Hrvatskoj je potrebno obrazovanje usklađeno s potrebama tržišta rada, zaključeno je na konferenciji Obrazovanje i tržište rada održanoj 12. svibnja 2015. organiziranoj zajedničkim naporima desno orijentiranih faktora na čelu s Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ). Prespavavši tako posljednjih 10 godina otkad se obrazovanje ove zemlje nalazi u tzv. Bolonjskom obrazovnom sustavu, HDZ je ponovno istaknuo, kao i pri svakom spominjanju obrazovanja u posljednjih 10 godina, da “bolonja ne funkcionira” te da je preduvjet ekonomskog rasta i konkurentnosti radne snage kvalitetan obrazovni sustav.
Prema istoj skupini intelektualaca, cilj skupa bio je identificirati probleme u sustavu obrazovanja jer “bolonja nije u potpunosti zaživjela i nema puni uspjeh na tržištu rada”. Ponovno se, kao i prethodnih deset godina, isticao argument kako je Hrvatska u bolonju ušla nespremna, stoga se nužno nameće pitanje, zar se proteklih deset godina nije stigla prilagoditi?
HDZ očito ulazi u predizbornu kampanju, no kao i prethodnih godina tako i ove pokazuje potpunu podkapacitiranost u području obrazovne politike. Prvo bi se trebalo prisjetiti kojim se argumentima provodila bolonjska reforma. Osim činjenice da se radilo o poglavlju u pretpristupnim pregovorima za Europsku uniju kojeg je bilo nužno što prije zatvoriti te je prvo bilo zaključeno, argumenti su se uglavnom ticali smanjenja tzv. “drop-outa”, skraćivanja godina studiranja te povećanja postotka visokoobrazovanih na 20 posto koji je prije bolonjske reforme iznosio tek 11 posto. Europska unija prošle je godine objavila publikaciju u kojoj se objašnjava da se Unija približava obrazovnim ciljevima postavljenima za rok 2020. godine, a rezultati Hrvatske, u većini pokazatelja usklađeni su s ostalim zemljama.
Jedina funkcionalna mjera
Štoviše, u kategoriji “drop-outa” u 2014. godini, Hrvatska je imala jedan od najboljih rezultata u Europi, odnosno, visoko obrazovanje prekidao je najmanjih postotak upisanih studenata, a također je povećan i broj studenata koji poslije srednje škole upisuju visoko obrazovanje, kao i broj osoba što sudjeluje u tzv. cijeloživotnom obrazovanju. Činjenicu da povećan broj visokoobrazovanih osoba i dalje teško pronalazi posao u Hrvatskoj, treba tražiti izvan obrazovnog sustava.
No, suprotno pozitivnim pokazateljima Eurostata, Hrvatska se po ulaganju u obrazovanje i znanost nalazi na drugom kraju ljestvice zemalja EU, te se nakon provedenih mjera štednje u MZOS-u, sa izdvajanjima od 0,75 posto BDP-a, nalazi na samom dnu, dok je EU prosjek 2 posto, a cilj do 2020. godine je 3-5 posto. No, usprkos radikalnom smanjenju javnog financiranja visokog obrazovanja, broj studenata znatno povećao u razdoblju od 2009., ondosno nakon studentskih blokada i prosvjeda koje su prisilile vladu da provedu, makar djelomično, ukidanje školarina te da svi studenti upisuju preddiplomski i diplomski studij na teret javnog proračuna. Ova se mjera, jedina koja je uključivala povećanje izdvajanja u obrazovanje i znanost, umjesto smanjivanja, tako pokazala učinkovitijom od svih ostalih koje su vlade provela u bolonjskom obrazovnom sustavu. Primarni preduvjet za poboljšanje kvalitete znanosti i obrazovnog sustava je povećanje izdvajanja za taj sektor.
U skladu s ovim pokazateljima, a bez istraživanja drugih pokazatelja koji bi poduprli tezu da je za visoku nezaposlenost mladih odgovoran obrazovni sustav neusklađen s nikad definiranima tzv. potrebama tržišta rada, iracionalno je očekivati od obrazovnog sustava da se mijenja jednako brzo kao i tržište rada koje, za razliku od obrazovnog sustava, izrazito brzo reagira na sva globalna politička, društvena i ekonomska gibanja. Ako se Hrvatska nalazi među vodećim zemljama EU u nezaposlenosti mladih sa 44,8 posto, dok su ispred nje samo Grčka sa 50,6 posto, te Španjolska sa 51,4 posto, onda je zbog golemosti ovih brojki uzrok ovakvim statistikama potrebno tražiti van obrazovnog sustava u brojnim strukturnim pokazateljima.