Povodom Međunarodnog dana rada, Bilten donosi kratki pregled prvomajskih događanja u zemljama regije: organiziraju li se prosvjedi i s kojim zahtjevima? Koje su prepreke radničkim mobilizacijama i u kakvoj situaciji ovogodišnji Prvi maj dočekuju radnički pokreti u regiji?
Početkom tranzicije u većini zemalja regije Prvi maj je odbačen kao nepotrebni ostatak iz vremena socijalizma. U očekivanju da će prihvaćanje kapitalizma i “zapadnih navika” vrlo brzo riješiti socijalne i ekonomske probleme, te time radničke prosvjede učiniti nepotrebnima, tradicija prvomajskih mobilizacija naizgled je sasvim izgubljena. No suprotno tranzicijskom optimizmu, socijalna i ekonomska pitanja, kao i pitanje radnih prava, ne samo da nisu izgubili svoj značaj, nego su uslijed deindustrijalizacije i dramatičnog pogoršanja socijalne situacije postali zapravo ključno društveno pitanje. Unatoč tome, pokušaji ponovnog preuzimanja izvornog borbenog značaja Prvog maja imali su ograničene uspjehe. Osim ostataka tranzicijskog ideološkog nasljeđa, kao prepreka radničkim mobilizacijama pojavljuju se i realsocijalistička tradicija organiziranje obiteljskih piknika umjesto prosvjeda, te nedostatak adekvatne sindikalne i političke organizacije radnika.
Albanija: Prilika za zaposlenje ili za borbu?
Na ljevici je dobro poznato kako pogoršanje socioekonomske situacije ne vodi nužno u organizaciju i mobilizaciju siromašnih i radnika. U zadnje vrijeme Albanija boluje od službene stope nezaposlenosti od 21%, no dodamo li toj stopi i podzaposlene, prekarijat i neregistrirane nezaposlene, stopa se penje na više od 40%. U tim uvjetima, za radnike organiziranje postaje herojski čin, sličan političkoj organizaciji u diktaturama.
Službeni predstavnici radnika, dvije glavne sindikalne federacije, ne planiraju nikako obilježiti ovaj dan. One ne predstavljaju gotovo nikoga od pravog radnog naroda, već funkcioniraju kao klijentela dviju glavnih neoliberalnih stranaka. S druge strane, od četiri registrirane “komunističke” partije, nijedna također ništa ne planira, ne samo zato što su to minijaturne skupine starih nostalgičara, nego i zato što su formalno dio vladajuće koalicije.
Da bi stvari bile gore, albanska vlada pokušava odvratiti pažnju s borbene simbolike Prvog maja, organizirajući toga dana Sajam zapošljavanja, obećavajući barem pet tisuća poslova za one koji se tamo prijave. U ideološkom smislu, oni se prave da su klasna proturječja beskorisna dokle god vlast surađuje s krupnim kapitalom na povećavanju zaposlenosti, iako uopće ne spominju strašne uvjete rada koje trpi većina radnika, ugrožena iz dana u dan vrlo niskim plaćama (stvarna minimalna plaća je 100 eura mjesečno), bez socijalnog i zdravstvenog osiguranja, bez prava na samoorganizaciju, itd.
Radikalna ljevičarska grupa “Politička organizacija” ima drugačiji plan za taj dan: namjerava održati marš koji će krenuti ispred Sajma zapošljavanja, kako bi prokazali taj ideološki maskenbal. Marš bi se trebao nastaviti po glavnom tiranskom bulevaru da bi završio na Trgu neznanog partizana, na mjestu gdje se nezaposleni i prekarijat svakodnevno sastaju u nadi da će ih netko pokupiti i ponuditi im barem posao na pola radnog vremena. Ovih dana dijele se letci pred tvornicama, ili na mjestima gdje se okupljaju siromašni. Također, rade i na tome da politički osvijeste studente da se njihova borba protiv neoliberalne reforme visokog obrazovanja može povezati s borbama radnika i nezaposlenih, pogotovo ako uzmemo u obzir da većina studenata uz studij i radi kako bi se nosila s rastom školarina i poskupljenjem studentskog smještaja, a većina ih nakon diplome ne može naći posao ili radi prekarno. Na kraju, ali ne i manje važno, na temelju razgovora s rudarima, tvorničkim radnicima, nezaposlenima, podzaposlenima, studentima, itd. snima se i kratki dokumentarni film o položaju radnika.
Bosna i Hercegovina: Prepreke za klasnu svijest
Nerijetko se u medijima mogu čitati kritike kako bosanskohercegovačka radnička klasa, kao jedna od najobespravljenijih u Evropi (sve zvanične statistike govore o približno 450.000 nezaposlenih), prvomajski praznik uglavnom provodi na izletištima, s pivom u jednoj i janjećim butom u drugoj ruci. Demonstracije su, s druge strane, gdje god da se organizuju, a za razliku od zapadnoevropskih država, vrlo malobrojne i slabo posjećene. Desničari će reći da je to dokaz da radnicima i nije tako loše i da su im pivo i janjetina draži od klasne borbe, što bi opet dokazivalo superiornost kapitalizma i prednost “poslodavaca” nad hronično “lijenim” uposlenicima. K tome, prilično miran prvi maj (sa demonstracijama najavljenim samo u Tuzli) nakon februarskih protesta, spaljivanja i demoliranja kantonalnih skupština u Sarajevu, Zenici, Mostaru i Tuzli, kao da je još jedan u nizu dokaza učmalosti i beznađa bosanskohercegovačkog radništva. Pa ipak, ništa ne bi moglo biti pogrešnije od takvih banalizacija. A evo i zašto. Bosna i Hercegovina je u tranziciji postala tipična zemlja “crony kapitalizma”. Sa bankarskim sektorom u rukama stranih komercijalnih banaka i industrijom namjerno devastiranom ciljano uništavajućim “privatizacijama”, zemlja je postala uvozna kolonija, sa ekonomijom baziranom na “srednjim i malim preduzećima”, kao i izvozu sirovina (uglavnom aluminij i drvna građa).
U takvim uslovima, bez mogućnosti vlastite razvojne strategije, društvo se podijelilo na buržoaske frakcije (preprodavače, sitnije tajkune koji preživljavaju na granici sive ekonomije, tajkune koji pravdajući se visokim porezima i socijalnim davanjima radnicima isplaćuju mizerne nadnice niže od 300 eura), zatim višu i nižu birokratiju u državnim, entitetskim i kantonalnim službama (gdje se i na nižim funkcijama, uz plaćanje svih doprinosa i socijalnih davanja, mjesečno može zaraditi i 600 eura bez dodataka na topli obrok), potom radnike u još uvijek profitabilnim državnim kompanijama (BH Telecom, Eronet i entitetske elektroprivrede) koje su bastioni stranačko-rođačkog zapošljavanja i gdje su plate znatno iznad državnog prosjeka od ispod 400 eura, te napokon i na običnu “raju” koja radi za spomenute mizerne dohotke i najčešće emigrira, odnosno sezonski radi u razvijenim ekonomijama, da bi mogla prehraniti porodice (što im, s obzirom na više cijene rada u inostranstvu i uspijeva što pak održava kakav-takav nivo potrošnje i “socijalni mir” u BiH). Najniži sloj su dakako, radnici upropaštenih preduzeća koji u nekim slučajevima i godinama nisu primili plaće, niti su im uplaćeni doprinosi za penziono i zdravstveno osiguranje što ih čini najugroženijim i najbesperspektivnijim dijelom radničke klase u BiH. Isto tako, grupa invalida i veterana rata, a čiji pripadnici su u svim navedenim kategorijama, ostvaruje prava na mjesečne budžetske izdatke, odnosno posebne penzije i invalidnine.
U navedenim uslovima kompradorske postratne ekonomije, birokratija je ogromna sredstva za svoje samoodržanje, kao i kupovinu socijalnog mira (veteranske penzije), prisiljena namirivati visokim porezima na rad, kao i zaduživanjem kod inostranih finansijskih institucija. To dovodi do situacije u kojoj domaći tajkuni radnicima objašnjavaju da nisu oni krivi za male plaće nego država koja se ne stara dovoljno o poslodavcima, već guši inicijative koje bi mogle dovesti do otvaranja novih radnih mjesta. Mržnja radničke klase u BiH je prema tome, daleko izraženija prema uposlenicima državne administracije (koje s gnušanjem smatraju birokratskim parazitima koji primaju dobre plate zahvaljujući rođačkim vezama), zatim dobro plaćenim uposlenicima javnih kompanija i političarima (zbog njihovih astronomskih primanja), nego prema krupnom kapitalu. To dovodi do šizofrenog javnog mnijenja koje će radije pozivati na smanjivanje plata “povlaštenima” nego na poboljšanje vlastitih radnih uslova. Najbolji primjer je situacija u kojoj većina građana Sarajeva prezire radnike Gradskog saobraćajnog preduzeća (GRAS) i naziva ih neradnicima i parazitima jer primaju državnu plaću (otprilike 150 do 200 eura veću nego u privatnom sektoru) i koji se “usude” štrajkovati i blokirati saobraćaj kad im plaća kasni 2 mjeseca, a doprinose nisu dobili 2 godine.
Spomenute protivrječnosti najvidljivije su se manifestovale na plenunima građana, formiranim nakon februarskih demonstracija, te su, prirodno, bili i garancijom njihovog neuspjeha i rasula (zahtjeve su oblikovali svi, od uličnih huligana preko razočaranih veterana do Udruženja poslodavaca). Kada se cjelokupna situacija uzme u obzir i još tome pridodaju posljedice rata (nacionalistička indoktrinacija etničke i vjerske podjele koje uključuju tri posve drugačije “istorije” i krivice za postojeće stanje te nacionalističke manipulacije kao glavno oružje vladajuće klase u razbijanju narodnog otpora), onda nam postaje jasna razočaranost, iznurenost i osjećaj beznađa i posvemašnjeg razočarenja kod bosanskohercegovačkih radnika. Jedan od najboljih primjera je činjenica da se u Sarajevu više ljudi okupi na dnevnom razmjenjivanju sličica igrača sa svjetskog prvenstva nego na jenjavajućim protestima ispred Predsjedništva BiH. Kada se u obzir uzmu i od vlasti kontrolisani entitetski savezi “nezavisnih” sindikata, vrlo je jasno zbog čega će još jedan Prvi maj u BiH proteći uz janjetinu (ili krmetinu), roštilj i pivo, umjesto na masovnim demonstracijama.
Bugarska: Tko ima monopol nad prvomajskom tradicijom?
Javna događanja za Prvi maj uglavnom su povezana s godišnjim marševima Bugarske socijalističke stranke (BSP) u Sofiji. Veliki sindikati također organiziraju razna događanja kako bi obilježili datum. Sve to je obično prilično apolitično. Primjerice, u očajničkom pokušaju da zaustave desetkovanje svoga članstva, sindikati su organizirali festivale grafita za mlade, no nijedan od grafita nije se zaista ni u jednom pogledu pozabavio pitanjem radničkih prava.
Prva nastojanja da se doskoči monopolu BSP-a nad prvomajskim događanjima pojavila su se 2000., kad se počela organizirati nova generacija mlade radikalne ljevice i anarhista te je, usprkos marginalnosti, uspjela upriličiti male godišnje marševe. Najznačajniji razlozi razočaranju u BSP su njihova potpora američkom militarizmu, kao i njihova neoliberalna politika na nacionalnom planu, pa su ovi prosvjedi uglavnom ciljali na ponovno politiziranje datuma. “Prvi maj nije slavlje, nego dan borbe” bio je zajednički slogan, a sadržaj se usredotočio na prosvjede na trgu Haymarket u Chicagu 1886. Zanimljiv marš dogodio se 2009. kad su se anarhisti i radikalni ljevičari udružili u zajedničkom prosvjedu solidarnosti s bugarskom sindikalistkinjom u Grčkoj Kostadinkom Kunevom, danas Sirizinom kandidatkinjom za Europski parlament. Priključilo im se stotinjak aktivista iz Soluna koji su u znak solidarnosti došli u Sofiju. Od sredine 2000-tih godina, međutim, neonacisti se također organiziraju i članstvo im brzinski raste. Ponekad i nasilnim napadima, uspjeli su razbiti anarhističke i ljevičarske marševe. Danas neonacisti, a ne anarhisti ili ljevičari, organiziraju takvu vrstu prosvjeda, prisvojivši radikalnu estetiku te čak i antikapitalističke slogane, nadahnuti pokretima poput njemačkih “autonomnih nacionalista”.
No ovaj je gubitak imao i određen pozitivan učinak, jer je natjerao radikalnu ljevicu i anarhiste da se obraćaju široj publici. Također, nova generacija mladih aktivista, ovoga puta nadahnuta Indignadosima i pokretom Occupy, sada počinje organizirati mala događanja za Prvi maj. To je slučaj s nedavno otvorenim “Centrom solidarnosti” u Varni, čiji su članovi isplanirali prosvjede popraćene raspravama i filmskim projekcijama za ovogodišnji Prvi maj. Slično će biti i u Sofiji, gdje će aktivisti sličnog profila sudjelovati u organizaciji alternativnog koncerta, zajedno s pjesnicima i drugim umjetnicima, obilježavajući 24. godišnjicu povijesnog prvomajskog koncerta slavne bugarske post-punk grupe Nova Generacija. Iako događanje nije sasvim političko, aktivisti u Sofiji misle kao dio programa organizirati i “otvoreni plenum”, po uzoru na pokret Occupy, o “samoorganizaciji i antiautoritarnom otporu”, razmatrajući značenje Prvog maja. Međutim, većina ovih aktivista nikad nije željela niti razmišljala da bude dijelom sindikata, što je sasvim razumljivo imamo li na umu kako fragmentaciju bugarske radne snage, tako i ozbiljne probleme s vodećim sindikatima. Drugim riječima, potrebno je mnogo daljnjeg razmatranja povijesne važnosti i još više aktualnosti Prvog maja da bi se premostio jaz između kulturne komemoracije Međunarodnog praznika rada i konkretne solidarnosti radničke klase danas.
Hrvatska: Ograničenja poziva na “legalnost”
Više od proslave stečenih prava, praznici rada su podsjetnici na kontinuitet borbe radničke klase, dani u godini oslobođeni za radničko organiziranje, možda čak i dani za rekapitulaciju recentnih (ne)uspjeha u tom polju, ali svakako tek jedni u nizu dana u godini među kojima će mnogi drugi u kolektivnom pamćenju radničkih borbi imati puno veći značaj.
O tome svjedoči i ovogodišnja proslava 1. maja, koja će ipak ostati u sjećanju po činjenici da će sindikalna scena u Hrvatskoj jednu vladu konačno diskvalificirati crvenim kartonom, pokazujući time bar simboličan iskorak u odnosu na brojne opomene pred isključenje koje je vlastodršcima dodijelila tijekom proteklih godina. Program prosvjedne povorke povodom 1. maja u organizaciji četiriju od pet sindikalnih središnjica možda je i više no ikad prožet simbolikom: osim dodjele crvenih kartona vladi, uključivat će snimanje “milenijske fotografije” pod nazivom “Tri osmice”, te marš i paljenje svijeća duž Radničke ceste – jednog od nekadašnjih centara zagrebačke industrije, a završiti performansom u Maksimiru, na tradicionalnoj podjeli graha. U najavi skupa, jedan od sindikalnih čelnika je izjavio: “Sve je došlo u pitanje, a svijet u kojem smo mislili da ćemo živjeti kada budemo imali svoju državu sasvim je urušen”, upitavši koliko će još vremena biti potrebno da “ovaj narod progovori”.
No svega dva tjedna prije ovogodišnje proslave Praznika rada, četrdesetak radnika remontnog brodogradilišta Nauta Lamjana u Kalima na otoku Ugljanu progovorilo je sasvim konkretnim jezikom. Zauzevši poduzeće i danima pokušavajući spriječiti ulazak novog stečajnog upravitelja u firmu, radničku nadu u obranu proizvodnje konačno je regulirao noćni desant brojčano nadmoćnije interventne policije na njihov otok i radno mjesto. Jasno artikuliranu sumnju radnika u namjeru novog stečajnog upravitelja da ugasi poduzeće koje se upravo izvuklo iz minusa uzrokovanog kriminalnim radnjama naposljetku će potvrditi i sam stečajni upravitelj Khan, odgovorivši na novinarsko pitanje misli li da će ova tvrtka imati perspektivu poslovanja jednim jednostavnim i krajnje transparentnim – ne. Ako smo godinama sanjali transparentnost, najzad je imamo: radnicima firme koja pozitivno posluje otvoreno i javno je rečeno da završavaju na burzi, uz jednako poznatu i javnosti dostupnu informaciju o razlozima tog poteza, a to je izgradnja apartmanskog naselja na mjestu brodogradilišta, projekt kojeg vlasnik škvera, grupa Jupiter Adria, godinama pokušava progurati.
Iz premijerove reakcije na ovaj slučaj dalo bi se zaključiti da je slanje interventne policije na radnike zapravo rezultat nezavisnog sudstva i funkcioniranja pravne države. Ista izvrnuta logika upisana u zakone kaže da stečajni postupak nužno vodi zatvaranju poduzeća, za razliku od instituta predstečajne nagodbe koji je tu da one firme koje “pokazuju potencijal” reprogramom ili, češće, oprostom dugova vrati u igru. Jedni tako posve zakonito bivaju amnestirani od poslovne propasti, drugi u nju gurani, a sustav u tom procesu radnike počinje uzimati u obzir tek kad oni odbiju prihvatiti zadanost takvog uređenja u kojem njihovog radnog mjesta sutra više neće biti. Sindikalni povjerenik Naute Lamjane tu je spoznaju sažeo na sljedeći način: “Ispali smo naivni. Svih ovih godina prijavljujemo kriminal u tvrtki i čekamo da dođe konjica, a ona je došla, ali na suprotnoj strani.”
Na skupu podrške radnicima Naute Lamjane u Zadru okupilo se pedesetak radnika propalih zadarskih tvrtki. Uz reakciju matičnog sindikata koji (možda paradoksalno) najavljuje pravnu bitku, to je zasad bilanca ovog slučaja koji, poput mnogih drugih, dokazuje kako nije točno da radnici nemaju glasa, nego njihovom glasu nedostaje sindikalna, ali i šira društvena organizacija koja će ga – bez suvišne simbolike – 365 dana u godini kanalizirati u konkretnu akciju.
Makedonija: umjesto piknika – prosvjed!
Nažalost, posljednjeg je desetljeća Prvi maj u Makedoniji više javni praznik za organiziranje piknika s roštiljem i pićima nego za organizirane prosvjede i zahtjeve za veća radnička i socijalna prava. Ovakva je situacija rezultat pojačanog političkog utjecaja nad sindikatima, koji je uzrokovao oklijevanje vođa sindikata da sazovu štrajk. Radnička prava stalno su se smanjivala, socijalne povlastice još više, mnogi su izgubili poslove, a oni dovoljno sretni da imaju stalno zaposlenje bijedno su plaćeni i besramno izrabljivani. Suprotno tomu, korporativni profiti i prihodi postižu nove rekorde, a povlastice za bogate i iznimno bogate naveliko rastu. Radnička se klasa osjeća izdanom i odbačenom od društva slobodnog tržišta kojeg pokreće samo privatni profit.
Kao rezultat ove situacije, počevši od 2009., Pokret za socijalnu pravdu – Lenka i ostale aktivističke grupe počeli su organizirati prvomajske prosvjede i to je preraslo u redovnu praksu. Osnivanje ljevičarskog pokreta Solidarnost značilo je da će uz Lenku još jedna ljevičarska aktivistička organizacija preuzeti vodeću ulogu i redovito sudjelovati kao organizator prosvjeda Prvog maja.
Što se tiče prvomajskih prosvjeda 2014., zbog odbijanja Federacije sindikata Makedonije (nacionalne sindikalne središnjice) da na taj dan pozove na prosvjede zbog jakog političkog utjecaja i poslušnih sindikalnih vođa, ljevičarski pokret Solidarnost i Pokret za socijalnu pravdu Lenka ostali su dosljedni u organiziranju prosvjeda za Prvi maj u Skopju. Također je bitno spomenuti da su ove godine u organizaciju prosvjeda dodana još četiri sindikata – Konfederacija sindikalnih organizacija Makedonije, Neovisni sindikat novinara i medijskih radnika, Sindikat makedonske diplomatske službe i Sindikati administrativnih zaposlenika, sudske vlasti i udruge građana. Spomenuti sindikati i ljevičarske organizacije potpisat će 30. svibnja Sindikalnu povelju za koju se nadaju da će to biti tek početak veće angažiranosti sindikata u organiziranju ovakvih i sličnih prosvjeda u budućnosti.
Osim u glavnom gradu Skopju, ove će godine prosvjed biti održan i u Kumanovu, gdje će otpisani radnici nekoć državnih tvrtki postaviti svoje zahtjeve vlastima, prosvjedujući protiv restriktivnog zakona koji priječi radnicima otpisanima kao višak ostvarivanje financijske naknade, te usmjeriti pažnju na ugrožena prava radničke klase.
Prvomajskim prosvjedima prethodila su mnoga događanja u sklopu “Mjeseca za socijalnu pravdu i radničku borbu” koji su suorganizirale Solidarnost i Lenka, a koji je uključivao javne rasprave, kazališne predstave, umjetničke izložbe, projekcije ljevičarskih filmova i druženja uz ljevičarsku glazbu, što bi trebalo povezati makedonske aktiviste i potaknuti interes za sudjelovanje u prosvjedima kod šire javnosti.
Organizatori ovogodišnjeg prosvjeda postavit će vlastima tri glavna zahtjeva: 1. da zakon o minimalnoj plaći bude stroži prema poslodavcima koji ga se ne drže i daju plaću nižu od one zakonski propisane te niveliranje plaća u svim industrijskim sektorima, 2. oslobađanje prava na štrajk zakonskih ograničenja koja sprječavaju radnike da sazovu štrajk ako nisu članovi sindikata, 3. olakšavanje birokratske procedure za osnivanje sindikata u Makedoniji.
Organizatori prvomajskog prosvjeda očekuju od radnika, studenata, nezaposlenih i svih ostalih obespravljenih građana da glasnije reagiraju pozivima na veća radnička prava, socijalnu pravdu i općenito blagostanje i sudjeluju u prosvjedu jer jedino zajedničkom borbom možemo postići pravednije društvo i suprotstaviti se razuzdanom neoliberalnom kapitalizmu.
Srbija: Protest uoči “bolnih reformi”
Za razliku od prošlogodišnjih dešavanja, kada najveće sindikalne centrale nisu učestvovale u obeležavanju Prvog maja, ili jesu u skromnijem formatu, dok su glavni skup u Beogradu održali Udruženi sindikati Srbije SLOGA, Novi sindikat zdravstva Srbije i Policijski sindikat Srbije, ove godine situacija je nešto drugačija.
Među prvima, poziv za obeležavanje Međunarodnog praznika rada zajednički su uputili Savez samostalnih sindikata Srbije i Ujedinjeni granski sindikati “Nezavisnost”, dve najveće sindikalne centrale u Srbiji. U svom saopštenju, pozvali su članstvo, ali i radnike i građane Srbije, da prisustvuju programu na Trgu Nikole Pašića, sa početkom u 11 časova, nakon čega bi usledila šetnja na potezu ulica Dečanska – Makedonska – Kolarčeva – Kralja Milana, koja bi se završila na Slaviji, polaganjem venca ispred spomenika Dimitriju Tucoviću. Baner pod kojim će se skup održati biće “1. maj nije 1. april – ne šalite se sa radnicima”.
U Prvomajskom proglasu ova dva sindikata ističu nezadovoljstvo aktuelnom situacijom u Srbiji, posebno s obzirom na dešavanja u sferi rada, ali i najavljenim merama za njeno navodno poboljšanje, koje uključuju “stezanje kaiša, otpuštanja, stečajeve, smanjivanje zarada i penzija”, odnosno “neoliberalnim konceptom ekonomskog razvoja u kome je jedini cilj profit, a žrtva i obespravljeno oruđe upravo onaj ko taj profit stvara – RADNIK, potcenjen, ponižen”.
Možda najprikladnije mesto za obeležavanje Prvog maja, odabrali su Udruženi sindikati Srbije Sloga, koji u svom Prvomajskom proglasu najavili da će u 10:30 ispred Vlade Srbije održati performans pod nazivom “Više od igre”.
U Novom Sadu, jednočasovni sindikalni protest održaće Novi sindikat Zavoda za Hitnu medicinsku pomoć i Novi sindikat Doma zdravlja “Novi Sad”, a pozivu za obeležavanje Prvog maja izlaskom na ulice priključili su se i mnogi drugi sindikati i radničke grupe: Konfederacija slobodnih sindikata, sindikalna organizacija Zastava oružje, kao i mnogi drugi.
Retoričko zaoštravanje koje nismo u ovom obimu bili u prilici da vidimo proteklih godina kod predstavnika, kako se smatra, dva najreprezentativnija sindikata, može nas uputiti na kontekst u kome se nalazimo.
Svega nekoliko dana ranije, izabrana je nova Vlada, na čelu sa premijerom Aleksandrom Vučićem, koji je u obimnom ekspozeu najavio pravac kretanja buduće Vlade. Neke od ključnih mera koje su predviđene da se sprovedu u prvih 100 dana Vlade uključuju fiskalnu konsolidaciju (koja bi, između ostalog, podrazumevala smanjenje plata u javnom sektoru za 10%) i definisanje načina i stvaranje odgovarajućeg zakonskog okvira za rešenje pitanja preduzeća u restrukturiranju (podrazumeva se da je za 157 preduzeća u restrukturiranju, čije se stanje proglašava za neodrživo, prioritet nalaženje strateških partnera makar za deo njih). Dalje, usvajanje strategije restrukturiranja i privatizacija preostalih državnih preduzeća i otpočinjanje sa njenom realizacijom – podrazumeva da neka od najvećih državnih preduzeća budu privatizovana (Telekom – početak privatizacije u prvih 100 dana, RTB Bor – uz prethodno finansijsko restrukturiranje), restrukturirana (Srbijagas, Železnice Srbije), da im se nađe manjinski partner (EPS) ili strani partner (Državna lutrija), te dugoročni koncesioni partneri (Aerodrom Beograd). Među značajnijim tačkama svakako je i promena zakonskog okvira koji definiše uslove poslovanja u Srbiji, i to:
– Zakon o radu – kojim bi se smanjili “troškovi i rizici koji prate formalno zapošljavanje”, te omogućili “podsticaji zaposlenima i poslodavcima da rade i zapošljavaju na legalan način”. Takođe, menjaće se obračun otpremnina, pojednostaviti prekid radnog odnosa), i navođenje uslova pod kojim je moguće dati otkaz, osmisliće se zakonske posledice nezakonitog raspuštanja i redefinisati način za određivanje plata.
– Zakon o privatizaciji – sa ciljem oročavanja završetka privatizacije itd.
– Zakon o stečaju te Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim će se povećavati starosna granica za žene sa 60 na 63, odnosno 65 godina, uvoditi penali za prevremeno penzionisanje i pooštriti kriterijumi za dobijanje beneficiranog radnog staža sa ciljem “usporavanja priliva novih penzionera”.
U svetlu donošenja novog Zakona o radu, u kome su navedene izmene samo vrh ledenog brega daljeg urušavanja radničkih prava1, trebalo bi se podsetiti i okvira u kome se odvija “socijalni dijalog” po pitanjima od značaja za socijalni i ekonomski položaj ljudi, uključujući pitanja rada i privatizacije. U pitanju je Socijalno-ekonomski savet Republike Srbije, kao i novoformirana Radna grupa za izradu Zakona o radu.
S obzirom na to da u pomenutim telima, u okviru tripartitne strukture (sindikati-poslodavci-država) učestvuju upravo reprezentativni sindikati sa početka priče, ostaje da vidimo kako će izgledati konkretizacija “socijalnog dijaloga” i da li je ona gorepomenuta zaoštrena retorika bila samo podstaknuta prazničnim raspoloženjem. Sa druge strane, svakako će biti važno pratiti na koji način će predstavnici Sloge (koji su učešćem na izborima na listi Demokratske stranke, dobili i jedno poslaničko mesto u Skupštini) izaći na kraj sa budućim izmenama pre svega radnog zakonodavstva. Konačno, možda od ključne važnosti za zaustavljanje ovih procesa biće važan angažman i svih drugih grupa i ljudi kojih se predložena rešenja tiču.
Dok čekamo razrešenje, prvomajski događaj od značaja s obzirom na kontekst u kome se odigrava, biće i onaj u Zrenjaninu, gde će udruženje građana Ravnopravnost i bivši radnici/ce Jugoremedije obeležiti 1. maj u radničkoj fabrici “Penpharm”, pozorišnom predstavom “Nemam da platim i neću da platim”.
Tekstove iz Albanije, Bugarske i Makedonije s engleskog prevela Mirna Šimat