Cirkularno izbijanje tema iz Drugog svjetskog rata u središte političke i medijske pažnje puno nam više govori o suvremenim političkim odnosima nego o samim temama. Da bi se priskrbio politički potencijal sjećanja na taj period nužno ga je dovesti u odnos s aktualnim ograničenjima političkog djelovanja, kao i osigurati prikladnije uvjete istraživanja prošlosti.
Priličan dio javnog i medijskog prostora rezerviran je danas za, ovisno o kutu gledanja, popularne ili prezrene teme povijesti Drugog svjetskog rata. Ta povijesna tematika dominira u velikoj mjeri i političkim poljem uslijed skučenosti kojoj je izloženo. Naime, s obzirom na cementiranje neoliberalnog konsenzusa nakon (i zbog) urušavanja tzv. realnih socijalizama, strankama koje su se isprofilirale i parcelizirale političku dinamiku nije preostalo previše prostora za diferencijaciju. Kako presudnih razilaženja po pitanju ekonomskih politika nema, razlike kojima se barata svodive su na tzv. ideološke ili vrijednosne. Tako postavljen okvir kontinuirano otvara prostor rezerviran za ideološku raspravu o ustašama i partizanima.
Građani pak zatočeni u tom sputavajućem konsenzusu u kojem se diferencijacija ekonomskih politika vrši isključivo optužbama za nesposobnost i korupciju, a sve pod budnim patronatom Ustavnog suda u funkciji delegitimiranja upliva odozdo, svakodnevno svjedoče slobodnom padu životnog standarda. Tranzicijska katastrofa koju živimo, u krizi bez rješenja i kraja, nužno je proizvela i krizu političke reprezentacije budući da je očito da glavni politički akteri nisu rješenje već dio problema. Svi vapaji za trećom opcijom (od ORaH-a preko Živog zida do meritokratskih lokalnih lista) proizlaze iz duboke krize političke reprezentacije koja je izraz još dublje ekonomske krize.
Čini se da među tim kriznim razinama treba tražiti i objašnjenje “potrebe” javnosti da se bavi Narodnooslobodilačkom borbom. Ona ne proizlazi iz kolektivnih nekrofilskih sklonosti ili sumnjivih mentaliteta, kao što neki komentatori pokušavaju insinuirati, već iz tranzicijske tragedije i njenih političkih i institucionalnih učinaka. Ona proizlazi iz siromaštva naše materijalne i političke svakodnevice. To siromaštvo nužno i realizacije te potrebe čini siromašnima jer mandat nad njom imaju političke stranke sa satelitima i njihove interpretacije povijesti, interpretacije prije svega kodirane nedostatkom vizije budućnosti. Rasprave koje se odvijaju o “osamdesetima”, rasprave o Drugom svjetskom ratu, naprosto proizlaze iz potrebe za afirmacijom nove/stare političke simbolike uslijed krize političke reprezentacije i zamiranja rasprave o kolektivnoj budućnosti van mantre o nužnim reformama.
Javni i privatni podaci
Samo jedan od faktora koji doprinose karikiranju povijesnih rasprava, oduzimajući im pritom političku dimenziju, predstavlja i Zakon o arhivskom gradivu i arhivu. Navedeni zakon koji je Hrvatski sabor izglasao 19. rujna 1997. godine propisuje kako je svaki dokument u pravilu dostupan javnosti trideset godina nakon njegova nastanka. Ali u namjeri da se zaštititi pravo pojedinca na privatnost u zakon je postavljen i članak 21. čiji prvi stavak glasi: “Javno arhivsko gradivo koje se odnosi na osobne podatke (matice, liječnička dokumentacija, osobni dosjei, sudski, porezni, financijski i sl.) dostupno je za korištenje 70 godina nakon svoga nastanka, odnosno 100 godina od rođenja osobe na koju se odnosi”.1 Iako su osobni podaci u zakonu definirani, taj pojam i dalje ostaje dovoljno širok i može se primijeniti gotovo na svaki dokument koji nije ishodišno nastao kao dokument za javnu upotrebu.
Usporedimo li spomenutu odredbu sa zakonskim rješenjima u drugim zemljama bivše Jugoslavije prepoznat ćemo razinu restriktivnosti navedenog članka. U BiH su, kako bi zaštitili pravo pojedinca na privatnost, dostupnost arhivskih podataka koji sadrže osobnu materiju definirali zakonski na deset godina od smrti pojedinca. Slovenija je ograničila dostupnost dokumenata koji sadrže osjetljive osobne podatke na način da je propisala da su dostupni po prolasku 75 godina od nastanka dokumenta ili 10 godina od smrti pojedinca na kojeg se odnose. Uz sve to postoji i odredba da se podaci koji se odnose na period od 1. rujna 1939. do 31. prosinca 1953. imaju prosljeđivati korisnicima u javnom sektoru ako ih koriste u znanstveno-istraživačke i povijesne svrhe.2 U slučaju da je osoba i dalje živa, a procijeni se da je javni interes ipak važniji od interesa pojedinca, istraživačima se omogućuje bavljenje tom tematikom i objavljivanje eventualnih pronalazaka. Srbija pak s druge strane ni nema zakon o arhivskoj građi i arhivima i pristup je uređen pravilnicima koje svaki arhiv sastavlja za sebe.
Spomenuti Zakon o arhivskom gradivu i arhivu do danas je doživio dvije izmjene i dopune koje su bile manje-više tehničke prirode, ali odredba koja definira dostupnost u namjeri zaštite osobnih podataka i dalje je ostala nepromijenjena. Božo Biškupić u ime predlagatelja zakona, tadašnje vlade, prilikom prvog čitanja prijedloga zakona u Saboru vrlo je jasno izložio važnost zakona i istaknuo da “iako se ova služba na prvi pogled nekima čini marginalnom, sve države svijeta daju joj osobito značenje jer upravo ona čuva memoriju naroda, te je svjedočanstvo i dokaz njegova identiteta”. Biškupić primjećuje važnost memorije u političkom polju i važno mu je da se država postavi kao regulator te memorije stoga zaključuje kako “zakonska regulativa treba omogućiti da ova djelatnost doista takva bude i u praksi”.3
Zakonsko sužavanje okvira rasprave
Sedamdeset godina od završetka Drugog svjetskog rata to ovaj zakon i radi. Pod šifrom prava na privatnost ljudi kojih već godinama nema među živima zakon presudno sužava polje istraživanja te pritom i “širi” polje rasprave u kojoj je sve izrečeno ujedno i validno, odnosno jednako legitimno. Važno je napomenuti da “ishod” rasprave prvenstveno ovisi o odnosu političkih snaga, ali formalna ograničenja poput ovog zakonskog nedvojbeno služe instrumentalizaciji rasprave i revizionističkim pothvatima. Sjećanje koje se u toj raspravi formira je sjećanje koje ne predstavlja opasnost po postojeće odnose moći u društvu, to sjećanje postaje depolitizirano, odnosno postaje ruševina…
Anđeo povijesti kojeg Walter Benjamin spominje u svojim tezama o filozofiji povijesti je pogledom okrenut prema prošlosti, dok ga otvorenih krila oluja povijesti nosi prema budućnosti. On se ne može okrenuti prema budućnosti već mu je pogled nužno okrenut prema prošlosti koju sačinjavaju neupotrebljive ruševine. Jedino iskupljenjem i sređivanjem ruševina povijesti će se Benjaminov anđeo povijesti moći okrenuti prema budućnosti. Razlog zašto bismo danas mogli povijesno sjećanje okarakterizirati kao ruševinu nije samo spomenuti zakon. On predstavlja samo jedan od segmenata strukturnih napora kako bi se povijesno sjećanje depolitiziralo. Jedan od važnih segmenata u tom smislu je zasigurno i medijska logika koja ne dopušta ozbiljno i kompleksno izlaganje tematike pa onda razni nadristručnjaci prosipaju najnevjerojatnije brojke i posljedično bizarne i štetne dezinformacije.
Ako uzmemo u obzir i očitu namjeru da se cijela tematika eksploatira u dnevnopolitičke, odnosno stranačke svrhe, budući da, kao što smo već i spomenuli, ona preostaje kao jedno od rijetkih područja političke diferencijacije, ne čudi da rasprava u javnosti izgleda dijabolično i zamorno. Usprkos izoliranim naporima u suprotnom smjeru stvar kulminira nemogućnošću razvoja novih historijskih imaginarija i prateće političke simbolike koji predstavljaju i ishodišni razlog interesa šire javnosti. Povijesno se sjećanje pretvara u ruševinu kako bi se održao status quo u kojem se pažljivo reproduciraju statusi i odnosi tranzicijskih gubitnika i pobjednika.
U tu svrhu je arena u kojoj se treba izboriti za povijesno sjećanje već scenografski postavljena. Dijelovi projekta NDH se u revizionističkim nastojanjima pokušavaju rehabilitirati, poglavito moment koji ona zauzima u navodnom tisućljetnom kontinuitetu državotvornih nastojanja. Političko obećanje NDH je prije svega bila bolja budućnost u etnički čistoj i nezavisnoj hrvatskoj državi. Prešućivanjem otvoreno genocidnog programa kojim se taj cilj navodno htio postići pokušava se “dekontaminiranu” političku simboliku kooptirati u narativ o nacionalnoj državi čiju realizaciju živimo danas. Razlozi bjelodanog društvenog i ekonomskog neuspjeha te realizacije nastoje se pronaći u raznim unutarnjim neprijateljima.
Sjećanje između estetike i kriminalistike
Ti neprijatelji – udbaši, komunisti, kriptokomunisti, djeca jugooficira, pederi, itd… – su ključni krivci našeg tranzicijskog neuspjeha koji se niti posredno ne dovodi u vezu s kapitalističkom globalnom podjelom rada. Zanimljivo je pritom da je spomenuti zakon donio iskonski HDZ – iz vremena Franje Tuđmana, a ne neki udbaški kriptokomunisti koji bi htjeli zataškavati povijesne događaje i kočiti nacionalni razvoj. Razlog divljačkih napada na socijalističku ostavštinu je upravo u potencijalnoj opasnosti koju bi po današnje društvene odnose mogao predstavljati povijesni imaginarij Jugoslavije i NOB-a. Stoga ne trebaju čuditi ni aktualna sramežljiva i protokolarna prisjećanja državnih vlasti na tekovine antifašizma.
Izgradnja nove političke opcije koja bi nudila ekonomski program suštinski drugačiji od onog koji nam nude trenutni politički akteri nužno se mora referirati na povijesni imaginarij antifašizma i iskustvo socijalističke Jugoslavije sa svim svojim pozitivnim i negativnim aspektima. Iskustvo socijalizma je još živo u obliku rastuće nostalgije, a nostalgiju je nužno spasiti od nje same politiziranjem tog sjećanja. To se jednim manjim, ali važnim dijelom može učiniti i kroz normalizaciju i standardizaciju rasprave o povijesti Drugog svjetskog rata koja nas i sedamdeset godina od njenog završetka ne prestaje okupirati. Prošlost nam služi kao prozor u budućnost.
Zakon o arhivskom gradivu i arhivima predstavlja dio napora da se suzi prostor u kojem bi se naša povijest javno i adekvatno raspravljala, odnosno prestala biti ruševina. Sužavanjem prostora za adekvatnu raspravu na način da se uskraćuje dostupnost autentičnog povijesnog gradiva te da se brani njegova objava, dovodi do otvaranja prostora za najagresivnije revizionističke tendencije. U takvoj situaciji svaka je konstrukcija i brojka validna, a sjećanje se depolitizira tavoreći između estetike i kriminalistike. Stanje pogoduje izgradnji narativa o nacionalnoj državi integriranoj u tržišnu ekonomiju kao kraju povijesti i jedinoj mogućoj budućnosti. Budućnosti s malobrojnim tranzicijskim pobjednicima i masi tranzicijskih gubitnika. Formiranje političkog subjekta koji će pokušati odgovoriti na potrebe većine stanovništva treba započeti spašavanjem povijesnog sjećanja i raspirivanjem iskre nade iz prošlosti jer u konačnici “ni mrtvi neće biti sigurni pred neprijateljem, ako pobedi. A taj neprijatelj nije prestao da pobeđuje”.4
- Zakon o arhivskom gradivu i arhivu, NN 105/97. [↩]
- Vidi Vladimir Žumer, “Zakon o zaštiti dokumentarnoga i arhivskog gradiva u arhivima”, Arhivski vjesnik, 2008. [↩]
- Prijedlog zakona o arhivskom gradivu i arhivima – prvo čitanje, P.Z. br. 209, III. saziv, 16. sjednica Hrvatskog sabora 17.1.1997. [↩]
- Walter Benjamin, Eseji, Nolit, Beograd, 1974. [↩]