Kina sve više ulaže u infrastrukturne projekte na Balkanu pri čemu koristi sličnu strategiju kojom se služila i u Južnoj Americi. Cilj je u oba slučaja bio isti: približavanje najvećim svjetskim tržištima. Kako bi to ostvarila, Kina koristi sasvim jednostavnu računicu.
Sredinom decembra 2014. godine u Beogradu je završena najveća kineska investicija u Srbiji, most nazvan po Mihajlu Pupinu. Otprilike istovremeno u Hrvatskoj se pisalo o ponudi kineske firme China Energy Reserve and Chemicals Group za kupnju Hypo Alpe Adria banke koju su Austrijanci odbili. U Bosni i Hercegovini, kineske firme grade autocestu Banjaluka-Doboj i termoelektranu u Stanarima, također u blizini Doboja. China Exim Bank financira izgradnju autocesta u Crnoj Gori dok je u Makedoniji projekt izgradnje dvije autoceste dodijeljen kineskoj kompaniji bez javnog natječaja. Neminovno se postavlja pitanje što čini Balkan toliko privlačnima kineskim ulaganjima.
Interes Kine za Balkan već na prvi pogled nadilazi važnost malenih i rascjepkanih tržišta balkanskih nacionalnih zemalja i isključivi interes za plasiranje roba proizvedenih u Kini na tržišta balkanskih zemalja, no najavljenih 100 milijardi dolara ulaganja u balkanske zemlje govori nam da taj interes nadilazi i logiku ekstrakcije prirodnih resursa. Ako se razmotri priroda investicija postaje vidljivije da kineski interes na Balkanu primarno leži u projektima infrastrukturne povezanosti. No s kojim ciljem?
Privlačnost Balkana za Kinu leži u blizini ujedinjenog tržišta Europske unije. Iz te perspektive treba sagledati i najavu Pekinga da će oživjet drevni put svile koji bi išao od zapadne Kine, preko centralne Azije, Irana, Turske, preko Bospora dublje na Balkan. To bi znatno ubrzalo transport s istoka na zapad – vrijeme dostave roba do europskih tržišta skratilo bi se s prosječnih 36 dana brodskim kontejnerima na desetak dana teretnim vlakom. Novi put svile iziskuje kineske investicije u infrastrukturu koja im je potrebna za brži plasman roba na tržište Europske unije, a gradi se primarno široko razgranata mreža luka, željezničkih puteva i logističkih centara.
Financiranje infrastrukturnih projekata
Blizina Europske unije, obrazovana radna snaga koja je uz to i jeftina, radno i porezno zakonodavstvo koje štiti investitore, čine temelj privlačnosti ovih zemalja za kineske investitore. Pojedine balkanske zemlje također nemaju carinska i tarifna ograničenja prema EU kakva ima Kina. Kako nadnice u Kini rastu, tako je razlika u cijeni radne snage u zemljama Balkana i u Kini sve manja, a dodatno se prebija ukoliko je cijena transporta sve niža. Stoga ulaganje u izgradnju infrastrukture koja omogućava skraćivanje putovanja robe sa istoka na zapad s 36 dana na 10 dugoročno promatrano ima racionalno ekonomsko objašnjenje. Mogućnost kompenzacije – plaćati nešto višu cijenu rada u balkanskim zemljama u zamjenu za nižu cijenu transporta od tih zemalja do EU (naspram niskih cijena rada u Kini, ali visoke cijene transporta od Kine do EU), prve su otkrile tekstilne kompanije iz zapadne Europe stoga se posljednjih godina tekstilna industrija ponovno seli natrag u Europu, na Balkan, primarno u Bugarsku i Makedoniju.
Kina stoga ulaže u infrastrukturu kako bi u situaciji sve većih nadnica u vlastitoj zemlji, cijenu gotovih proizvoda održala niskom. No, kako je Kini uopće isplativo provoditi kapitalne infrastrukturne projekte na Balkanu? Veliki broj tih projekata provodi se po sasvim utanačenoj špranci: vlade balkanskih zemalja podižu velike kredite kod kineskih banaka, a izvođači radova su kineske kompanije u omjeru od 60 posto, a lokalni podizvođači u omjeru od 40 posto. Vlade također mogu biti jamci lokalnim investitorima za kredite kod kineskih banaka te tako lokalni investitori ulaze u koordinirani odnos kineskog financijskog i građevinskog kapitala.
Tako je Pupinov most u Beogradu gradila China road and bridge corporation (CRBC), a 85% troškova izgradnje je pokriveno kreditom koji je Srbija uzela od China Exim Banke. Srbija je od Kine zatražila i kredit u visini od 1,8 milijardi dolara za financiranje izgradnje autocesta, dok kineska kompanija China national machinery and equipment import and export corporation (CMEC) ugovara izgradnju novog postrojenja u termoelektrani Kostolac. U Bosni i Hercegovini je ugovor za izgradnju autoceste Banjaluka-Doboj također potpisan sa kompanijom CRBC, a financiranje tih radova pokriva se – kreditom od China Exim Banke. Termoelektranu u blizini Doboja gradi kineska kompanija Dongfang electric corporation, a kredit za financiranje izgradnje osigurala je Kineska razvojna banka koja je u zalog dobila kompaniju EFT – Rudnik i termoelektrana Stanari kao i koncesije za ugljen, vodu i termoelektranu.
Da je kojim slučajem Kina 2012. godine doista preuzela upravljanje Hrvatskim autocestama, također bi s koncesijom dobila pravo korištenja zemljišta s infrastrukturom za proizvodne pogone, zatim cijeli niz poreznih olakšica i poticaje za svako novootvoreno radno mjesto. Kad se o tome govorilo u Hrvatskoj zaključeno je da “pravi test kineskih namjera neće biti riječka luka ili nizinska pruga o kojima se u javnosti najviše priča, jer tu projekti nisu ni blizu visoke faze gotovosti, već autoceste i ulaganja u gospodarskim zonama. Stoga je sasvim jasno da priča o monetizaciji autocesta nikako nije isključivo ekonomske prirode, već je duboko isprepletena s geopolitičkim i strateškim interesima u odnosima Kine i Europe.”
“Marš na zapad”
No, dodjeljivanje infrastrukturnih projekata ne prolazi bez skandala. Tako je izgradnja autoceste Kičevo-Ohrid i Miladinovci-Štip u Makedoniji kineskoj kompaniji Sinohydro prethodio korupcijski skandal koji dotiče i makedonskog premijera Nikolu Gruevskog. U javnost je izašao audio zapis na kojem se može čuti pregovaranje oko iznosa mita za makedonske dužnosnike. Da bi izgradnja autocesta prošla bez većih smetnji u Crnoj Gori je pripremljen novi zakon o autocestama. U slučaju prihvaćanja prijedloga novog zakona, CRBC Crnoj Gori ne bi morao platiti čak ni PDV, odnosno bio bi potpuno oslobođen plaćanja poreza.
Kina je svoj “Marš na zapad” najavila još 2013. godine samitom održanim u Bukureštu na kojem je kineski premijer Li Keqiang najavio da će Kina težiti udvostručavanju svojih trgovinskih odnosa sa zemljama centralne i istočne Europe do 2018. godine. Metoda kojom se Kina služi za penetraciju na Balkan identična je onoj koju je primjenjivala u Južnoj Americi. Uključujući i to da je u Južnoj Americi pokrenula skup pod imenom “Permanent Forum”, a po funkciji sličan ovima koja su posljednje dvije godine održana u Bukureštu i Beogradu. U posljednjih 10 godina kineska razmjena s Južnom Amerikom povećala se za 20 puta. Kako bi se približila ogromnom tržištu Sjeverne Amerike, Kina je ulagala u razvojnu infrastrukturu Južne Amerike, odakle je istovremeno izvozila sirovine. Osim ulaganja u infrastrukturu Kina je u u Južnoj Americi ulagala i u energetski sektor te u prirodne resurse.
Prilikom potpisivanja ugovora o modernizaciji i gradnji pruge Beograd-Budimpešta krajem 2014. godine premijeri Kine, Srbije, Mađarske i Makedonije iskazivali su zadovoljstvo novim sporazumima između ovih zemalja. Tom je prilikom kineski premijer Li Keqiang naglasio da je ova pruga, između ostalog na korist i općoj suradnji Kine s ovim dijelom svijeta, kazavši kako je “EU je najveći trgovinski partner Kine zbog čega je potrebno povećati daljnje gospodarske odnose, a ova pruga će u tome odigrati značajnu ulogu”. Stoga ne čudi da je prilikom potpisivanja ovog ugovora ujedno potpisan i drugi, o suradnji carinskih organa s ciljem što regularnijeg i tečnijeg protoka roba preko granice Srbije i EU – Mađarske.
Ciljevi investicija
Uvozno-izvoznu infrastrukturnu logiku kakvu je realizirala u Južnoj Americi, Kina po svemu sudeći planira i na Balkanu. Ona podrazumijeva ulaganje u izgradnju infrastrukture zemalja (polu)periferije koje se nalaze u neposrednom susjedstvu velikog tržišta Europske unije te izvoz prirodnih resursa služeći se tom istom infrastrukturom, no i plasiranje gotovih proizvoda na najveće svjetsko tržište (EU). Ovo objašnjava i zašto Kina ulaže u infrastrukturu koja povezuje dvije zemlje ili koja vodi glavnim putevima neke zemlje, no istovremeno pokazuje malo interesa za ulaganje u infrastrukturu u unutrašnjosti zemlje, u puteve koji nisu transnacionalni već služe primarno lokalnom stanovništvu. No osim u infrastrukturu Kina također ulaže i u energetiku.
U septembru 2014. godine prilikom posjete Kini, rumunjski premijer Victor Ponta pozvao je kineske kompanije na ulaganje u ključne sektore tamošnje ekonomije poput poljoprivrede, energetike i infrastrukture. Ponta je tom prilikom naglasio da je Rumunjska zainteresirana za razvoj svog nuklearnog sektora uz kinesku pomoć, također dodavši kako su im potrebne investicije i u hidroenergiju te termoelektrane na ugljen, naglasivši da je ove projekte potrebno provoditi uz puno provođenje pravila i standarda Europske unije. U Bugarskoj pak, Kina ulaže u obnovljive izvore energije još od 2011. godine.
Kineska razvojna banka odobrila je 350 milijuna eura kredita za već spomenutu izgradnju termoelektrane u Stanarima u Bosni i Hercegovini. Zauzvrat je u zalog dobila firmu “EFT – Rudnik i Termoelektrana Stanari” i pravo na koncesiju za ugljen, vodu i termoelektranu. Sarajevski Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) pisao je kako je zbog tog kredita Vlada Republike Srpske (RS) mijenjala i zakonske akte čime je Kineskoj razvojnoj banci omogućeno da raspolaže koncesijskim ugovorima u slučaju da EFT ne bude mogao vraćati kredit. U Stanarima leži nalazište od najmanje 100 milijuna tona lignita, što je prema trenutnoj tržišnoj vrijednosti bogatstvo od oko šest milijardi konvertibilnih maraka (cca 3 milijarde eura). Većina rude je predviđena za rad termoelektrane, a manji dio za prodaju na slobodnom tržištu. U slučaju da EFT ne bude mogao plaćati kredit, pravo iskorištavanja ovog ugljena prelazi u ruke Kineske razvojne banke.
Kulturna (de)maskiranja
U Srbiji je pak kineska Exim banka odobrila kredit Elektroprivredi Srbije za realizaciju druge faze međunarodnog kreditnog aranžmana kojim je predviđena izgradnja novog bloka B3 snage 350 megavata u termoelektrani “Kostolac B” i proširenje kapaciteta Površinskog kopa “Drmno” s devet na 12 milijuna tona ugljena godišnje. Suradnja Kine i Srbije u obnovi TE KO “Kostolac” definirana je međudržavnim sporazumom potpisanim 20. augusta 2009. godine u Pekingu tijekom posjete delegacije Republike Srbije. Vrijednost tog projekta iznosi otprilike 715,6 milijuna dolara od čega se 608 milijuna osigurava iz kredita, dok ostatak čine vlastita sredstva EPS-a, odnosno TE KO “Kostolca”. Prema preliminarnim uvjetima kredit je odobren na 20 godina, sa sedam godina počeka i godišnjom kamatom od 2,5 posto.
Brojna infrastrukturna, energetska i ostala kineska ulaganja na Balkanu nisu prožeta nikakvim zavjereničko imperijalnim ili kulturalnim pretenzijama već slijede klasičnu profitnu i posljedično geopolitičku logiku kapitalizma. No tome usprkos, ton kojim se piše o kineskim ulaganjima u ove zemlje često odaje neobjašnjiv socijalni i kulturni strah. Pišući o ovoj temi, Al Jazeerin autor Janusz Bugajski kaže: “kombinacija ekstraktivnog profita, neuravnotežene trgovine i pohlepne eksploatacije energije trebala bi izazvati zabrinutost u regionu”, no u tekstu ne objašnjava po čemu se to ekstrakcija profita kineskih kompanija u ekonomskom smislu razlikuje od ekstrakcije profita koju vrše zapadne kompanije?
Zbog čega bi balkanske zemlje trebale više brinuti o kineskim ulaganjima koja se odvijaju po istoj logici kao ulaganja zapadnoeuropskih zemalja? Tim više što kineske investicije uglavnom ne prati ideološki i kulturni zalog legitimacije često prisutan u orkestriranim izvedbama zapadnih institucija koje investicijama iz matičnih zemalja žele osigurati ideološki legitimitet. Redovno se dakako događaju korupcijski skandali i razna pogodovanja investitorima, no po čemu je to iznimka ili razlog većoj panici nego u sličnim slučajevima u kojima nositelj investicija i vinovnik skandala dolazi sa Zapada? Radi se o fundamentalnoj logici kapitala koja demaskira kulturne mistifikacije.