Na Biltenu je objavljeno nekoliko tekstova posvećenih tranzicijskoj putanji provincijskih gradova u Hrvatskoj, s posebnim naglaskom na proces deindustrijalizacije. Razloge tom procesu ne treba tražiti u nekim specifičnim lokalnim varijantama kapitalizma ili neučinkovitom upravljanju. Perspektivu treba usmjeriti prema makroekonomskim regulacijama, osnovnoj logici kapitalističke konkurencije i globalnoj podjeli rada. Ukratko, deindustrijalizacija je neodvojiva od eurointegracijskih procesa.
“Ne možemo više živjeti na dug”, “ne možemo trošiti više nego što stvaramo” i slične varijacije na temu dužničke krivnje postale su gotovo svakodnevna mantra političkih elita i kolumnističkih perjanica u hrvatskom medijskom prostoru. Slična situacija je i u ostalim perifernim europskim ekonomijama paraliziranima visokim dugovima i recesijom. Europske i svjetske ekonomske i političke institucije prisiljavaju ih na usvajanje famoznih mjera štednje i fiskalnu konsolidaciju. No, dug je postao krimen tek nastupom svjetske ekonomske krize 2008. godine kada je njegovo redovito servisiranje dovedeno u pitanje. Do nastupa krize život na dug i potrošnja koja nadilazi proizvodne kapacitete bili su samorazumljiva i opravdana ekonomska logika razvoja zemalja periferije, odnosno mehanizam “konvergencije” sa zemljama centra. Kako za dužnike tako i za vjerovnike, kako za politiku perifernih zemalja tako i za europske institucije i vlade najjačih članica.
Specifičnost dužničkog odnosa leži u nametanju krivnje koja se uvijek upisuje retroaktivno, jer zadužiti se znači posuditi od budućnosti u trenutku kada obrisi budućnost nisu predvidljivi. Približavanjem roka otplate postaje jasno jesmo li u međuvremenu uspjeli stvoriti i realizirali dovoljno vrijednosti, jesu li profitne stope adekvatno visoke, odnosno hoće li, npr. u slučaju državnog zaduživanja, postotak sredstava za servisiranje dugova u proračunu biti ispod razine koja blokira razvojne politike. Temeljni problem je dakako u samoj neizvjesnosti budućih kretanja i intenzitetu ekonomskih aktivnosti. Kreditni odnos u kapitalističkom načinu proizvodnje tu neizvjesnost maskira do trenutka sudara s izvjesnošću novih okolnosti. Tada se iracionalni optimizam koji je hranio davanje i uzimanje kredita i omogućavao potrošnju i profite u prošlosti, pokazuje kao neutemeljena i pogrešna procjena visine profitnih stopa u budućnosti. U odnosu vjerovnika i dužnika u tom trenutku ogoljuju se strukturne pozicije moći o kojima ovisi tko će i na koji način podnijeti najveći teret krivih procjena.
Dužničke periferne ekonomije poput Hrvatske su se izbijanjem krize probudile iz iluzije koju je hranio njihov specifičan rast baziran na dugu. Takav tip rasta sam po sebi ne predstavlja problem, već to postaje ukoliko ne stvara pretpostavke za povrat zajmova u povoljnijim ili barem jednakim ekonomskim okolnostima od situacije u kojoj su zajmovi dogovoreni. Periferne ekonomije usvojile su takve institucionalne aranžmane za ostvarenje gospodarskog rasta koji blokiraju mogućnost vraćanja duga pod uvjetima koji će s vremenom smanjivati njegov teret za građane i fiskalne kapacitete. To jest, zajmovi nisu mogli biti korišteni za razvijanje proizvodnih kapaciteta koji bi kasnije mogli servisirati dugove.
Kao osnovne institucionalne i policy postavke takvog aranžmana koje vežu sve ostale možemo istaknuti liberalizaciju vanjske trgovine i kapitalnih tokova te integriranje financijskog sustava perifernih zemalja u međunarodni financijski sustav.
Liberalizacija vanjske trgovine znači potpuno otvaranje tržišta perifernih zemalja stranoj konkurenciji, dok integracija financijskog sustava znači takvo institucionalno pozicioniranje centralne banke i stranom vlasništvu prepuštenog bankarskog sustava koje ih izuzima od odgovornosti za provođenje politika u dugoročnom interesu nacionalne ekonomske formacije u kojoj djeluju. To je zapravo i logično jer liberalizacija vanjske trgovine ne može pouzdano funkcionirati bez da su mehanizmi funkcioniranja financijskog sustava perifernih zemalja postavljeni na način koji osigurava kreditnu podršku potražnji za uvoznim robama i posljedično profite stranim proizvođačima, trgovcima i financijskim vjerovnicima. Banke u stranom vlasništvu svojom kreditnom politikom izravno kreiraju obrasce globalne podjele rada, odnosno djeluju kao zaštitni mehanizam za produktivni kapital iz svojih zemalja ne podupirući razvoj konkurencije kreditnim plasmanima i koordiniranim investiranjem u proizvodnju. Većina kreditne aktivnosti okrenuta je ka stanovništvu i državi, a i kamatne stope za poduzeća su prilično više nego u zemljama maticama.
Dakle, u uvjetima liberalizirane trgovine periferne zemlje otvaraju domaće tržište nesmetanom uvozu roba iz razvijenih zemalja. Također, njihovi kapitali dobivaju pod jednakim uvjetima slobodu izvoziti robe na strana tržišta. Iako, visoko aprecirana valuta u hrvatskom slučaju i razlika u produktivnosti otkrivaju ispraznost jednakih uvjeta. Da bi se međunarodna razmjena roba mogla slobodno odvijati potrebno je osigurati slobodno kretanje novca, novčanog kapitala i kredita. A to nije moguće bez zajedničkog nositelja i mjere vrijednosti. Međunarodni odnos cijena mora biti ukotvljen u što pouzdanijem tečaju i konvertibilnosti domaće valute ili pak u jedinstvenoj zajedničkoj valuti. Iz toga proizlazi zahtjev prema centralnim bankama da budu fokusirane isključivo na stabilnost tečaja i cijena. Takav međunarodni monetarni režim inače je poznat kao Novi monetarni konsenzus.
S liberaliziranom trgovinom i integriranim financijskim sustavom periferne zemlje dobivaju priliku potrošnje široke palete roba koje same ne proizvode ili koje strani proizvođači, pogotovo iz tehnološki superiornijih ekonomija centra, proizvode kvalitetnije i/ili jeftinije. Takva mogućnost osigurava pozitivan učinak na porast potrošačkog standarda građana periferije, pogotovo u konjukturnoj fazi kapitalističkog ciklusa kada se krediti odobravaju pod povoljnim uvjetima te je sve nošeno valom optimizma o održivosti takvog pozitivnog trenda.
Kreditira se u prvom redu potrošnja građana koja svoje pokriće ima u dohocima od postojećeg zaposlenja i u nekretninskim kolateralima. Također, kreditira se i država kao dužnik koji uvijek ima mogućnost oporezivanja i čiji prihodi u fazi konjukture i kreditne ekspanzije također rastu. Povećava se zapošljavanje u uvoznom sektoru trgovine, u financijskom sektoru i u javnom sektoru. Raste i zapošljava građevinski sektor kojeg s jedne strane čine javne infrastrukturne investicije, a s druge investicije privatnog sektora koji koristi porast cijena nekretnina kao priliku za zaradu. Dohodak se multiplicira i nastaje opći dojam prosperiteta.
Ipak, ispod optimistične površine rasta formira se porazna realnost integracije u međunarodno tržište i globalnu podjelu rada. Nekontrolirana liberalizacija trgovine i nekritičko integriranje u međunarodne financijske tokove, domaću proizvodnu bazu izravno izlažu stranoj konkurenciji. Ukoliko domaća proizvodnja već ne proizvodi specijalizirani ili tehnički sofisticirani proizvod s visokom dodanom vrijednošću, vrlo je vjerojatno da će proizvod produktivnije strane konkurencije preuzeti tržište i izgurati domaćeg proizvođača. To se ne mora nužno dogoditi u fazi konjukture kada tržište iracionalno raste, paralelno s rastom kredita, i kada ima mjesta i za manje konkurentne domaće proizvođače. No kada nastupi silazna faza kapitalističkog ciklusa i kada zaoštrena konkurencija na tržištu omogući opstanak samo najproduktivnijima, mnogi će domaći proizvođači jednostavno biti eliminirani.
Konkurentnost na tržištu se dakle može graditi ili sofisticiranošću i jedinstvenošću proizvoda koja daje mogućnost za izvlačenje raznih renti kao oblika tzv. dodane vrijednosti, ili konkurentnost može proizaći iz nižih troškova proizvodnje, prije svega radne snage, kada je riječ o proizvodnji standardiziranih roba.
S obzirom na velike priljeve zbog tehnoloških renti i visoke produktivnosti, kapitali centra mogu kontinuirano ulagati znatna sredstva u istraživanje i razvoj, u obrazovanje radne snage, u nabavku nove opreme, u marketing itd., što im u svojevrsnom ‘začaranom krugu’ omogućava očuvanje dominantne pozicije na tržištu. Veliki priljevi i veliki viškovi koje ostvaruju kapitali centra daju mogućnost i njihovim nacionalnim državama da poreznom preraspodjelom usmjere dio ostvarenih viškova u daljnja infrastrukturna, obrazovna i znanstveno-tehnološka ulaganja čime i država aktivno pomaže da kapital, ali i radna snaga, s njenog područja zadrže i prošire prednosti na tržištu. S druge strane, kapitali perifernih ekonomija u međunarodnoj podjeli rada ostaju taoci vlastite zaostalosti pa bivaju prisiljeni proizvoditi tehnološki manje zahtjevne proizvode i konkurirati prvenstveno nižom cijenom radne snage i višim stupnjem eksploatacije. To se onda održava u kontinuiranom i rastućem disbalansu međunarodne razmjene gdje na periferne fiskalne kapacitete i radnu snagu, posebno s izbijanjem krize, pada najteži teret pokušaja smanjenja jaza u konkurentnosti kapitala.
Nejednakosti centra i periferije se u okviru neoliberalne konfiguracije EU mogu samo produbiti jer ne postoje mehanizmi koji bi te nejednakosti kontinuirano smanjivali i ublažavali. U nedostatku koordinirane fiskalne i investicijske politike europski fondovi imaju funkciju kompenzacijske kozmetike. Te nejednakosti se dakle ne pokazuju kao privremene već kao strukturne. Na kraju ostaju pitanje – ako su periferne države već poslužile kao politički okvir za stvaranje i održavanje ekonomske zavisnosti i podređenosti vlastitih građana, mogu li i u kakvom obliku biti sredstvo za njihovo uklanjanje ili barem ublažavanje? A da pritom ne gajimo iluzije o razvojnim modelima vođenima konsolidacijom nacionalne buržoazije.