Pokret protiv deforestacije u Rumunjskoj se oformio u trenutku intenzifikacije sukoba između strane i domaće drvne industrije: dio političke elite koji zastupa interese domaćeg kapitala želi zakonom suzbiti monopolnu poziciju austrijske kompanije koju godinama povlaštenim ugovorima osigurava država. Pokret stoga neminovno sadrži proturječja koja se teško mogu razriješiti ukoliko se kao zahtjev ne artikulira nacionalizacija šumskih resursa.
Oko pet tisuća ljudi prosvjedovalo je u Bukureštu 9. svibnja ove godine protiv nelegalne sječe šuma koja je proteklih petnaest godina uzrokovala značajnu deforestaciju velikog dijela Rumunjske, uz još nekoliko tisuća u drugim rumunjskim gradovima i diljem Europe.
Aktivisti i prosvjednici koji su izašli na ulice su sudeći po svemu bili isti oni koji su ustali i protiv eksploatacije rudnika zlata u jesen 2013. godine, također u želji da okončaju nelegalne i ekološki štetne prakse. No, iako je afera iskapanja zlata na području Roșia Montană bila zoran primjer korporacije koja je zahvaljujući povlaštenim ugovorima izvlačila profit i putem raznih mutnih afera pridobivala potporu lokalnih političara i masovnih medija, slučaj deforestacije je prilično zamršeniji. Pokušat ću ga ukratko razjasniti te se potom vratiti na prosvjede.
Iako traje više od desetljeća, problem neumjerene i u pravilu nezakonite eksploatacije šuma tek je nedavno privukao pažnju javnosti nakon što je predsjednik Klaus Iohannis odbio potpisati prijedlog zakona koji pokušava stati na kraj tom problemu. Predsjednikov glavni prigovor – zbog kojeg je zakon i srušen – odnosio se na odredbu o ograničenju eksploatacije pojedine vrste drveća na 30% za pojedinu firmu čime bi se razbila monopolna struktura eksploatiranja prirodnog bogatstva. Predsjednik je tvrdio da odredba krši pravila slobodne trgovine i privatnog vlasništva.
Zakonsko suzbijanje monopola
Socijaldemokrati koji su zakon predložili odmah su potom ukazali na navodne interesne grupe bliske predsjedniku Iohannisu: spekulira se o austrijskoj firmi Holzindustrie Schweighofer – najvećoj i jedinoj firmi za eksploataciju drva koju bi zakonsko ograničenje izravno pogodilo. Ta austrijska firma trenutno proširuje pogon za eksploataciju drva koji bi ubuduće trebao godišnje proizvoditi 2,3 milijuna kubičnih metara te sirovine. Spekulacije o zajedničkom interesu predsjednika i austrijske firme potaknuli su istovjetni argumenti koje su iznosili i Iohannis i Holzindustrie: kada je prijedlog zakona po prvi put predstavljen javnosti, austrijska je firma poslala pismo rumunjskoj vladi s upozorenjem da zakon krši pravila slobodne trgovine i da će time sputavati trgovinske odnose između Austrije i Rumunjske.
Međutim, kredibilitet austrijske firme narušen je kada je zbog druge afere dospjela u pažnju međunarodne javnosti. Međunarodna nevladina udruga, Agencija za istraživanje okoliša, snimila je razgovor jednog dužnosnika Holzindustrie Schweighofer u kojem priznaju da kompanija otkupljuje nelegalno eksploatirana drva iz Rumunjske i da za to nudi poticaje. Ovaj je slučaj vidljivom učinio i činjenicu da su inicijalni ugovori koji su kompaniji osigurali povlaštene uvjete za eksploataciju potpisani 2002. godine kada su na vlasti bili socijaldemokrati na čelu s premijerom Adrianom Năstaseom, koji je kasnije radi korupcije završio u zatvoru.
Sve je ovo ukazivalo da se ponavlja isti scenarij kao i u slučaju Roșia Montane; velika međunarodna kompanija sklapa unosne poslove osiguravajući potporu lokalnih političara po cijelom političkom spektru. S obzirom da njezine interese štiti država, uspijeva izgraditi praktički monopolističku poziciju i tako kontrolirati tržište. Kada se država drznula intervenirati s navedenim prijedlogom zakona, kompanija je žestoko reagirala i pozvala se na principe slobodnog tržišta koje je vlastitim praksama zaobilazila.
Takav razvoj događaja je očekivano izazvao bijes stanovništva koje je pozvalo na prosvjede protiv austrijske kompanije i političara koji ju podupiru. Ali, problematika nikada nije tako jednostavna i postoje barem dvije dimenzije koje dodatno mrse poznatu priču o korumpiranoj multinacionalnoj kompaniji.
Država između interesa stranog i domaćeg kapitala
Prvo, važno je primijetiti da je prijedlog zakona želio nametnuti ograničenja eksploatacije i slomiti monopol velikih kompanija kao što je Holzindustrie Schweighofer. Međutim, istovremeno je tražio privilegije za domaće eksploatatore. U suštini, zakon nije kanio okončati neumjerenu i nezakonitu sječu čitavih šuma. Naprotiv, htio je domaćim vlasnicima kapitala pružiti priliku da sudjeluju u podjeli kolača. Država je indirektno pomagala ulazak domaćeg biznisa na tržište i tu je činjenicu predsjednik ispravno uočio. S te je strane zapravo riječ o sukobu oko pitanja treba li država raditi u prilog globalnom kapitalu ili domaćoj konkurenciji. I dok izgleda da je predsjednik naklonjen prvoj opciji, čini se da premijer iz Socijaldemokratske stranke, koja je uostalom i inicirala prijedlog zakona, podržava drugu.
Druga stvar koju valja primijetiti jest da sve navedeno nije slučajnost nego posljedica povijesnih okolnosti. Prekomjernu eksploataciju drva i deforestaciju koja je neizbježno uslijedila ne možemo odvojiti od logike privatnog vlasništva. Nakon 1989. godine Rumunjska je donijela jedan od najradikalnijih zakon o denacionalizaciji bivše državne imovine. Kao i ostali strateški resursi, šume su trebale biti vraćene njihovim prvotnim vlasnicima. Ovo je bila idealna situacija da se poduzetnici s jakim političkim vezama dograbe prostranih šumskih zemljišta kroz nezakonito provedenu ponovnu privatizaciju. Događalo se da pojedinci preuzmu zemljišta veličine nekoliko okruga, a podmićivanja su iznosila više stotina milijuna eura. Recentnije su ove pogodbe privukle pažnju tužitelja koji su pokrenuli tužbe za korupciju protiv nekolicine visokopozicioniranih političara iz različitih stranaka te državnih službenika koju su sudjelovali u nezakonitoj privatizaciji šuma.
Podizanje tužbi je pritisnulo vladu da počne pomagati domaće veleposjednike. Nakon što su potrošili ogromne svote novca da osiguraju politički utjecaj s ciljem prisvajanja prostranih šumskih područja, ti ljudi sada žele kapitalizirati svoja ulaganja. Monopol globalnih igrača kao što je Holzindustrie Schweighofer otežava njihove napore, stoga im je država morala priskočiti u pomoć. U igri je, dakle, borba između domaćih i globalnih kapitalista i veleposjednika šuma te države razapete između dva tabora.
Prednosti i mane pokreta protiv deforestacije
Ne čudi stoga da su neki mediji nedavno započeli s optužbama da prosvjede financiraju domaći veleposjednici s ciljem da si osiguraju potporu civilnog društva. Sjećanje na uspješnu kampanju oko Roșia Montane čini i vladu znatno osjetljivijom na njihove zahtjeve.
U svakom slučaju, sukob između domaćih i globalnih interesa koji zadire u problematiku sječe šuma komplicira zadatak aktivistima i građanima koji sudjeluju u prosvjedima. Za razliku od kampanje u slučaju Roșia Montană, aktivisti teško mogu računati na potporu mještana koje bi ekološka katastrofa od eksploatacije direktno pogodila. Uništavanje šume je ozbiljan i konkretan problem za cjelokupno stanovništvo, ali je i dodatno zamršen jer direktno ne pogađa pojedine zajednice. Točnije, za neke od njih prosvjedi mogu imati suprotan učinak jer u nekim područjima drvna industrija pruža jedinu mogućnog zaposlenja, bilo sječe stabala ili transporta trupaca.
Nadalje, proturječja između interesa domaće i globalne konkurencije stavljaju prosvjednike u položaj između dvije vatre: da bi zadržali kredibilitet moraju se simultano boriti protiv interesa obiju strana i vršiti pritisak na državu da zauzme neutralan stav i počne braniti javni interes. Pokret protiv deforestacije koji se zahuktava je dosada pokazao iste prednosti i slabosti kao i kampanja za Roșia Montanu. Promjena fokusa bit će ključni moment za uspjeh pokreta. Njegova prednost je mobilizacijski kapacitet izgrađen u relativno kratkom vremenu. Brojke od više tisuća prosvjednika su nadmašile sva očekivanja. Bili su potrebni stanoviti napori da prethodne kampanje dosegnu ovolike brojke. U ovom stadiju prosvjeda ekološka je pozadina problema ključna za pokret s obzirom da može mobilizirati široke društvene slojeve.
Nacionalizacija kao rješenje
No ona je ujedno i njegova slabost. Stavljajući preveliki fokus na ekološke aspekte, prosvjedi iz vida gube političku ekonomiju koja stoji iza cijele priče. Tijekom prosvjeda se potonji aspekt reduciralo na borbu protiv korporacije koju podržavaju domaći politički tajkuni. Na taj su način interesi domaćih kapitalista posve zanemareni. Još više začuđuje što se prosvjedi nisu suprotstavili eksploataciji kao takvoj. Prosvjednici nisu zatražili hitnu obustavu kako legalne tako i nelegalne sječe šuma već su pretpostavili da će uklanjanje korumpirane korporacije i političara otvoriti prostor lokalnim poduzetnicima da razvijaju humanije oblike iskorištavanja šumskih resursa.
Ovo je, dakako, sasvim utopijski stav i pokazuje da prosvjednici još uvijek pristaju uz paradigmu kampanje za Roșia Montane prema kojoj je eksploatacija rudnika zlata onemogućavala kapacitete seljaka za razvijanje agro-biznisa. Krčenje šuma koja počiva na humanijim načelima zajednice naprosto nije moguće. I u ovom slučaju domaći kapitalisti nestrpljivo čekaju da dođu na svoje.
Jedan od razloga za neuspjeh prosvjednika da prošire agendu je činjenica su nesposobni ili ne žele u prvi plan staviti pitanje privatnog vlasništva nad šumama. Hitna nacionalizacija šuma i embargo na sječu je zapravo jedino rješenje problema. Država mora početi saditi drveće, a ne pretvarati ih u trupce. To se može učiniti u trenu i bez ikakvih troškova za državu. Ali, da bi se to dogodilo, potreban je politički pokret koji je kadar iznijeti takve zahtjeve. Međutim, sve do ovoga trenutka je tranzicijska mantra jasno isticala privatno vlasništvo kao svetinju.
U svojoj čuvenoj seriji polemika “Rasprave o zakonu o krađi drva” objavljenom 1842. godine u Rheinische Zeitungu, Marx pokazuje kako se problem eksploatacije šuma ne može odvojiti od logike privatnog vlasništva i funkcije države. Da bi polučili uspjeh, rumunjski prosvjedi moraju učiti od Marxa. Do tada, Rumunjska ostaje izgubljena duboko u svojoj političkoj šumi.