Polemika o odnosu prema antifašizmu u Hrvatskoj se uvijek zaoštrava oko mjeseca svibnja i obljetnica povezanih s njim. Istaknuti položaj te teme pokazuje kako je ona jedno od centralnih mjesta oko kojih se grade narativi legitimacije i osporavanja postojećih odnosa snaga među političkim akterima. No dok polemike uglavnom preuzimaju oblik kritika konzervativnih i nacionalističkih negiranja oslobodilačkog karaktera partizanskog pokreta, manje se pažnje posvećuje naizgled afirmativnim liberalnim revizijama povijesti.
Nedavno su objavljeni rezultati istraživanja prema kojima – unatoč činjenici da je Crvena armija, samostalno ili u suradnji s drugim savezničkim snagama, oslobodila veći dio Evrope – tek 13% ispitanika smatra da su crvenoarmejci bili vodeća snaga oslobađanja kontinenta od fašističke i nacističke okupacije. U takvoj revizionističkoj1 atmosferi ni najmanje ne čudi ignoriranje moskovske proslave Dana pobjede od strane čelnika zemalja članica Evropske unije i NATO pakta.
Kako revizionizam cvjeta u Evropi, tako cvjeta i u Hrvatskoj, o čemu se dosta pisalo otkad je Kolinda Grabar-Kitarović preuzela dužnost Predsjednice. Međutim, dok se naša takozvana lijeva javnost zanimala za uklanjanje biste maršala Tita iz Ureda predsjednice te odbijanjem poziva na moskovsku svečanost povodom sedamdesete godišnjice pobjede nad fašizmom, bez kritičke analize prošlo je osnivanje Antifašističke lige Republike Hrvatske. Ta je udruga nastala kao odgovor na dvadeset godina, kako kažu, “sustavnog poricanja, pa i demoniziranja antifašizma, njegovih tekovina i vrijednosti u Republici Hrvatskoj”. Pritom, Liga je prepoznala da je do toga došlo svođenjem antifašizma na “prigodničarsko obilježavanje obljetnica” koje je praćeno “sve agresivnijim poricanjem i postepenim relativiziranjem njihove važnosti.”
Građanska revizija
No kao što država reducira antifašizam, tako ga reducira i Antifašistička liga. Naime, prema Povelji Lige, antifašizam je “sustav vrijednosti nastao u obrani osnovnih ljudskih prava, sloboda i jednakosti” koji se naknadno “prometnuo u programsku osnovu historijskih pokreta otpora nacifašizmu, te spasio Europu i njezine narode poput hrvatskoga”. Primjetno je da se prilikom definiranja antifašizma u Povelji, osim u imenu Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, koje je spomenuto jedino u kontekstu izvorišnih osnova Ustava RH, ne spominje Narodnooslobodilačka borba.
Dakle, redukcijom antifašizma na apstraktne vrijednosti koje su tobože programatski zasnivale antifašističku borbu diljem Evrope, Liga je negirala specifična obilježja pojedinih evropskih antifašističkih pokreta. Konkretno, redukcijom antifašizma na liberalne vrijednosti evropske građanske klase, Liga je negirala pozitivno, to jest socijalno-revolucionarno, nasljeđe jugoslavenske Narodnooslobodilačke borbe. To negiranje u najmanju je ruku indeks, ako ne potvrda, smještanja Antifašističke lige u isti ideološki registar u koji pripadaju revizionistički politički subjekti, za koji je registar svojstveno uravnavanje fašističkog i fašistoidnih poredaka te njihove socijalističke opozicije.
Ta uravnilovka između ostalog svoj teorijski izraz ima u tekstu “Ur-Fascism” talijanskog književnika i semiologa Umberta Eca, objavljenog u časopisu The New York Review of Books 1995. godine, dok je politički artikulirana u kontroverznoj rezoluciji 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope (2006.), donesenoj sa ciljem zatiranja nasljeđa bivših “komunističkih totalitarnih sustava”. Čak i ako ne pristanemo na to da su revizionističke tendencije neosporno prisutne već u Povelji Lige, njihovu nesumnjivu potvrdu možemo pronaći u dvama tekstovima predsjednika Lige, Zorana Pusića, od kojih je jedan Pusić pročitao kao svoj govor na osnivačkoj skupštini u funkciji iznošenja načelnog programa Lige. Pusićeve revizije moguće je očitati na barem tri razine: faktografskoj, ideološkoj i metodološkoj.
Antiradnički “antifašizam”
Budući da je bazično time što se tiče materijalnih osnova govora o temi, prvo ću ukazati na Pusićevo nepoznavanje faktografije o fašizmu. Naime, Pusić je u članku objavljenom na portalu h-alter.org prošloga ljeta zapisao sljedeću rečenicu: “Činjenica je, međutim, da su i talijanski fašizam i njemački nacizam izvorno radnički pokreti, a mnogi kapitalisti i konzervativci su im se priklonili jer im je, s jedne strane, bio blizak radikalni nacionalizam tih pokreta, a s druge strane, činili su im se manje zlo od komunizma.”
Upravo suprotno Pusićevoj predodžbi, ni fašizam ni nacizam nisu izrasli iz radničkog pokreta. Štoviše, kao što možemo pročitati u historiografskoj i politološkoj literaturi, oba su nastali i razvili se u suprotnosti spram radničkog pokreta. Reinhard Kühnl je, primjerice, izvijestio da su u svojim inauguralnim godinama fašizam i nacizam regrutirani iz “socijalnih grupa koje su ratom i poslijeratnim vremenima bile socijalno i duhovno iskorijenjene i više nisu mogle uhvatiti korak u građanskom životu”, pa je kao primjere naveo demobilizirane oficire i mlade avanturiste impresionirane doživljajem rata.2
I dok je, prema Kühnlu, deklasirane ratne veterane fašizmu privlačila militaristička struktura koja je omogućila da produlje iskustvo rata, Robert O. Paxton izvještava da je mlade fašizmu privukao model antipolitičke politike.3 Što se tiče klasne strukture fašizma, Paxton navodi da je fašizam vršio regrutacije iz svih klasa, a najviše iz srednje. Time dolazimo i do izravnog osporavanja Pusićeve tvrdnje o tome da je fašizam nastao iz radničkog pokreta. Prema Paxtonu, radnička klasa je u fašističkim pokretima bila zastupljena manjim udjelom negoli je njezin udio u općoj populaciji, dakle bila je podzastupljena.4 Povrh toga, historiografi nas izvještavaju da je u ranim godinama fašizam radio upravo na razbijanju organizacijske strukture radničkog pokreta.5
Bagatelizacija fašizma
Ideološka revizija koju zastupaju Pusić i Liga, ona koja reducira antifašizam na set građanskih vrijednosti, svoju političku upotrebu ima u negiranju pozitivnog socijalno-revolucionarnog nasljeđa NOB-a, koje osim uvođenja općeg prava glasa, početka rješavanja ženskog pitanja, uvođenja novih oblika vlasti u vidu narodnooslobodilačkih odbora, programa opismenjavanja uključuje i pokušaj raskidanja sa sistemom klasne eksploatacije. Time se onemogućuje uvid u moment razlike između NOB-a i drugih oblika protivljenja fašizmu.
Pusićeva metodološka revizija vidi se u strogom vezanju vlastitog viđenja fašizma uz epistemološku paradigmu koju je u svojemu tekstu “Ur-Fascism” uspostavio Umberto Eco. Njegovo navođenje četrnaest obilježja koja upućuju na javljanje fašizma u nekom društvu ukida razumijevanje fašizma kao historijskog fenomena s konkretnim sklopom društvenih i ekonomskih uvjeta te određenim prostornim i vremenskim koordinatama, čime ga pretvara u set metafizičkih obilježja, prepoznatljivih u mnoštvu socijalnih fenomena koje, posljedično, imamo pravo nazivati fašističkima.6
Time se omogućuje da današnji ecoistički “antifašisti” imaju pokriće da kao fašizam prozivaju sve što im se imalo ne sviđa. Tako je, primjerice, moguće fašizmom proglasiti inicijativu U ime obitelji jer je tradicionalistička, socijalističke pokrete jer smatraju da društvom dominira klasna borba, New Age duhovnost jer je sinkretistička, ili navijački pokret jer je kolektivistički. Razumljivo, takvo prozivanje, kao u grčkoj priči o dječaku i vuku, rezultira ili općim nepovjerenjem u detekciju fašistoidnih pojava i moguće fašistoidne prijetnje, ili iracionalnim strahom od fašizma koji je svuda oko nas.
Antifašistička borba i legalistička interpelacija
Naposljetku, izlažući načelni stav Lige, njezin je predsjednik kao problem istaknuo relegitimiranje poricanja “temeljnih etičkih vrijednosti pristojnog demokratskog društva”, što će Liga riješiti tako što će “integrirati antifašizam u temelje hrvatskog društva”, “zahtijevati da Republika Hrvatska dosljedno primjenjuje ustavne odredbe”, “širiti svijest građana”, “zalagati se za znanstveno i stručno istraživanje povijesnih događaja” te “zahtijevati” da “tijela državne i lokalne vlasti […] štite tekovine antifašizma”.
Nasuprot Lige, da bi svoje vrijednosti “integrirala u temelje društva”, naša je antifašistička tradicija razorila postojeće društvene odnose i uspostavila nove izgradnjom novog državno-pravnog okvira i ekonomskih odnosa. Da bi to postigla, NOB je, predvođena Komunističkom partijom, podigla općenarodni ustanak protiv “stranih okupatora i domaćih slugu”, a nije, poput Lige, interpelirala na fašiste da poštuju “temeljne etičke vrijednosti pristojnog društva”. Od NOB-a do Antifašističke lige, od “Milost ne tražim, nit’ bih vam je dao” Rade Končara do etičkih i legalističkih interpelacija današnjih perjanica antifašizma – antifašizam u Hrvatskoj doživljava pokušaje da se falsificirano “ponovi”, kao u Marxovu 18. Brumaireu, “jedanput kao tragedija, drugi put kao farsa”.7
- S obzirom na činjenicu da je Crvena armija pojedinačno oslobodila najviše područja današnjih evropskih država te da je Sovjetski savez bio država čijih je najviše državljana u istom ratu poginulo. [↩]
- Reinhard Kühnl, Oblici građanske vladavine: liberalizam – fašizam, Beograd, 1978. [↩]
- Robert O. Paxton, The Anatomy of Fascism, New York, 2014. Pritom se Paxton pozvao na članak: Bruno Wanrooij, “The Rise and Fall of Italian Fascism as a Generational Revolt”, Journal of Contemporary History 22/3 (1987), str. 401-418. Wanrooij je u tom članku, istaknuo da je, za razliku od Oktobarske revolucije, čije je ideološko središte bilo koncept klase, i nacizma koji je bio usredišten oko pitanja rase, ključni moment dolaska fašista na vlast bio, Mussolinijevim riječima, “dizanje zastave mladosti”. Uz to, Wanrooij navodi da su se mladi u Italiji, napose studenti, okrenuli protiv dotadašnjeg političkog establišmenta i institucija, koji su, u njihovoj perspektivi, izgubili sav kredibilitet lošom ratnom politikom. [↩]
- Iako se Pusićeva teza pokazuje kao netočna i neutemeljena već na razini statističkog prikaza klasne strukture talijanskog društva u vrijeme inauguracije fašističkog režima, nije naodmet spomenuti i neke uvide grčko-francuskog filozofa politike i prava Nicosa Poulantzasa, iznesene u knjizi Klase u savremenom kapitalizmu. Poulantzas tamo iznosi uvid da “društvene klase nisu empirijske grupe individua” već da “klasna pripadnost raznih agensa zavisi od klasnih mesta koja oni zauzimaju“. Povrh toga, prema Poulantzasu, iako su društvene klase uglavnom određene “njihovim mestom u procesu proizvodnje” one “postoje samo u klasnoj borbi” koja obuhvaća ideološke, političke i ekonomske odnose u okviru neke, historijski konkretne, društvene formacije. Utoliko, nemoguće je da se fašizam razvio iz radničkog pokreta, kao oblika klasne borbe radničke klase, ako su njime, kao što je pokazao Kühnl, dominirale društvene klase čiji su klasni interesi suprotstavljeni interesima radničke klase te ako je fašizam djelovao u izravnom suprotstavljanju radničkoj klasi. [↩]
- Vidi primjerice: Jonathan Dunnage, Twentieth-Century Italy: A Social History, London, 2002. Inače, nastanak fašizma i socijalne prilike u Italiji prve polovice prošloga stoljeća u popularnoj kulturi svoj najiscrpniji prikaz imaju u filmu Novecento Bernarda Bertoluccija. [↩]
- Obilježja ur-fašizma, prema Ecu su: kult tradicije, odbacivanje modernizma, iracionalizam, neslaganje kao izdaja, strah od razlike, individualna ili socijalna frustracija, opsesija zavjerom, osjećaj poniženja zbog moći neprijatelja, shvaćanje života kao permanentnog ratovanja, prezir prema slabijem, kult heroizma i herojske smrti, mačizam, selektivni/kvalitativni populizam i novogovor. [↩]
- Karl Marx, “18. Brumaire Louisa Bonapartea”, Glavni radovi Marxa i Engelsa, Zagreb, 1978. Ovaj Marxov esej napisan 1852. godine ironično se referira na pokušaje francuskog predsjednika, a onda i cara Napoelona III, da imitira svog strica Napoleona Bonapartea. Sintagmom se želi reći kako pokušaji “ponavljanja” prijelomnih svjetskohistorijskih događaja u promijenjenom kontekstu neminovno ispadaju tragikomični falsifikat originalnog fenomena. op.ur. [↩]