Zamišljena kao proces povratka “pravoj” povijesti čiji je normalan tijek navodno prekinuo socijalizam, takozvana tranzicija se, u svom nastojanju da simbolički poništi period društvenog napretka u drugoj polovici 20. stoljeća, neminovno mora oslanjati na rehabilitaciju davno prevaziđenih odnosa i društvenih praksi. Koliko god karikaturalni, ti pokušaji simboličke refeudalizacije povremeno doista ozbiljno ugrožavaju očuvanje javnih funkcija pojedinih institucija.
Nedavno se na rubovima vijesti iz kulture pojavila informacija da je Muzej seljačkih buna, smješten u gornjostubičkom dvorcu Oršić u Hrvatskom zagorju, ovogodišnji laureat europske nagrade Heritage in Motion u kategoriji “Film i video” koju dodjeljuju zagovaračka mreža Europa nostra i Europska muzejska Akademija potpomognute Europskom komisijom. Nagrada je dodijeljena za “multimedijalni” projekt pripremljen prije dvije godine za obljetnicu velike seljačke bune iz 1573. godine, a radi se o video uratku osmišljenom da se projicira preko spomenika seljačkoj buni i njezinom vođi Matiji Gupcu autora Antuna Augustinčića, odnosno preko dvokrilnog reljefa s motivima iz povijesti Hrvatskog zagorja i “Balada Petrice Kerempuha” Miroslava Krleže.
Ako je suditi prema dokumentacijskoj snimci, riječ je tek o prostom 3D mappingu, kako ga nazivaju kreativne industrije, koji nasumično spaja inserte iz različitih filmova, pokoju animaciju i sekvence prelijevanja boje u trajanju od 15 minuta. Iako je audio podloga koju vizuali doslovce prate – Krležine “Balade Petrice Kerempuha”, tekst Juraja Habdelića “Otca našeg Adama prvi greh” nastao sto godina nakon bune te povijesni izvori o buni u izvornoj kajkavskoj interpretaciji – jedini relevantan dio ovog uratka, i on savršeno zadovoljava kriterije projektno postavljene logike kulturne produkcije. Možemo ih svesti na dvije osnovne stavke: “inovativnost” i “atraktivnost”, koje tobože doprinose razvoju nove ciljane publike kulturnih institucija. “Stara” publika je, kako se to ponavlja kao mantra, navodno već umorna od tradicionalnih komunikacijskih tehnika i statičnih izložbenih postava koji muzeologiju zajedno s muzejima vode u propast.
No da su ti pompozni koncepti tek šećerna glazura koja prikriva meki revizionizam suvremene kulturne produkcije jasno je već i letimičnim pogledom na stalni postav Muzeja seljačkih buna. Naime, ako prošećemo nekadašnjim odajama dvorca Oršić otvorit ćemo neka od ključnih pitanja transformacije uloge muzeja u suvremenom kontekstu kao i sve izvjesnijih mogućnosti gušenja javne namjene nacionaliziranih dvoraca Slavonije, Podravine i Zagorja u još jednoj rundi privatizacije. Riječ je o instituciji koja je, kao što i ime sugerira, osnovana da kroz jedan od centralnih događaja zagorske i hrvatske povijesti (bunu 1573.) prikaže i povijest klasnih sukoba u ovom kraju, uključujući i Narodnooslobodilačku borbu kao, u tadašnjoj interpretaciji, završnu fazu ovog konflikta. U tom smislu muzej otvoren 1973. godine za četiristotu godišnjicu bune možemo smatrati jednom od progresivnijih muzejskih institucija koju (spletom niza okolnosti), za razliku npr. od zagrebačkog Muzeja revolucije, još uvijek baštinimo iz socijalizma.
Kmetske bune i feudalni bonton
No od složenog procesa originalne muzealizacije utemeljene na opsežnom istraživanju građe 16. stoljeća u nizu arhiva, biblioteka, muzeja te fondova Akademija likovnih umjetnosti Zagreba, Ljubljane, Graza, Beča, Züricha, Dresdena i Budimpešte, a čiju koncepciju potpisuje povjesničar Josip Adamček u suradnji s interdisciplinarnom grupom stručnjaka – ostala je tek jedna soba. Ostalih šest – u kojima je kroz zaokružene tematske cjeline bio obrađen pogoršani položaj seljaka 16. stoljeća uvjetovan uspostavljanjem feudalnog monopola u trgovini, povećanjem feudalne rente i uključivanja kmetova u robno-novčane odnose koji su doveli do zaoštravanja klasne borbe, a zatim i do bune seljaka – prošlo je kroz tranzicijsku ideološku čistku jednostavnim izbacivanjem iz stalnog postava muzeja 2002. godine. Zatiranje historijskog narativa o kmetovima stubičko-susedgradskog vlastelinstva koji su se zajedno sa slovenskim usudili zamisliti, a zatim i oružjem tražiti radikalno preuređenje društvenih odnosa ukinućem feudalnog poretka, nije naravno neočekivani korak.
Sjećanje na borbu Gupčevih puntara ima u suvremenim okolnostima razvijanja novih oblika ekonomskog izrabljivanja u odnosu centar-periferija i zaoštravanja klasnih odnosa na nacionalnoj razini nepoželjan potencijal za kreiranje progresivnog političkog programa. Funkcija je to koju je (uspješno) već odigralo ranije: podsjetimo samo na niz odreda, brigada i četa od Oktobarske revolucije, preko republikanskih snaga u Španjolskom građanskom ratu pa do partizanskih jedinica za vrijeme NOB-a koje nose ime Matije Gupca.1 Muzej u srcu nacionaliziranog feudalnog posjeda (mjestu koje mu i priliči) – koji bi ne samo čuvao sjećanje na jedan od najpopularnijih izraza legitimnog klasnog nasilja odozdo (Gupčevu bunu), već i na simboličnu ulogu koju je ta buna igrala u kasnijim prijelomnim povijesnim događajima uključujući i socijalističku revoluciju – bio bi u najmanju ruku subverzivna institucija, sasvim suprotno zamišljenoj funkciji muzeja u tranzicijskom kontekstu.
Stoga je (u)mjesto historijata klasne borbe, postav stubičkog Muzeja (osmišljen 2002. godine) otvorio prostor romantizaciji, pa i glorifikaciji života feudalaca, novih-starih junaka nesocijalističke prošlosti, koji se nakon temeljitog čišćenja pobunjenog plebsa iz narativa o povijesti javljaju kao jedini preostali akteri vrijedni spomena. Tako je faksimile ranonovovjekovnih grafika s prikazima feudalnog terora i metoda mučenja seljaka nakon gušenja bune iz Adamčekove koncepcije stalnog postava zamijenio bidermajer namještaj, ulja na platnu pejzažne tematike, haljine plemenitih djeva, koncertni klaviri, a u sve u težnji dočaravanja “galantnog 18. stoljeća, vremena uljudnog društvenog općenja… kada plemstvo Hrvatskog zagorja boravi na svojim ladanjskim posjedima i živi poput velike porodice, svi se posjećuju, svi se poznaju, svako je sa svakim u rodu”, kako je to pomalo zaneseno (i sasvim u skladu s feudalnim bontonom) pojašnjeno na internetskoj prezentaciji muzeja.
Javna institucija kao privatno leno
Da atmosfera grofovskih dvorova 18. stoljeća ne bi ostala samo predmet čeznutljivog prisjećanja prilikom posjeta muzejima pomažu brojni slučajevi povrata imovine (nekadašnjim) feudalnim moćnicima. Pri tome “povrati” nisu nužno samo simbolične geste, već povremeno predstavljaju i ozbiljan izazov za republiku koja je silom prilika jedan dio kapaciteta obavljanja javnih funkcija temeljila na davno izvršenim antifeudalnim reformama. Uz to, i sam je “povrat” zapravo vrlo neobičan koncept s obzirom da feudalni posjed, koji je uz dvorce uključivao i poljoprivredna zemljišta ili šume, nije bio vlasništvo u buržoaskom smislu, već je milošću vladara predat kao leno u zamjenu za izvršavanje obaveza. Pokušaj da se dokopaju vrijednih nekretnina u državnom vlasništvu je razumljiv iz perspektive nasljednika bivših aristokrata, ali je navodna obaveza republike (pa makar i “građanske”) da im svoju imovinu prepusti više nego upitna, i u moralnom i u pravnom smislu.
Ipak, upravo se to redovito događa. Krenimo od primjera našičkog Malog i Velikog dvorca obitelji Pejačević, jedne od značajnijih osamnaestostoljetnih i devetnaestostoljetnih slavonskih aristokratskih kuća, čiji se nasljednici i dalje vole kititi grofovskom titulom. Član argentinskog ogranka obitelji Marc Pejacsevich je 2008. godine dobio povrat Velikog dvoraca u kojem su smještene sve ključne kulturne institucije grada: Muzej grada Našica, Zavičajni muzej, Gradska knjižnica, nekoliko spomen soba (između ostalih i Dori Pejačević), HKD Lisinski i Gradska glazba. S obzirom na važnost tog objekta za opstanak institucija, grad se upustio u dugotrajne pregovore o otkupu dvorca koji su okončali krajem veljače ove godine kada je grad Našice konačno uspio za 720.000 eura otkupiti Veliki dvorac, dok je Mali (u kojem je smještena osnovna glazbena škola i radio postaja) dobio na “poklon”.2 Kuća Pejačević, koja je svoje slavonske posjede napustila nakon kolaboracionističke epizode tijekom Drugog svjetskog rata (grof Petar Pejačević je naime bio imenovan ambasadorom tzv. NDH u Španjolskoj), tako se uspjela još jednom zlatnim slovima upisati u povijest Slavonije kao obitelj dobrotvora i mecena, i to djelomičnom “donacijom” imovine koju im je netom prije prepustila država samo da bi je opet otkupila.
Dvorac Brezovica, smješten nadomak Zagreba, svoju raniju javnu namjenu ipak nije uspio sačuvati nakon što je vraćen Zagrebačkoj nadbiskupiji, koja je bila posljednji vlasnik objekta prije Drugog svjetskog rata. Javnu namjenu dobiva 1946. godine, a u njemu su tijekom godina bile smještene srednja vrtlarska škola, institut za predvojničku obuku, osnovna škola, stanovi za učitelje te naposljetku restoran. Istodobno, kunsthistoričarski izvještaji, u nemogućnosti da arhitekturu promatraju unutar šireg društvenog konteksta, uglavnom se svode na formalne analize. Jedino što struka ranih 1960-ih primjećuje jest pregradnja balkona tog trokrilnog dvorca koji se nalazio iznad kamenog portala središnje osi, a jedino na čemu inzistira jest kolorit fasade koji mora zadržati kasnobarokni bijelo-ružičasti din napuljskog žutila koji se na momente prosijava u ton bjelokosti.3 Namjena nacionalizirane Brezovice opisuje se šturo, tek jednom riječju – neprimjereno. Da li danas to napušteno i devastirano novo-staro crkveno leno, o kojem možemo čitati tek na marginama znanstvenog diskurza, u izvještajima projektnih istraživanja koji se baziraju na entuzijazmu i volonterskom radu studenata i njihovih mentorica, korišteno primjereno i u skladu s potrebama društva, ostaje tek kao retoričko pitanje.
Blagoslov povijesti umjetnosti
Kao što su u socijalizmu kunsthistoričarska istraživanja barokne arhitekture formalizmom i tobožnjim poštovanjem apstraktnih znanstvenih pravila “neutralnosti” (ne)uspješno prikrivala na kojoj su strani povijesti, povijest umjetnosti je i danas, sudeći po spomen sobama Dore Pejačević u Našicama i novom konceptu postava Muzeja seljačkih buna, ostala jedna od najrigidnijih područja povijesnih znanosti, koja estetskim žargonom nastoji legitimirati feudalne odnose rodne i klasne hegemonije. U takvoj situaciji ne čudi previše što feudalni načini “društvenog općenja” kao da nikada nisu bio življi i popularniji. Starim feudalcima društvo pravi tranzicijska buržoazija koja interijere svojih kurija ne propušta urediti stilskim namještajem iz 18. stoljeća posebno naručenim iz inozemstva i kuhinjskim loncima zlaćanog odsjaja kakve možemo vidjeti tek na nizozemskom i flamanskom slikarstvu baroknog razdoblja.
Doista, dvorci su postali poprište ostvarenja najbizarnijih fantazija buržoazije: bivši ministar, župan i savjetnik predsjednika tijekom devedesetih, Josip Kajfež, prema svojoj posljednjoj želji sahranjen je u dvorskoj kapelici zagorskog dvorca Miljana, dok danas u njemu živi građevinski poduzetnik Dragutin Kamenski kojemu voda teče iz slavina optočenih 22 karatnim zlatom. Hotelijer Ivan Hudoletnjak, optužen između ostalog i za fizički nasrtaj na svoju radnicu, kupio je dvorac Šaulovec, dok je umirovljeni general Ivan Čermak svoju hašku ćeliju zamijenio dvorcem u Klokovcu. Vlasnik Vindije Dragutin Drk živi u jalkovečkom dvorcu (vidljivom samo iz zraka), a ovom nizu valja dodati naftaša i vinara Envera Moralića koji uz dvorac u Štakorovcu pored Dugog sela posjeduje još 8 sličnih nekretnina što po Hrvatskoj, što po Njemačkoj. Najmoćnija domaća dinastija Todorić je pak svojom rezidencijom učinila Kulmerove dvore, smještene na obroncima parka prirode Medvednica i s pogledom na Zagreb.
S obzirom na smještajne preferencije nove domaće visoke klase, čini se kako bi nervoza kojom se historijsko sjećanje na seljačke bune nastoji zamijeniti heroizacijom feudalne galantnosti mogla imati puno konkretnije izvore od pukih kunsthistoričarskih ili muzeoloških estetskih odabira.
- Gupčevo ime su nosile dvije brigade, šest bataljona, tri čete i dva partizanska odreda kao i nekoliko jugoslavenskih jedinica u Sovjetskom savezu i Španjolskoj za vrijeme građanskog rata. [↩]
- “Suvlasnici” Ladislaus Pejacsevich iz Austrije i Wilczek Nikolas Pedro Pejachevich iz Venezuele su se odrekli prava na vlasništvo Malog dvorca što je bio uvjet izvansudskog dogovora. [↩]
- Iz primjedbe o pregradnji dvorca Brezovica povjesničarke umjetnosti i konzervatorice Ane Deanović, 1961. [↩]