašto ne demokratizirate sferu odlučivanja i u ekonomiji pa da možemo donositi odluke na temelju društveno dogovorenih potreba, a ne da ispunjavanje potreba ovisi o profitnoj posredovanosti proizvodnje?”
Privatno i javno
Drugi primjer vezan uz statuse odluka u kapitalizmu, privatnih i javnih, i sanaciji njihovih agregatnih ishoda dolazi iz Hrvatske, a tiče se dimenzije razumijevanja tih odluka i procesa u javnosti. U veljači je Hrvatska turistička zajednica objavila novi marketinški slogan koji bi trebao na globalnoj razini “brendirati” Hrvatsku i pridonijeti svim, na nacionalnoj razini međusobno konkurentnim, turističkim ekonomskim subjektima, u poboljšanju njihovih poslovnih rezultata. A slogan glasi: Croatia, full of life. Čim je slogan pušten u javnost krenule su salve kritika i ismijavanja, od stručnih kopirajterskih zamjerki nepoštovanju pravila zanata do onih “realističkih” raznih društvenih komentatora koji u sloganu vide raskorak s društvenom stvarnošću opterećenom krizom i siromaštvom. Sve je bilo popraćeno i naslagama lošega humora u vidu memova koji su kružili društvenim mrežama.
Iako u kritici načina na koji je potrošeno 2,5 milijuna kuna javnog novca nema načelno ništa neopravdano, naprotiv, poželjna je, jedan detalj ipak bode u oči. Kako je uočio Boris Postnikov, standardne reklame privatnih proizvođača nikad ne dožive ni približno toliku razinu javne pažnje i kritičke optike. Što na prvoj razini i nije neobično jer se u ovom slučaju radi o javnim novcima, a ne o privatnim koje svatko ima pravo trošiti kako hoće. Iako bi se i u toj argumentaciji našla rupa s obzirom da se reklame po definiciji pojavljuju u javnom prostoru na koji utječu svojim sadržajem, ne samo neposredno, već i financijskom ucjenom diktirajući sadržaj i u onom drugom, novinarskom, navodno neovisnom aspektu javnog prostora, sagledajmo druge dvije razine.
Za razliku od standardne privatne reklame, kako primjećuje Postnikov, kritičari raznih profila i dometa “državnoj reklami” pristupaju iz perspektive društvene istine. Jednostavno, slogan Croatia, full of life ne odgovara istini. Dok je u slučaju privatnih reklama potpuno svejedno odgovara li slogan “istini” o proizvodu, laganje je dopušteno, pogotovo ako je duhovito i atraktivno. Jer ne samo da je riječ o “privatnim” novcima nego i među privatnim proizvođačima vlada konkurencija, a u konkurenciji je sve dopušteno, ma koliko utjecala na naše živote.
Profitni imperativ
Tu dolazimo do fundamentalne razine koja se tiče statusa i funkcije odluka u društvenoj reprodukciji iz prethodnog penzionerskog primjera. U svoj toj histeriji oko spomenute reklame i njenog raskoraka s društvenom istinom sasvim je izostalo banalno pitanje – zašto reklame uopće postoje? Zašto se troše toliki resursi i ljudski rad za nešto toliko banalno i u većini slučajeva glupasto? Nije li to iz perspektive društvene reprodukcije potpuno iracionalno?
Odgovor na ta pitanja tiče se statusa odluka o proizvodnji, njihovoj privatnoj dimenziji i neizvjesnom agregatnom ishodu. Reklame postoje isključivo zbog toga što u kapitalizmu proizvodnja nije organizirana prema potrebama, već prema profitnom imperativu. Što znači da različiti proizvođači međusobno konkuriraju jedni drugima sličnim proizvodima za koje je neizvjesno kolika potreba postoji, a reklame su tu da određene proizvođače učine privlačnijima i da opće konstruiraju i potaknu potrebu za određenim proizvodima.
Dodatnu iracionalnu dimenziju cijeloj priči daje i činjenica da dostupnost tih proizvoda ovisi o profitnom imperativu, odnosno o potrebi za snižavanjem nadnica u konkurentskoj borbi. Neposredno pitanje koje se nameće glasi – zašto ne bismo privatne odluke zamijenili javnim i demokratskim odlukama, odnosno zašto bismo trošili vrijeme na kritiziranje državne reklame koja ne odgovara društvenoj realnosti kad bismo mogli kapacitete usmjeriti ka izgradnji bolje društvene realnosti koja nije zbir privatnih odluka koje u javnom prostoru posreduju reklame, već ishod demokratskih odluka posredovanih agregatnom logikom javnih interesa u svrhu racionalnije alokacije?
Mirovinski fondovi
Treći primjer u ovom nizu, također iz Hrvatske, malo je drukčije naravi i nešto konkretniji. Više se ne radi o državnom baratanju servisima i resursima s obzirom na tržišnu dinamiku, već o prepuštanju sektora pod državnom ingerencijom privatnim subjektima na tržištu. Riječ je o drugom mirovinsku stupu i privatnim mirovinskim fondovima koji upravljaju dijelom mirovinskih doprinosa građana. Nećemo ulaziti u detalje funkcioniranja mirovinskog sustava, već ćemo uočiti nekoliko kontradikcija i postaviti pitanje, slično onima koji su pratili prethodne primjere.
Četvrtina ukupnih mirovinskih doprinosa odlazi u drugi stup, privatnim mirovinskim fondovima. Procjena je bila da će se mirovina osiguranika povećati jer će fondovi koristiti prispjela sredstva za investiranje, odnosno špekuliranje s dionicama, tako zaraditi, a dio zarade proslijediti i u iznos penzija. No, fondovi se baš nisu previše bacili u riskantne špekulacije već su dvije trećine sredstava “investirali” u državne obveznice kojima država nastoji pokrpati rupe, među ostalima u prvom mirovinskom stupu uslijed transfera četvrtine sredstava u drugi.
Dakle, država se “oslobodila” sredstava da bi ih kasnije posuđivala s kamatama. Što se tiče dijela sredstava koja se investiraju u dionice i tu je računica jasna: uglavnom se kupuju dionice poduzeća koje su banke (kao vlasnice fondova) kreditirale i tako se osiguravaju sigurne otplate duga. Međutim, pored ovih ne-tržišnih metoda osiguravanja profita još su dva momenta važna. Iako zbog većinski “sigurnih” ulaganja ova dimenzija nije toliko izražena, neminovno se javlja kontradikcija u poziciji radnika. Kao budućem penzioneru u interesu mu je uspjeh fondova u špekulaciji financijskom imovinom i rastu cijena dionica zbog visine buduće penzije, ali taj uspjeh u velikoj mjeri ovisi o trenutnom snižavanju radničkih prava i uvjeta reprodukcije.
Država protiv sebe
No, implikacije su i šire, uzmimo primjer kutinske tvornice Petrokemije, proizvođača mineralnih gnojiva većinski u državnom vlasništvu, u kojoj mirovinski fondovi drže nešto manje od 15% vlasništva. Tražeći privatizaciju i time prostor za brzu zaradu na dionicama, fondovi preko svojih vlasnica (banaka) Petrokemiji uskraćuju kredite nužne za akumulacijske cikluse i time je dovode u tržišno nepovoljan položaj. Država je na istom kolosijeku – prodajom INA-e si je izbila utjecaj na cijenu plina koju Petrokemija plaća, PDV na mineralna gnojiva je najviši u regiji, a postepenim uništavanjem poljoprivrede je izgnala Petrokemiju na izvozna tržišta.
Rezimirajmo priču iz perspektive neizvjesnosti zbroja privatnih odluka i državne pozicije kao proklamiranog nositelja javnog interesa: umjesto koordinacije odluka koje bi barem nominalno bile podložne demokratskoj kontroli država je procesom privatizacije banaka, mirovinskog sustava, INA-e, tečajnom i drugim politikama te povlađivanjem uvoznom prehrambenom lobiju prepustila sudbinu strateški važne kompanije kolopletu privatnih odluka vođenih uskim profitnim interesima.
Ironija u cijeloj priči jest da domaći neoliberali, koji s obzirom na perifernu poziciju zemlje i vrlo slabe akumulacijske kapacitete teško da mogu biti organski intelektualci kapitala, već su prije korisni idioti jedne njegove frakcije (financijskog kapitala), neuspjehe u poslovanju Petrokemije pripisuju “socijalizmu” i sindikatima, iako je upravo povlačenje države u raznim aspektima donošenja odluka u i oko Petrokemije, trasiralo put ka teškom stanju kompanije. Očigledno pitanje opet je isto, samo funkcionira retroaktivno: zašto smo se prepustili ovisnosti o neizvjesnom ishodu privatnih odluka ekonomskih subjekata i napustili državnu, barem nominalno demokratsku koordinaciju investicija i potreba?
Samo postavljanje ovih pitanja ne pretendira da bi pozitivan odgovor na njih bio siguran korak ka realizaciji drugačijeg modela odlučivanja o uvjetima vlastite reprodukcije, daleko od toga – kao što situacija u Grčkoj vjerno predočava – ali bi dijagnostiku problema kapitalizma preusmjerio od korumpirane birokracije, nezasitnih banaka i nemoralnih tajkuna.