Još jedna od negativnih posljedica komodifikacije obrazovanja i eklatantan primjer klasne polarizacije u obrazovnom sustavu su tzv. repeticije, instrukcije ili dodatne poduke. One su primarno klasno određene jer su dostupne učenicima iz obitelji s boljim socioekonomskim statusom. Pojam privatnih instrukcija uključuje privatne satove koji se plaćaju, a koje instruktor pojedinac daje jednom ili skupini učenika, ali i organizirane tečajeve poput priprema za državnu maturu ili upise na fakultet. Poduke koje učenike pripremaju za državnu maturu sve više utječu i na rezultate upisa na fakultet.
Oni koji su si mogli priuštiti poduke ostvaruju bolje rezultate na državnoj maturi pa time i bolje rezultate pri upisu na fakultete. Siromašniji učenici koji dolaze iz obitelji s lošijim socioekonomskim statusom već u samom startu imaju manje šanse za ostvariti bolje rezultate, stoga su u samom startu diskriminirani. Udio privatnih poduka u obrazovnom sustavu izravan je pokazatelj stupnja komodifikacije i komercijalizacije obrazovanja, a prema istraživanju koje je ranijih godina proveo Institut za društvena istraživanja Zagreb u Hrvatskoj 60 posto srednjoškolaca uzima dodatne instrukcije.
Pri govoru o tzv. “trendu” pojačanog uzimanja instrukcija, odgovornost za ovu potrebu obično se stavlja na pleća neadekvatnom kurikulumu, loše obrazovanim nastavnicima, lošem obrazovnom sustavu ili pak državi koja je dopustila ovakav razvoj situacije, međutim rijetko ga se dovodi u svezu s ulaganjima u obrazovanje. Svi prigovori – od kurikuluma, preko nezainteresiranih učenika ili neadekvatno obrazovanih profesora, posljedica su minimalnih ulaganja u razvoj obrazovnog sustava. U Finskoj, zemlji s potpuno javno financiranim obrazovanjem s devizom “obrazovanje se ne može kupiti”, u kojoj su profesori jednako dobro plaćeni kao odvjetnici ili liječnici, udio instrukcija iznosi tek 5 posto. U Finskoj u školama postoje javnofinancirani cjelodnevni boravci, domaće zadaće pišu se u školi, dopunska nastava također je javno financirana, stoga udio instrukcija iznosi 5 posto. U Grčkoj, zemlji nastradaloj od mjera štednje postotak učenika koji uzimaju instrukcije je 80 posto.
U Hrvatskoj pak, dodatnu poduku, van formalnog nastavnog kurikulima, uzima 60 posto srednjoškolaca. Instrukcije su postale pravi mali privatni biznis osiromašenih profesora i osiromašenog obrazovnog sustava, pa tako Slobodna Dalmacija donosi vijest kako se samo na podukama pripreme za državnu maturu godišnje “obrne” 120 milijuna kuna. Nedostatke obrazovnog sustava u Hrvatskoj umjesto u neadekvatnim profesorima ili lijenim učenicima treba tražiti u činjenici da su izdvajanja Hrvatske za znanost i obrazovanje od početka krize pala sa 1,2 posto BDP-a na 0,75 posto za visoko obrazovanje i znanost, dok se udio financiranja obrazovanja u cijelosti u Hrvatskoj kreće oko 4,1 posto BDP-a, pri čemu je EU prosjek 5,6 posto, dok primjerice Danska za obrazovanje izdvaja čak 8,8 posto BDP-a, a Finska 6,8 posto.