U procesima rastakanja socijalne države, pa tako i postepene komercijalizacije i privatizacije zdravstvenog sustava, sindikati su se u činovima protivljenja uglavnom fokusirali na prava radnika u pojedinim sektorima dok se djelovanje u široj društvenoj perspektivi svodilo samo na povremene apele prema vlastima. Međutim, pogrešno bi bilo pretpostaviti da pitanja socijalne države izlaze iz domene klasičnog sindikalnog organiziranja i borbe.
Pitanja zdravstvene zaštite utječu na cijelu zajednicu, zbog čega bi bilo logično da se širi spektar društvenih organizacija uključi u rasprave koje ih se dotiču. Među tim organizacijama potencijalno veliku ulogu mogu odigrati sindikati, koji – za razliku od niza manjih organizacija civilnog društva – mogu računati na stabilnu infrastrukturu i afirmiranost u javnom prostoru. Ipak, ni kreatori politika ni same radničke organizacije dosad nisu prepoznale ulogu koju sindikati mogu igrati u raspravama o zdravstvenim pravima. U Nacionalnoj Strategiji razvoja zdravstva za period 2012.-2020. godine spominje se suradnja s drugim resorima i društvom u cjelini te se među potencijalnim partnerima spominju razna ministarstva, područna i lokalna samouprava, organizacije civilnog društva, mediji, ali ne i sindikati. Zapravo, sindikati se spominju samo u području zaštite prava zdravstvenih radnika, dok njihova uloga u širem društvenom kontekstu izostaje.
Što se tiče kreatora politike, izostavljanje sindikata ne čudi, no dio odgovornosti snose i sindikati koji su se (pogotovo kada se započelo s provođenjem mjera štednje) fokusirali na teme zaštite malobrojnih preostalih radnih mjesta i očuvanja izborenih radničkih prava, žrtvovavši pritom prijašnji angažman na poljima zaštite na radu i zdravstvenog osiguranja radnika. Iako se radi o razumljivom izboru, danas se čini kako bi povratak u rasprave i intenzifikacija borbe na terenu, koje uključuju i zdravstvene aspekte rada mogao učiniti mnogo kako za radnice i radnike – uzevši u obzir da prevladavajući nesigurni oblici rada dokazano negativno utječu na zdravlje – tako i za sindikalne organizacije koje bi angažiranjem na zaštiti šire shvaćenih socijalnih prava mogle vratiti dio društvenih uloga koje su se smatrale samorazumljivima u sindikalnom djelovanju od samih početaka radničkog organiziranja.
Izostanak angažmana
Paralelno sa sve intenzivnom liberalizacijom zdravstvenog sustava u Republici Hrvatskoj, razina samorazumljivosti tih uloga u sindikalnim krugovima postupno ali sigurno iščezava. Pritom se smanjen intenzitet angažmana sindikata na ovom području može iščitati na prilično jednostavnom primjeru: ako je poznato da su u ranim fazama takozvane zakupizacije obiteljske medicine ključnu ulogu odigrale liječničke interesne skupine, podjednako je vidljivo da je sa strane sindikata uvelike izostao trud za zadržavanje primarne zdravstvene zaštite izvan sustava privatnog zdravstva – što iznenađuje ako se zna da bi se na najveći dio zdravstvenih potreba radnika trebalo odgovarati baš na toj razini zaštite.
Dakle, sindikalni je angažman po pitanju ostvarivanja i očuvanja prava iz zdravstvenog osiguranja unatrag dvadesetak godina u velikoj mjeri izostao ili je u najboljem slučaju ostao javno neprepoznat. Određene sindikalne strukture, poput Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, na popisu polja interesa navode i zdravstvenu politiku, ali veći angažman na tom području teško je uočiti. Danas se sindikati većinom bave zdravstvenom politikom samo iz perspektive zaštite prava radnika u zdravstvu, dok bi se njihov rad na ovom polju mogao razgranati na puno veći broj pitanja.
Rijetke primjere reakcija na zdravstvene reforme nalazimo 2006. godine, kada na zahtjev sindikalnih središnjica tadašnje Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi priprema detaljan izvještaj o tome zašto je reforma zdravstvenog sustava nužna. Pritom je ova je inicijativa sindikata pozitivan primjer angažmana na ovom polju, jer se tada prikupljanjem preko 300 tisuća potpisa uspjelo spriječiti usvajanje prijedloga Strategije za razvoj zdravstva za period 2006.-2011. godine, kojom se dovodio u pitanje javni karakter zdravstvenog sustava te se direktno utjecalo na dostupnost zdravstvenih usluga. Nakon toga, 2008. godine sindikati zahtijevaju sudjelovanje u zdravstvenoj reformi kao socijalni partneri jer “zdravstvena reforma nije pitanje za jedan dan ni pitanje političkih poruka i dobivanja političkih bodova u javnosti”.
Širenje sindikalnog djelovanja
Sličan se scenarij odigrao i prilikom predstavljanja prijedloga izmjena Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i Zakona o zdravstvenoj zaštiti kada su se sindikati usprotivili aktualnom Ministru zdravlja Siniši Vargi. Sindikati su naglasili, a kasnije su to podržale i središnjice, da predložene reforme mogu imati pogubne posljedice po sustav zdravstva kakvog poznajemo. Prijedlozi, među ostalim, predviđaju nastavak zakupizacije u primarnoj zdravstvenoj zaštiti (točnije, prelazak pedijatrijskih, ginekoloških i drugih službi u model prema kojem trenutno funkcionira obiteljska medicina), uključivanje medicinskog turizma u zdravstveno zakonodavstvo i de facto pretvaranje HZZO-a u klasičnu osiguravateljsku kuću. No, osim samog sadržaja promjena, sindikati su dodatno problematizirali i netransparentnost pri donošenja zakona (i drugih odredbi) što je u posljednje vrijeme jedna od glavnih karakteristika ovog Ministarstva. Nakon reakcije sindikata, Ministarstvo je pokrenulo radnu skupinu Gospodarsko-socijalnog vijeća1 na kojoj će predstavnici sindikata i poslodavaca u zdravstvu, među koje valja ubrojiti i državu, doraditi prijedloge zakona prije početka javne rasprave.
Upravo zbog takvih primjera možemo se začuditi što rad sindikata u tom kontekstu nije vidljiviji, ili barem jasnije prezentiran javnosti, jer oni – barem nominalno – kao socijalni partneri mogu ući u tijela poput GSV-a te progovoriti o temama poput zaštite zdravlja na radu, sistematskih pregleda, bolovanja, prava trudnica, rodiljnih i roditeljskih prava, mentalnog zdravlja, i zalagati se za ostvarenje tih prava na različitim razinama. Donošenjem prijedloga na toj razini mogao bi se olakšati sindikalni rad na razini grana i poduzeća, jer bi postojanje šireg okvira primoralo poslodavce na osiguranje makar prihvatljivog radnog okoliša, čime bi se ujedno utjecalo i na zdravlje radnika. No, ipak treba naznačiti da je glavni razlog izostanka javne prepoznatljivosti angažmana sindikata u domeni zdravstvenih prava prvenstveno izostanak tretmana tih pitanja kroz konkretne sindikalne akcije, odnosno usmjerenost aktivnosti na institucionalni okvir “socijalnog partnerstva”.
Osim aktivacije na pitanjima fizičkog zdravlja, na koja sindikati mogu pokušati odgovoriti borbom za adekvatne uvjete rada i zaštitu na radu, ubrzano se otvara tema mentalnog zdravlja radnika, posebice zbog sve veće dominacije fleksibilnih i nesigurnih oblika rada. Kao što je pokazalo istraživanje inicijative Za rad spremne! Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, velik dio mlade radne snage sve više pati od simptoma tjeskobe i depresije zato što radom ne uspijevaju osigurati egzistenciju. U tom bi slučaju napori sindikata mogli ići u smjeru pronalaska modela za organiziranje ovog dijela radništva, ne bi li se na taj način nadišla individualizacija i solidarnim nastupom izborili stabilni životni uvjeti. Iako bi se time postiglo pomake na više strana – povećanje desetkovanog sindikalnog članstva s jedne, i uvjeti za bolje mentalno zdravlje s druge strane – psihičke posljedice loših radnih uvjeta u akcijama sindikata još uvijek se svode isključivo na posljedice mobbinga.
Servisi socijalne države u sindikalnoj perspektivi
Iako sindikalne organizacije imaju puno potencijala za angažman u konkretnim, lokalnim akcijama usmjerenima na poboljšanje i očuvanje zdravlja radnika, iznimno je važno da se oni uključe i u borbu za zdravstvo u širem smislu. Točnije, ključno je da prošire svoje djelovanje i ulože kontinuiran napor protiv sve opasnijih zdravstvenih reformi. Nimalo stidljiva privatizacija zdravstva, poput one koju bi nam priuštilo donošenje novih Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Zakona o zdravstvenom osiguranju, izravno utječe na socioekonomski status cjelokupnog stanovništva, jer se povećanjem udjela privatnog zdravstva u sustavu, odnosno facilitiranjem ulaska u mrežu zdravstva za privatne subjekte nužno omogućuje uvođenje plaćanja za pojedine usluge. Naravno, s obzirom da su cijene zdravstvenih usluga u privatnim poliklinikama i inim institucijama rijetko kad jeftine, pacijenti koji bi ih bili primorani koristiti – zbog izostanka javno financiranih paralelnih ustanova – to bi svakako osjetili. S druge strane, pacijenti koji od samog početka nemaju sredstva za plaćanje takvih usluga ostali bi u potpunosti bez njih – odnosno dugoročno bi ostali bez zdravstvene zaštite općenito. Sindikati pri tom ostaju jedan od malobrojnih društvenih elemenata koji raspolaže dovoljnim ljudstvom i infrastrukturom za pružanje otpora opisanim kretanjima.
Pitanje zdravstvenog sustava – kao i ostalih servisa socijalne države, poput školstva, socijalne skrbi ili mirovinskog osiguranja – nužno je i sindikalno pitanje. Upravo zbog specifičnih terenskih, kontekstualnih i historijskih znanja, a uz suradnju s drugim društvenim akterima, sindikati mogu pridonijeti sustavnoj analizi i borbi protiv spomenutih neoliberalnih tendencija. Da bi se obuhvatilo i kontriralo cjelokupnom spektru negativnih promjena u zdravstvu, nužno je sagledati problem iz lokalne, partikularne perspektive, kao što se radilo 2006. godine ili danas, ali uz istovremeno osvještavanje funkcije koju javni zdravstveni sustav ima u društvu. Sistemsko uništavanje zdravstvenog sustava osmišljava se na globalnoj, a provodi na lokalnoj razini: znanja o učincima reformi na svakodnevni život radnica i radnika čini sindikate krucijalnim borcima protiv takvih planova. Samo na taj način moguće je prestati s politikom “vatrogasnih mjera” i početi djelovati na transparentniji i kohezivniji način.
- Članovi GSV-a su Vlada RH, sindikati i udruge poslodavaca. [↩]