Nakon velikih mitinga koje su protivnici i pobornici makedonske vlade održali u Skopju u nedjelju i ponedjeljak, premijer Nikola Gruevski i vođa opozicije Zoran Zaev sastali su se jučer u francuskom Strasbourgu na inicijativu nekoliko članova Europskog parlamenta (EP) kako bi pokušali naći rješenje za višemjesečnu krizu. Iako je sastanak trajao desetak sati i završio kasno jutros oko pola četiri, po svemu sudeći nije donio nikakve konkretne rezultate. Naime, posebni izvjestitelj EP za Makedoniju Ivo Vajgl izbjegao je dati bilo kakvu izjavu nakon sastanka, što sugerira kako nije imao “dobrih vijesti”.
Izostanak brzog rješenja nekakvim dogovorom između dvaju političara ne treba čuditi, osobito s obzirom na optužbe koji jedan drugom upućuju već mjesecima. Gruevski je Zaeva naime optužio za veleizdaju, rad za tajne službe i pokušaj organiziranja državnog udara, a Zaev Gruevskog za niz kriminalnih radnji, uključujući i zataškavanje ubojstva i inscenaciju vojnih sukoba. No pokušaj da se sukob riješi kroz institucije EP proizlazi dijelom i iz uloge koju su članovi te institucije već odigrali u makedonskoj krizi.
Strani utjecaji
Unatoč teškim optužbama, i uvjerljivim audio snimkama koje ih potvrđuju, najveća politička grupacija u EU – Europska pučka stranka – nastavlja davati podršku makedonskom premijeru. Gruevski bi danas toj grupi trebao održati i govor. Druga najveća grupacija u EP – Progresivni savez socijalista i demokrata – podršku je dao Zaevu, a njegov je član Knut Fleckenstein bio govornik na nedjeljnom protestu. S obzirom da je riječ o zemlji kandidatkinji za članstvo u Uniji, koje je jedno od rijetkih ciljeva oko kojih se posvađane elite slažu, europska politika pokazuje iznenađujuću zbunjenost.
Ništa manja nije konfuzija ni među drugim silama koje nastoje utjecati na tamošnju situaciju. Službena je Moskva već nakon prvih protesta optužila Zapad za “obojanu revoluciju”, odnosno pokušaj nasilnog instaliranja “prozapadne vlasti”. Optužba je osobito neobična s obzirom da je i aktualna vlast izrazito euroatlantski orijentirana. Osim toga, službeni je Washington svoju djelatnost uglavnom usmjeravao kompromisnom rješenju, odnosno dogovoru i povratku opozicije u institucije kako bi se održala stabilnost. Unatoč teškim optužbama prema vladi, i opozicija zagovara neko prijelazno rješenje kroz tzv. tehničku vladu.
I dok kriza na inicijativu zainteresiranih sila ide u smjeru razrješenja kroz kompromis “veleizdajice” i “pomagača ubojstva”, jedina strana koja bi njime mogla ostati nezadovoljna su prosvjednici koji su za izlazak na ulice imali znatno važnije motive od tehničkih dogovora među strankama i geopolitike velikih sila.