“Posljednji bugarski car” Simeon Sakskoburggotski otklonio je u nedavnom intervjuu bugarskoj televiziji mogućnost izravnog povratka u politiku obećavši umjesto toga da će “bugarskom društvu pomoći na druge načine”. Ova višeznačna izjava odgovor je na pismo koje su prošlog mjeseca objavili “carevi” simpatizeri zahtijevajući “snažniju ulogu” krunjene glave u bugarskom političkom životu. Inicijativu je konkretno poduprla Bugarska pravoslavna crkva uvodeći obavezno spominjanje “Cara Bugara” u svoje službe. Taj je potez izazvao blagu nervozu među političarima (osobito kod predsjednika Georgija Pervanova) budeći sjećanja na posljednji bombastičan ulazak Saskoburggotskog na političku scenu.
Simeon je potomak austrijskog ogranka njemačke aristokratske obitelji Sachsen-Coburg und Gotha koju je nakon osamostaljenja Bugarske na prijestolje postavila Austro-Ugarska. Formalno je kao šestogodišnjak postao bugarski car 1943. godine, nakon smrti svog oca i nacističkog kolaboracionista Borisa III, iako su umjesto njega do kraja rata vladali regenti. Nakon oslobođenja, monarhija je ukinuta na referendumu na kojem je preko 95% birača glasalo za republiku, a “carska” je obitelj otišla u emigraciju u frankističku Španjolsku. Emigrantske je godine Simeon proveo služeći američku vojsku, radeći za francuskog proizvođača oružja i pišući proglase u kojima ističe pretenzije na vlast u Bugarskoj.
Bolje kruna na glavi, nego vlast u zemlji periferije
Svoj prvi trijumfalni posjet Bugarskoj organizirao je 1996. godine, prije svega kako bi zahtijevao vlasništvo nad imanjima koja su vraćena narodu 1946. godine. U svojoj je namjeri u velikoj mjeri i uspio, osiguravši između ostalog i carski dvorac u Vrani kod Sofije koji i danas koristi kao svoj stan. Nakon preuzimanja državnih rezidencija, Simeon se 2001. godine konačno i doselio u zemlju iz koje je otišao s 9 godina. Svega dva i pol mjeseca prije parlamentarnih izbora iste godine osnovao je stranku pod nazivom Nacionalni pokret Simeon Drugi i iznenađujuće uvjerljivo pobijedio osvojivši preko 40% glasova i polovicu mandata. Očekivano, Simeonovo je vladanje bilo znatno manje euforično.
Duboko uvjeren u čudotvornost neoliberalnih recepata, “car” je preuzeo premijersku poziciju, a za ministre postavio tehnokrate iz privatnog sektora i sa zapadnih sveučilišta. Iako je njegova vlada uživala znatnu zapadnu potporu, u ekonomskom su smislu bilo kakvi pozitivni rezultati izostali, dok se u socijalnom pogledu situacija znatno pogoršala za veliku većinu stanovnika Bugarske. Ne čudi stoga što je pomazani vladar već na sljedećim izborima izgubio preko polovice birača, da bi kroz nekoliko godina njegova stranka konačno sasvim nestala. Ne čudi stoga što Saskoburggotski nije osobito zainteresiran za povratak u izbornu arenu ili na premijersku poziciju.
Naime, unatoč njegovim tehnokratsko-reformatorskim uvjerenjima, iskustvo mu jasno govori kako je nasljedna pozicija (pa makar i ona “polu-cara”) dugoročno znatno sigurnija od turbulentnog položaja premijera koji je, u zemlji osuđenoj na perifernu poziciju unutar svjetskog ekonomskog sistema, ionako uvijek siguran dugoročni gubitnik.