Novi prijedlog zakona kojim se, između ostalog, regulira i pitanje financiranja referendumskih inicijativa u Hrvatskoj, uglavnom se tumači kao pokušaj vlasti da ograniče djelatnost tzv. civilnog društva. Naime, organizacije koje promoviraju različite političke stavove zadnjih su godina povremeno ozbiljno ugrozile neke od najavljenih politika parlamentarne većine prijetnjom korištenja zakonskih mogućnosti organiziranja referenduma.
U posljednjih nekoliko godina, barem od 2010. godine kad su se prikupljali potpisi za referendum o promjenama Zakona o radu i kad je skupljeno preko 700 tisuća potpisa, organizacije civilnog društva, shvaćenog u svom najširem značenju, odlučile su na neki način prijeći s riječi na djela. Taj zaokret prema izraženijoj aktivnosti u radu organizacija civilnog sektora i prema povećanoj političnosti u djelovanju nevladinih organizacija po svemu sudeći uočila je i sama vlast, pa je najnovijim “Nacrtom Prijedloga Zakona o financiranju političkih aktivnosti, izborne promidžbe i referenduma” pokušala i zakonski osujetiti nove tendencije u civilnim aktivnostima.
Podsjetimo najprije da se dosadašnja praksa u radu udruga i organizacija civilnog društva u nas dobrim dijelom odnosila na svojevrsni monitoring i izvještavanje o kršenju osnovnih demokratskih postulata u radu političkih institucija i na sagledavanje u kom se stupnju pravne norme razilaze od njihovih primjena u praksi. Mogli bismo reći da su te organizacije bile primarno usmjerene na ono što se uobičajilo nazivati izgradnjom demokratskih institucija, a opći je stav bio da je za zemlje koje su tada prolazile tzv. tranzicijski period, to bilo od presudne važnosti. Dugo su tom scenom dominirale aktivnosti vezane uz ljudska prava, odnosno uz njihova kršenja, što je bilo posve opravdano jer su posebno devedesete godine prošlog stoljeća donijele patnju ogromnom broju stanovnika na ovim područjima.
Posljedično, aktivisti su se zalagali za zapadne demokratske vrijednosti en tout, nerijetko se prema cijelom tom konceptu odnoseći i nekritički, dok bi poteškoće u implementaciji liberalnih vrijednosti obično tumačili izostankom demokratske kulture u nas. Ta ideologija ljudskih prava koja je, kako rekosmo, često nekritički bila preuzimana, organizacije je civilnog sektora na neki način politički neutralizirala.
Politizacija civilnog sektora
Dakako da organizacije civilnog društva nisu i ne mogu odustati ni danas ni ubuduće od aktivnosti kao što je kritika govora mržnje, ukazivanje na nepotizam i korupciju u javnim službama, na diskriminaciju i slično. Međutim, određenu je novost svakako predstavljao zaokret u aktivnostima civilnih udruga prema, kako smo to nazvali, političnijem nastupu u javnosti. Spomenutu referendumsku inicijativu o promjenama Zakona o radu, koju je tadašnja vlada Jadranke Kosor osujetila, organizirali su samo sindikati. Međutim već u sljedećim sindikalnim referendumskim inicijativama (o outsourcingu i monetizaciji autocesta), pridružuju im se pojedine nevladine organizacije. Da u referendumskim inicijativama postoji visok stupanj političnosti i velik politički potencijal uvidio je vrlo brzo i desni dio civilne scene. I taj dio scene uskoro uspijeva prebaciti broj od 700 tisuća prikupljenih potpisa, konkretno u slučaju kad je inicijativa “U ime obitelji” tražila promjene obiteljskog zakona.
Najizraženiji primjeri suradnje sindikata i civilnih udruga zbili su se u već spomenutim slučajevima skupljanja potpisa za referendum o izdvajanju pomoćnih poslova iz javnog sektora, odnosno o tzv. outsourcingu, i u inicijativi vezanoj za monetizaciju autocesta. Tome treba dodati i najnoviju inicijativu 15 sindikata i sedam udruga civilnog društva koja je najavila prikupljanje potpisa za novi referendum s ciljem da se spasi referendumska ideja od ovakvih i sličnih zakonskih rješenja. Prema riječima organizatora nisu samo sporni načini financiranja referenduma i predložena zabrana udrugama da ga organiziraju, nego i prijedlozi koji idu za tim da se potpisi skupljaju u uredima državne uprave, a namjera je organizatora da zakonodavca prisili da potreban broj potpisa spusti na dohvatljiviju razinu od 200 tisuća potpisnika.
Inače, pojačani interes organizacija iz civilnog sektora za referendume i općenito za inicijative koje dolaze odozdo, odnosno njihov iskazani interes za pomaganje općenarodnoj volji da dođe do svog političkog izražaja, podudara se do neke mjere i s postojanjem sve većeg interesa javnosti i građanstva prema idejama tzv. neposredne ili direktne demokracije. Lansirana na jedinstven način prije šest godina za vrijeme studentskih blokada fakulteta, ideja plebiscitarne demokracije danas je dio vokabulara praktički svakog političkog aktera.
Odgovor države
Tolika je popularnost građanske participacije u politici očito do neke mjere zabrinula i samu vladu, koja je kroz cijelo ovo vrijeme na različite načine osujećivale građanske inicijative, ali nikad nije kao sada civilnu scenu pokušala depolitizirati na način da joj i zakonski onemogući ili barem oteža bavljenje onim zbog čega takve organizacije uopće postoje. “Nacrt Prijedloga Zakona o financiranju političkih aktivnosti, izborne promidžbe i referenduma” pokušaj je da se referendumske inicijative stave pod kontrolu, a da nevladine organizacije u tome imaju malu ili nikakvu ulogu. U Nacrtu je udrugama civilnog društva izrijekom zabranjeno da organiziraju inicijative vezane uz referendume. Naime, u članku 57 spomenutog Nacrta Prijedloga stoji da se “zabranjuje financiranje referendumskih aktivnosti i referendumske promidžbe od strane udruga, zaklada i fundacija, osim udruga radnika i poslodavaca.”
Neki od aktera koji su bili konzultirani u pisanju Nacrta Prijedloga odmah su ustvrdili da se radi o svojevrsnoj redukciji djelovanja udruga. Tako je Nenad Zakošek kao predsjednik Vijeća udruge GONG (Građani organizirano nadgledaju izbore) kazao da se takvim zakonskim rješenjem “želi suziti okvir udrugama da iniciraju referendumske kampanje. Nema potrebe za ovakvo ograničavanje, svi mi želimo suradnju s vlašću, ne smatram da referendumi trebaju biti suprotni predstavničkim institucijama i Vladi, ali kad dobivamo ovakve prijedloge, čini se da vlast građane u referendumskoj kampanji vidi kao nešto što je usmjereno protiv njih.”
Referendumske inicijative i učešće udruga u njima posebno su važne na lokalnoj razini. Sjetimo se samo referendumskih akcija poput one protiv izgradnje golf igrališta na Srđu, referenduma o Plominu ili o termoelektrani u Pločama. Važnost lokalnih referenduma vidi i Bernard Ivčić iz Zelene akcije, koji je u Večernjem listu komentirao Nacrt Prijedloga Zakona riječima da se njime “onemogućavanje udrugama da referendumske kampanje financiraju izmiče jedna od ključnih poluga za donošenje odluka. Dobivamo zakon koji regulira neke nelogičnosti, ali nam zabranjuje da koristimo ovaj moćan element.”
Kritika sistemskog tipa
Posljednje vijesti govore da je ministar uprave Arsen Bauk najavio na sjednici saborskog Odbora za Ustav da bi Vlada možda mogla odustati od stroge zabrane udrugama da financiraju referendumske kampanje ili je barem ublažiti.
U GONG-u drže ne samo da je rješenje loše zbog ranije navedenih razloga, nego da je u posljednji trenutak promijenjen prijedlog zakona. Ističu da rješenje “nije bilo prezentirano na sastancima radne skupine Ministarstva uprave za izmjene Zakona, niti ga je bilo u verziji nacrta Zakona koji je bio na javnoj raspravi . Očito je netko u međuvremenu podmetnuo ‘kukavičje jaje’ u nacrt Zakona bez znanja članova radne skupine. Tražimo da Vlada odmah uloži amandman i ukine zabranu udrugama da financiraju referendumsku kampanju posebno što je rad udruga nedavno uređen Zakonom o računovodstvu neprofitnih udruga”, poručuju iz GONG-a.
Važno bi bilo odbiti ovakvo zakonsko rješenje čija je tendencija da reducira djelovanje organizacija civilnog društva. To bi bilo važno, između ostaloga i zato jer bi rad temeljen na idejama neposredne demokracije i narodne samouprave civilnom aktivizmu dao dimenziju koju dosad nije imao – mogućnost da se od svoje naivne vjere u tzv. neupitne evropske vrijednosti odmakne, da iste te vrijednosti podvrgne kritici i da ta kritika bude sistemskog tipa.